U svome radu 'Lenjin – studija o povezanosti njegovih misli' iz 1924. g. slavni filozof Georg Lukács govoreći o 'realnoj politici' socijalne demokracije svoga vremena piše kako ona svakodnevna pitanja uvijek tretira samo kao svakodnevna, a nikada u vezi sa totalitetom, što znači i bez odnosa spram temeljnih problema klasne borbe. Tako se gubi realno i konkretno upućivanje preko horizonta građanskog društva, pa onda socijalizam u očima radnika ponovo postaje nečim utopijskim i dalekim. Razdvajanjem konačnog cilja od pokreta tako se izopačuje realna perspektiva za uočavanje svakodnevnih pitanja pokreta, a konačni cilj pretvara se u lošu beskonačnost. U očima apstraktnih utopista socijalizam se ne pojavljuje kao bivanje, već kao bitak. Oportunistički eklekticizam uklanja dijelektiku iz metode socijalističkog mišljenja, izvlačeći i sam socijalizam iz povijesnog procesa.
Iako se u svojoj kritici 'demokratskog socijalizma', kako se on u Sloveniji 2013. g. objavio u knjižici 'Budućnost je demokratski socijalizam' Delavsko punkerske univerze (DPU), ne poziva na Lukácsa, već na neke druge autore, pjesnik i teoretičar Miklavž Komelj pokazuje da niti pozivanje na klasnu borbu nije uvijek dovoljno. Zamisao da se najprije reformski skoncentriramo na minimalne i i skromne zahtijeve 'koji bi odmah popravili životni standard, te nam dali prostora za disanje', želimo li onda oblikovati ambicioznije, dakle revolucionarne alternative, nije na Marxovu tragu, iako pretendira na marksisitčki uvid. Jer nam Marx, ali i povijest radničkih borbi u zadnja dva stoljeća, govore da se proletarijat kao nosilac revolucionarne subjektivnosti za svoje interese bori i onda, ili baš onda, kada mu postojeće društvo ne omogućava preživljavanje i osnovna socijalna prava. Nadalje, razvijati danas predodžbu kako će jedan socijalizam za 21. st. ostvariti kapitalističke snove o apsolutnom napretku i totalnoj proizvodnji, koja će se bez 'umjetnih' ograničenja širiti u dobru beskonačnost, nešto je što si mi, za razliku od Marxove koncesije progresizmu 19. st., više ne možemo dozvoliti. Grozničavi aktivizam mladih danas, stisnut ekonomskom krizom, prečesto svodi sve na ekonomiju, zaboravljajući da Marx nije pisao političku ekonomiju, već njenu kritiku. Tako oni nehotice daju podršku onome što je ionako vladajuće, pružajući alibi odgodi mišljenja.
Ako to vrijedi za slovensku grupu iz koje je proizašla sada već stranka Inicijativa za demokratski socijalizam, što reći o idejnoj raspravi unutar jedne već etablirane ljevičarske stranke, kakva je njemačka Die Linke? U svome newyorškom razgovoru sa dopredsjedavajućim te stranke Berndom Riexingerom, jedan od madih funkcionera Luigi Wolf pitao ga je o strateškim izazovima prošlosti, a zbog mogućih ideja za budućnost. Sve to trebalo bi se odvijati u znaku ideje Rose Luxemburg o 'revolucionarnoj realnoj politici', no Riexinger je eksplicitan da Die Linke nije revolucionarna, već je reformska stranka. Na tragu je to suvremenih promijena kako ih pobraja i grčki politolog Gerassimos Moschonas, kada želi opisati dileme radiklane ljevice u kontekstu političkih borbi u EU. Po njemu je razlikovanje između reforme i revolucije, oko čega su se lomila koplja u radničkom pokretu prije stotinjak godina, danas manje značajno no ikad. Naročito to vrijedi ako pristanemo na tezu kako je 'znamen komunizma', barem od 1989. g., izgubio svoju centralnost, a EU sa svoje strane dodatno destabilizirala radikalni projekt. U promijenjenom kontekstu, misli većina nove Evropske ljevice, nužno je mijenjati i stare strategije, jer one naprosto više ne funkcioniraju. A ljevica bez strategije bezopasna je ljevica. Već samom svojom strukturom EU potkopava sve historijski poznate oblike radikalizma. Beskonačni pregovori, traženje kompromisa, 'wheeling and dealing', nespojivi su sa kulturom radikalizma. Na početku suočenja odmah nam prijeti kraj: jer u stvarnosti su svi tradicionalni revolucionarni koncepti nespojivi sa logikom EU. Teren takve Evrope, znaju to u Die Linke, po definiciji je teren beskonačnih reformi, koje postaju sve tegobnijima. Kao da nema prostora za manevar, samo se zauzimaju pozicije! Evropa je postala faktor podjele, više nego li ujedinjenja, na radikalnoj ljevici. No, za Riexingera iz Die Linke sve je to, pa i raskrinkavanje mainstream socijaldemokrata, koji lažu narod da je moguće preusmjeriti društvo u korist većine, a bez mobilizacije odozdo, izazov, ne bi li se kompletno društvo okrenulo prema ljevici. Ipak priznaje kako se i u Die Linke premalo raspravlja o promijeni društvene realnosti, a sve zbog uskog shvaćanja politike i političkog uspjeha. Ova stranka bi morala imati parlamentarnu, ali i izvanparlamentarnu funkciju, jer bez pritiska ulice nema niti uspjeha u parlamentu. Potrebna je i strategija prema sindikatima, a sve ne bi li se stvorile političke prilike koje će u djelovanje na promijenama uvući same mase.
Potop i posl(ij)e njega
Počinjemo od misli Jeana-Paula Sartrea da ne postoje prirodne katastrofe, već samo različito djelovanje ljudi u suočenju sa prirodom. Tri kratka članka-intervencije na temu poplava i zavidog angažmana i solidarnosti 'običnih ljudi' koje su one, preko državnih i političkih granica, svojim 'izvanrednim stanjem' proizvele, stoje u ogromnom kontrastu spram mukotrpnog traženja institucionalnih riješenja za lijevi pokret, u 'redovnom stanju' društva. Tabašević, Momčilović i Vilenica, svatko od njih na svoj način, govore o tome kako nas je , barem nakratko udružila, ne poplava, već zajednička borba najširih slojeva stanovništva protiv nje. Sve do toga da počnu djelovati novi ad hoc politički subjekti, poput naroda Srbije, Bosne i Hrvatske u jednini, na poruci solidarnosti koju mu je poslao Manu Chao.
I u tome se vidi onaj nesvodivi 'višak' koji smo ovdje nazvali jugoslavenskim izbor(ima). A tim izborima nisu strana razmišljanja američke filozofkinje Jodi Dean o komunističkom horizontu, u kome se i danas, a možda treba reći baš danas, ponovo krećemo. Saznajemo dok pišemo ovaj uvod da će Dean biti gošća Multimedijalnog instituta MaMa u Zagrebu, pa ćemo moći i uživo čuti nešto od njenih razmišljanja. U ovome Aktivu ona piše o odnosu pokreta Occupy, koji je i ovdje nekima bio inspiracijom, spram partijskog organiziranja. Pozivajući se baš na radove spominjanog Lukácsa o partijskoj strategiji i taktici, ona vraća u sjećanje izvorni, lenjinski, smisao partijskog organiziranja. U njemu partija nije samo prevladavanje, već je živi izraz suprotnosti. Ona nije ni primjerenost niti zastupanje naroda, već formalizianje želje kolektiva za sobom samim. Ako partija ne može održati raskol želje otvorenim, ona više nije komunistička partija.
Koliko su u tome uspješne stranke Evropske ljevice, ne samo po rezultatima na upravo održanim evropskim izborima, pokušao sam tematizirati u zadnjem članku 'Europa protiv Evrope'. Živimo li u vremenima plitkoće ili, drugim riječima, transfera posljedica u uzroke svjetskih događaja, onda nam prijeti greška da i naše razmišljanje o ljevici, demokraciji i socijalizmu, ne nadiđe uske horizonte postojećeg. Snaći se u tumačenju oprečnih funkcija građanske demokracije znači moći razlikovati služi li ona samo raspršivanju radničkih masa, dovođenju radnih ljudi u bludnju i dezorganizaciju. Ili pomoću nje možemo i potkopati i dezorganizirati održavanje političke i privredne snage buržoazije? Borba povijesnih, a pogotovo današnjih, socijaldemokrata za demokratske reforme uvijek se zbivala u znaku konsolidacije u interesu predusretanja revolucije. Za razliku od toga, kako kaže Darko Suvin, 'komunizam može biti samo radikalna plebejska demokracija'.
Srećko Pulig je novinar i prevodilac, urednik Aktiva. Bavio se novinarstvom na Omladinskom radiju, u Arkzinu, Feralu, Zarezu, Slobodnoj Dalmaciji i drugdje. Sada u Novostima. Uvijek na neistraženoj razmeđi između novinarstva i političkog, civilnog i teorijskog aktivizma, voli vjerovati da je moguće stvarati praktične posljedice proizvodnjom teorije za novine. Aktiv br. 8, Novosti br. 756 , 13.6.2014.: Jugoslavenski izbor(i); Komunizam, kolektiv, (ne)partija, tekst br. 1
