Čega nema tog se ne odreci! Ovom parafrazom Brechtova poziva, koji je svojedobno u nas poslužio i kao inspiracija za jedno kazališno okupljanje, u istoimenoj predstavi družine Coccolemocco, mogli bismo uvesti u naš interes za upravo održane Evropske izbore. Iz lijeve perspektive. Za razliku od medijskog mainstreama kojemu je normalna ljevica ona socijaldemokratska, kakva je danas, a sve ljevije od toga spada u ekstremizam (čime on uzaludno pokušava, zajedno sa vladajućima, delegitimirati ljevicu kao takvu!), nama stranačka ljevica počinje oko stranačkog kluba Evropske ljevice (EL). Tamo su ujedinjene snage poput SYRIZE iz Grčke, Izquierda Unida i PCE iz Španjolske, Rifondazione Comunista iz Italije, PCF i Parti de Gauche iz Francuske, njemačka Die Linke, portugalski Bloco de Esquerda. Sada im se pridružila i novoosnovana slovenska Ujedinjena ljevica, koju čine Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS), Stranka za održivi razvoj Slovenije i ekosocijalizam (TRS) i Demokratska stranka rada (DSD). Svi oni odlučili su na svome kongresu, još krajem prošle godine, da će podržati Aleksisa Ciprasa kao svog kandidata za predsjednika Evropske komisije. No, činjenica da je vladajuća socijaldemokracija, pa i socijalisti, ne samo u nas, sigurno kriva, još ne znači nekim automatizmom u funkcioniraju proturječja da su ove stranke neka garantirano prava ljevica. I još kompliciranije: to ne znači da one, bilo prave ili krive, imaju dobru strategiju i taktiku, kako obzirom na Evropske izbore, tako i na cjelokupno stanje u EU kao takvoj.(2)
Iluzije reformističke ljevice
Postoji kriza svjetskog kapitalizma, a kao samo jedan izraz te krize i kriza u EU. Daljim sužavanjem problema možemo doći do krize evrozone, koja je samo simptom širih procesa. Na svjetskoj razini krizi se ne nazire kraj, usprkos službenom lažnom optimizmu u EU i stvarnom blagom oporavku u SAD-u. Politike koje sprovode vladajući u EU, uglavnom su vatrogasne prirode i to na način iz viceva poznatih vatropiraca. Podmetači požara ujedno su i njihovi gasioci. Tako zaustavljanje produbljivanja rascjepa oko jednog problema samo služi pripremi objave novih i većih kontradikcija i problema, na nekom drugom području. Evropski lideri, a to danas znači buržoaski lideri, bili oni više klasično politički ili ‘tehnokratski’ usmjereni, skaču sa jednog riješenja na drugo, jer ne smiju stati i dozvoliti da se bicikl koga jašu prevrne (u toj igri neki lokalni biciklisti iz ‘predeuropskih’ vremena, poput npr. notornog Miroslava Kutle u Hrvatskoj, mogu ostati bez bicikla). A što se u toj igri događa sa namjerno razbijenim radničkim pokretom, sindikalnim pokretom, i cijelom onom reformističkom scenom koja proizlazi iz tog miljea? Pa oni kaskaju za vladajućima, vodeći uglavnom obrambene, reaktivne bitke, na protivničkom terenu.
Tako npr. u borbama frakcija vladajućih za sada pobjeđuju oni koji se i dalje drže eura i tijela EU. Jer, za njih je, usprkos katastrofama koje iza sebe ostavljaju, svaka radikalna alternativa gore riješenje. Zato su dvije ključne riječi oko kojih oni pokušavaju održati konsenzus ‘Evropa’ i ‘demokracija’, piše o tome Claudio Bellotti, član nacionalnog odbora talijanske Rifondazione Comunista, u svom članku o Evropskim izborima(3). Na njima sudjeluje, rekli smo, i njegova stranka, no to ovoga autora ne priječi da bude radikalni kritičar trenutne taktike evropske ljevice. Pričati da su tzv. evropske integracije kako se sada sprovode jedini garant mira i kooperacije među državama u Evropi, te jedina brana od mogućeg nevodno centru izvanjskog nadirućeg ekstremizma (naravno, lijevog i desnog, u lažnoj ekvidistanci), postaje pričom podjednako većini neuvjerljivoj, poput one o spašavanju ekonomija snažnim eurom. Kada netko širi svoju ‘demokraciju’, ako i ne bespilotnim letjelicama iz kojih se bombardira ‘suvišno’ stanovništvo (to su zapadne tekovine namjenjene nekada Trećem svijetu), a ono traženjem drastičnih ekonomskih rezova, na račun većine stanovništva i zemalja ruba, a donekle i centra EU, onda takvom usrećitelju ‘evropskom slobodom’ ne trebaju politički organizirani neprijatelji, da bi u masama postao omrznut. U takvoj situaciji buržoazija zove, mišljenja je Bellotti, ali i mnogi drugi sudionici diskusije na evropskoj ljevici, vođe ‘reformističke’ ljevice (a danas su sve organizirane političke snage ‘reformističke’!), da pomognu u iznalaženju riješenja.
Uzmimo izdvojeni primjer krize evrozone, koji i nas, koji nismo u njoj, posredno pogađa. Ako je to samo jedno od lica globalne krize kapitalizma, to ne znači da se ona u svakoj od zemalja EU manifestira na isti način i u isto vrijeme
Iako je cijeli projekt tekar na svome početku, pa bi spomenutoj grupi oko Evropske ljevice trebalo dati vremena da najprije uđe značajnije u evropske institucije, te u parlamente matičnih država, prije no što počnemo sa kritikom njihovih stavova, neke stvari su već sada vidljive. Taktika pomoći u ‘demokratizaciji EU’, preko zagovaranja drugačijih ekonomskih politika, od početka je krajnje redukcionistička. Opravdati bi ju mogla samo vrlo razvijena svijest da se radi o pukoj taktici iza koje stoji puno sveobuhvatnija strategija nastupanja radničkih klasa na evropsku političku scenu. Da se ne radi o pukoj socijalizaciji spašavanja evropskog kapitalističkog projekta, bez da se u pitanje stave protuječja koja se unutar kapitalizma, kao svjetskog sistema, ne mogu riješiti na dobrobit sviju.
Utopija na bazi kapitalizma ujedinjene Evrope brani naravno interese kapitala, za koji više nije jasno niti da je evropski. I to na način koji snagom višestruko premašuje pojedinačne države –nacije. Znači li to da se ljevica treba povući u nacionalne okvire? Nikako. No, ono što za početak treba priznati je da kapitalizam našim masama više nema što za ponuditi. Prije 200 g. su činjenice nacionalnih ujedinjenja u Evropi značile širenje tržišta, kreiranje osnove za moderne industrije, te stvarni ekonomski i društveni razvoj. No, vremena uspinjućih buržoazija, u centru i na periferiji, pa i tamo gdje su one, i njima pripadajući državni projekti, sasvim ‘nove’, je prošlo. Pokušaji da se danas uspostavi federalna evropska država, na kapitalističkoj osnovi, vode posvuda u regresiju. Ljevica bi tome, želi li baš biti evropska, misli Bellotti, morala suprotstaviti cjelovitiji alternativni model Evropske socijalističke federacije, a ne samo alternativne ekonomske politike, ne želi li vječno igrati na protivničkom terenu. A mi bismo dodali da bi u nas trebala barem postaviti pitanje i što, u političkom smislu, sa naslijeđem Jugoslavije?
Programska izjava
Pitanje je dakle, bilo i ostalo: čijom istinom nas varaju? Našom ili njihovom? U jednoj drugačijoj lijevoj tradiciji, no što je današnja evropska, govorilo se o dvije vrste proturječja. Postoje proturječja u narodu. I ona su na jedan način ‘naša’. Ona su neantagonistička. No, postoje i antagonistička proturječja, a to su ona između prijatelja i neprijatelja naroda, između ‘nas’ i ‘njih’. Samo, tko danas govori o ‘Evropi naroda’ i kojih i kakvih? Narodnjaci, braća i zemljaci? A ljevica? Od takvog ‘totalitarnog’ decizionizma nitko valjda sada nije dalje od stranaka Evropske ljevice.
Da li je moguće boriti se za radnička prava, smanjenje nezaposlenosti, protiv tzv. mjera štednje, te masovnog osiromašenja stanovništava u EU, na osnovu prijedloga koje nudi vođa SYRIZE? Ako ekonomska kriza povećava izborne šanse strankama ljevice, a to se ponegdje u EU i događa (ne i u zemljama male, postsocijalističke tranzicije, s mogućom iznimkom Slovenije), pitanje nije bez težine. Pa i povijesne, rekli bismo. Biti protiv mjera štednje? Ta nije li to postalo logikom svake opozicije u EU, lijeve i desne? Dok ne dođe na vlast i sve ‘zaboravi’? Krajem januara Cipras je objavio svoju programsku izjavu, u kojoj su pobrojani zahtijevi lijeve – pro EU – pozicije, koju predvodi. Taj spisak lijepih želja najsažetije izgleda ovako: dokrajčiti mjere štednje; pokrenuti New Deal za Evropu, uz pomoć Evropske centralne banke (mogu SAD, možemo i mi!); uvesti povoljno kreditiranje za male i srednje poduzetnike; koristiti evropske strukturne fondove za otvaranje novih radnih mjesta; suspendirati novi evropski fiskalni okvir, koji zahtijeva uravnotežene godišnje budžete; Evropska centralna banka treba štampati novac, kojim će se financirati otplata javnih dugova (od toga ovisi sudbina eura!); zemlje sa viškovima u robnoj razmjeni moraju se solidarizirati sa onima s manjkovima (Njemci bi npr. trebali prestati toliko izvoziti na Balkan, te početi više uvoziti naše proizvode!); treba organizirati Evropsku konferenciju o dugovima (pa učiniti za najzaduženije ono što je učinjeno samoj Njemačkoj 1953., kada su joj dobrim dijelom otpisani dugovi); treba uvesti evropske zadužnice (obveznice), kako bi se dugovi bolje socijalizirali na evropskom nivou; razdvojiti komercijalne od investicijskih banaka (kao što je to bilo i u ‘zlatna vremena’ države blagostanja, pa i u nas); uvesti efikasno evropsko zakonodavstvo koje će oporezovati logiku ‘poreskih rajeva’ i špekulacija, do neisplativosti itd. i sl.
Vidimo da Cipras u potpunosti krizu koncipira kao teškoće izazvane ekonomskim (neo)liberalizmom, a ne kao krizu izazvanu proturječjima kapitalizma, koja se u njemu samome ne mogu razriješiti. On dakle govori da treba razriješiti običnu cikličku, a ne možda neku sistemsku krizu. U takvom postavljanju ‘eurozona’ postaje idealno mjesto za nove reformske politike. A evropski stranački horizont mjesto moguće nagle pomirbe, u kome socijal-demokrati moraju uvidjeti svoju zabludjelost i vratiti se na ljevicu, gdje i spadaju. I više od toga: on nudi ruku suradnje slobodno mislećim liberalima, te na kraju u maniri povijesnog Narodnog fronta ‘svim Evropljanima koji ne žele da Evropa sklizne u môru.’ No, koji Narodni front je ovdje mobiliziran? Je li to razriješavanje neantagonističkih proturječja u evropskom narodu moguće, zato što su ona antagonistička, između prijatelja i neprijatelja toga naroda, već razriješena? Ta tko danas uništava grčki narod, ako ne politike Ciprasovih sutrašnjih saveznika? Ili sve moramo shvatiti kao taktiku, iza koje je tajna strategija mudrih stranačkih vodstava, poput one komunista između dva svjetska rata? Pa sad razvijamo legalnu ‘reformističku’ struju, u kojoj ne spominjemo nikakve radničke zahtijeve, nikakvu klasnu borbu itd., a ‘revolucionarni’ dio ostavljamo u ilegali, za druge okolnosti, one mogućih ustanaka? U stvarnosti ništa nije dalje od toga. Evropska ljevica, kako nam se pokazuje kroz lik Aleksisa Ciprasa, uskočila je u pro-EU vlak u trenutku kada sve frakcije vladajuće buržoazije gledaju da osiguraju barem dvije karte, za dva različita moguća vozna pravca budućnosti. A mi se moramo upitati, jer to je i ovdašnji intelektualni, ako još ne i stranački problem: je li uloga buduće radikalne ljevice da savjetuje vladajuće kako da se izvuku iz ekonomske, ali i političke krize, koju sami prave (uglavnom nemogućim povratkom na tzv. državu blagostanja bolje prošlosti)? Ili je naša uloga da pripremamo stvarne uvijete radikalne preobrazbe buržaskih društava u socijalistička? Posvuda, pa čak i u EU.
Transfer posljedica u uzroke
-Samo nas nemojte spašavati!’ Tako već neko vrijeme glasi narodna mudrost na uvijek nove vijesti kako su prilike u baš vašoj državi neizdržive i ne poduzme li se odmah nešto, slijedi neminovna propast. Možda. No, čak i nad pitanjem moguće (bez)konačne propasti ekonomskog, a onda i političkog sistema, za materijaliste ostaje vidjeti cui bono, za čiju korist se sve to svima nama ‘nacionalno’ događa? Da nije svako zlo samo za zlo, već je i za neko dobro – toliko dijalektike ima i u razmišljanju politički neorganiziranih masa. A valjda bi je nešto više trebalo biti u, barem potencijalno, politički samosvjesnijih javnih subjekata.
Iako je cijeli projekt tekar na svome početku, pa bi spomenutoj grupi oko Evropske ljevice trebalo dati vremena da najprije uđe značajnije u evropske institucije, te u parlamente matičnih država, prije no što počnemo sa kritikom njihovih stavova, neke stvari su već sada vidljive
Da je kriza prilika za promjenu, ta istina postavši otrcanim općim mjestom, nije zato ništa manjom. Instrumentaliziranjem krize za sada se puno bolje služe vladajući, nego li mi, ovladani, no – i tu stanimo s posuđivanjem iz narodne riznice umotvorina, a ne valuta – ničija nije gorila do zore. Današnje znanje o krizama nije veće od onoga u prošlim takvim slučajevima. I još puno odsudnije i gore: sposobnost nekog transcendentnog subjekta da krizom u potpunosti ili barem djelomično ovlada, vremenom je sve manja. ‘Kako bilo, o krizi, njenoj dubini, oblicima i trajanju, malo ćemo više znati, kada prođe. Možda i završi kada se na nju naviknemo, no sigurno je da se njen kraj vremenski neće moći odrediti’. Tako u svome članku ‘Marx i Keynes te Evropska komisija i Slovenija’ piše ekonomist Jože Mencinger, nekada i ministar u slovenskoj vladi, te rektor ljubljanskog univerziteta(4). Čovjek koji mnogo toga zna, te koji je na sebe preuzeo i velike odgovornosti pristajanjem na javne funkcije. A rezultati tih uvida i toga rada na žalost nikada nisu bili adekvatni ulogu. Danas ponajmanje. Sve rečeno ne znači da profesorovi uvidi npr. o ‘izgubljenoj’ evropskoj ljevici – što je prvorazredna tema i za ovog autora – i danas nisu inspirativni. Fokusirajući se na trodjelnu krizu – javnofinancijsku, bankovnu i recesijsku – on u spomenutom članku uvjerljivo kritizira i u nas relativno poznate prijedloge za riješenje krize Janisa Varufakisa i Stuarta Hollanda (‘A Modest Proposal for Overcoming the Euro Crisis’), Michela Hussona, te Kostasa Lapavicasa. Svaki od ovih pokušaja zaslužuje poseban osvrt, no vrijedi prenjeti Mencingerov zaključak kako su svi oni iznenađujuće neradikalni. Zaustavljajući se više na povodima, no na dubljim uzrocima krize, svi oni ne postavljaju pitanje o održivosti financijskog kapitalizma kao takvog. Njih opravdano smeta histerija politika štednje, uništavanje javnog sektora i drugi procesi koji samo produbljuju recesiju. Skica za koju, u svojoj kombinaciji marksističke klasne analize i keynesovske analize agregatne potražnje, pledira Mencinger izgleda ovako: na djelu je opća privredna i financijska kriza, kojoj je krah američkog sekundarnog tržišta nekretnina samo ‘slučajni’ povod. Umjesto kuća to su mogle biti (a možda i budu) kreditne kartice, mirovinski fondovi ili što treće. Pritisci za preraspodjelom društvenog bogatstva gomilaju se već više desetljeća, kapital pobjeđuje, a rad gubi. To znači i pad udjela investicija na prihodovnoj strani BDP-a, a rast ušteda na rashodovnoj strani. Tako dobivena razlika investirana je u privatizacije, preuzimanja i špekulacije. Da to bude moguće izmišljani su uvijek novi, sve sofisticiraniji ‘financijski proizvodi’ vezani uz sekuritizaciju potraživanja, tj. ‘smanjenje’ rizika špekulanata. Bez globalizacije i financijskih proizvoda kriza nekretnina bi ostala lokalnim američkim fenomenom, a ovako je došla čak i do u mukama ‘osamostaljenih’ ovdašnjih naroda. Neoliberalna globalizacija zaslužna je za promjene u raspodjeli društvenog proizvoda između rada i kapitala, pretvaranje radnika u potrošnu ‘radnu snagu’, te nadomještanje vlasnika poduzeća sa vlasnicima imovine. Burze, koje trebaju biti mjestima sakupljanja ušteda za investicije, promijenile su se u mjesta za mešetarenje (koja domorocima više i ne treba dati). Sada u centrima kapitalske moći financijski posrednici svojim ‘financijskim izumima’ sebi prisvajaju pravo, a svojim klijentima virtualnu imovinu. Mogućnost da se nefleksibilna ‘radna snaga’ zamijeni (za kapital) fleksibilnom, dodatno je produbila nerazmjer između ponude i potražnje, koji se sve više oslanjao na kreditiranje.
I sad dolazi politički dio. Tijela Evropske unije suočila su se sa krizom tako da su ju produbila! Praveći se kako je ona ‘objektivno’ pala s (izvanevropskog) Marsa, Evropska komisija nije najprije činila ništa da spriječi dugogodišnje tendencije koje su vodile u krizu. A onda je svojom obuzetošću liberalizacijom, deregulacijom i privatizacijom sve dodatno zaoštrila, pa još k tome i izbirokratizirala. Prihvatila je nauk o potpunoj prilagodljivosti tržišta, uz prodavanje bajke kako će u svjetskoj podjeli rada EU postati društvom znanja. Zaboravili su mali detalj: da je znanje još mobilnije od kapitala, te da će sva izgubljena radna mjesta u proizvodnim djelatnostima, uz logiku trke prema dolje u cijeni (kvalificiranog) rada, na kraju uništiti socijalno-tržišnu privredu, u koju se EU još zaklinje.
I još gore: Evropska komisija probleme koje je i sama pomogla stvoriti sada ‘rješava’ restriktivnom politikom potražnje i uništavanjem javnog sektora. Crna rupa ekonomske propasti lako je shvatljiva i opisiva. Možda zato ovakvih jednostavnih rečenica nema u mainstream medijima: razlog javno financijskim manjkovima je prvenstveno u propadanju privrede (a ne obrnuto). Smanjenjem privredne aktivnosti samnjuju se i javni prihodi, a potrebe za socijalnim transferima rastu! Kada privreda cvjeta trend je obrnut. Dakle, ovo je politički centralno: veliki proračunski deficiti i javni dugovi nisu uzrok, već su posljedica financijske krize! Logički transfer posljedice u uzrok učinjen je naravno zbog društvenog transfera tereta krize. Sa onih koji su ju izazvali, na najšire mase njenih žrtava. Rast proračunskih deficita i javnoga duga - u nas je to ekstremno jasno – prevenstveno je posljedica katastrofalne pretvorbe i privatizacije, u kojoj je privreda jedno vrijeme došla u ruke vlasnicima i dioničarima škole ‘sruši i zapali’, spašavanja banaka (dok su one bile samoposluge vlasti samih i njima podobnih) itd. i sl. U nas svaki čovjek na ulici, ali ne i na radnom mjestu, zna da ‘nevidljiva ruka’ tržišta puno krade. Pa ako je 90-ih to bila jedna vrsta primitivne akumulacije, sada ju zamjenjuje druga, još sveobuhvatnija. Oni koje još uvijek zovemo političarima, pa i evropskim, služe sada samo zato da pronađu što nemoćnije dužnike, s imenom prezimenom i adresom (to smo mi). I da sakriju sileđijske vjerovnike – bezlična tzv. financijska tžišta (pozdrav onima koji nas tamo čitaju!).
Da li je moguće boriti se za radnička prava, smanjenje nezaposlenosti, protiv tzv. mjera štednje, te masovnog osiromašenja stanovništava u EU, na osnovu prijedloga koje nudi vođa SYRIZE?
Neprestano stvaranje novih usluga, institucija i pravila, na što se svodi naš politički život pod EU, zapravo je način kako poništiti učinke tehnološkog napretka na zaposlenost i ‘normalizirati’ nastajanje društva ‘jedne trećine’ (u kome su dvije trećine stanovništva ‘neuspjele’). Pred većinom stoji spirala zaduživanja, u kojoj će nedotakljiva i amorfna financijska tržišta polako dobivati lice konkretnih institucija koje nam ugrožavaju i sam fizički opstanak. I usput uništavaju privredu za privredom. Govoreći nam da nas spašavaju.(5)
Ljevica, demokracija, socijalizam
Izaberimo za kraj nekoliko osnovnih pojmova – npr. ljevica, demokracija i socijalizam – i vidjeti ćemo kako se njima, rječnikom kartaške igre, ne samo u nas, na jedan način igra, na drugi piše, a na treći pamti.
Što je to ljevica, sigurno nije neko jednako iskustvo diljem EU. Tako npr. u današnjoj Njemačkoj, gdje je taj kišobran-pojam u širokoj svakodnevnoj primjeni, on obuhvaća stranački život, pa je SPD mnogima lažna, a Die Linke npr. prava ljevica, dok su Zeleni, od kada u njih prevladava ‘realizam’ blago rečeno centristička skupina. Tu su, uvjetno na ljevici, još i Pirati i slične manje stranke. A cijeli taj njemački stranački život nama nije, uz svu razliku nivoa elaboracije tema i načina djelovanja ondje i ovdje, više toliko stan i neshvatljiv. Razlog tome je jednostavan: naša stranačka scena u dobroj mjeri kopira njemačku! Da, da, vidimo to i na temama Evropskih izbora: SDP puše u rog evropskog socijalističkog kluba, a HDZ pučanskog. Treba li reći kako hrvatski narod nije otac izuma krivog predstavljanja, već u imenu stranaka. Cinik bi još dodao da u nas još postoji retrogradno i reakcionarno ‘poštenje’ H-rvatskih i S-rpskih razloga za stranačje. Za razliku od toga, ali sa tim u debeloj vezi, dva najveća stranačka EU kluba – službeno Progresivni savez socijalista i demokrata i Evropska pučka stranka; desni centar – mjesta su dva najveća, a time, posredno i najmoćnija, lažna predstavljanja u današnjoj Evropi. Tako prvi sigurno ne promiču progresivne i socijalističke tendencije u politici. A drugima nije ništa dalje od stvarnog interesa evropskog puka. Čije eventualno i samo postojanje je uostalom potpuno nejasno. Lako je zaključiti čemu su onda brana dva najveća kluba zastupnika u Evropskom parlamentu. Pa baš onome što u imenu zloupotrebljavaju: socijalizmu i vlasti naroda. Nastavimo li s proučavanjem pojma ljevice, sada, kad se odmaknemo od stranaka, između nas i Njemačke na red dolaze razlike. Lako je uvidjeti da je naše civilno društvo hegemono desno i liberalno, dok je u Njemačkoj ono dobrim dijelom i lijevo. Cinici koji prate implementaciju njemačkih modela na ove krajeve to su saželi u anegdotu: najprije su došli dželati (Zaklada Friedrich Ebert), a onda i njihove žrtve (Zaklada Rosa Luxemburg). Razlika postaje još puno dramatičnijom kada se uporedi njemačka sa ovdašnjom kulturnom sferom. Masovna reakcionarnost naše duhovno obnovljene inteligencije – pa i one koja napučuje tzv. lijeve stranke – usporediva je samo sa ekscesnim pojedinačnim primjerima u inače pretežno lijevo-liberalnoj njemačkoj kulturnoj javnosti. I što onda znači kada se tu i tamo izgovori ista riječ: ljevica? Malo što toga zajedničkog. Iako postoji i još jedna bitna analogija. Oni imaju nasljeđe DDR-a, a mi socijalističke, nesvrstane Jugoslavije, koje se može bez kraja i konca upropaštavati, revidirati, potiskivati i ‘oslobađati’. A samo vrlo iznimno – i na samoj ljevici – stvaralački primjenjivati u današnjem evropskom i globalnom kontekstu. S time je najuže u vezi onda i blokada ideje komunizma, kao nosive ideje i komunističke i socijal-demokratske povjesne ljevice. Današnja evropska ljevica, zamjeraju joj to samo još preživjeli dinosauri misaono plodonosnije evropske prošlosti, poput filozofa Alaina Badioua, uopće ne tematizira, pa niti negativno, pojam revolucije. On čak tvrdi da ga naši suvremenici ljevičari, pa i on sam, sve slabije mogu i razumjeti. ‘Što bi bila revolucija u Francuskoj danas?’, pita se on u svojim javnim nastupima, kada je nejasno i što je ona bila npr. zadnji puta 1968. g.? Tada je, misli Badiou, riječ revolucija bila posvuda, ali ona se nije dogodila.
A tko se u nas sada pita takva pitanja? Pa još k tome na način da ona imaju filozofsku i političku težinu? Koji će naš ljevičar koji pretendira na članstvo u Evropskom parlamentu, stari ili mladi svejedno, tamo postaviti pitanje praksisovca Gaje Petrovića o mišljenju revolucije? Tko su onda naši ljevičari? Pa i mi smo imali ‘staru’ partijsku i ‘novu’, alternativnu, šezdesetosmašku ljevicu! Je li to tijesto od koga je napravljena naša današnja socijalna demokracija? A ako nije, je li ono potpuno ishlapilo? Što znači nastajanje slovenske, hrvatske, srpske nove ljevice, kako pokušaje mladih ljevičara nazivaju promatrači, ali i oni sami sebe, naročito obzirom na tradiciju jugoslavenske ljevice? Imamo li mi sada snagu predlagati sedam nacionalnih koncepata socijalističkog razvoja, od kojih je prvi, onaj slovenske Udružene ljevice, kojega je dio i Inicijativa za demokratski socijalizam, već dio ovih evropskih izbora?
Teorijski postaje općeprihvatljivo konstatirati da je EU organ klasne vladavine, koji klasne suprotnosti ne razriješava, već ih produbljuje. S druge strane postaje politički 'nemislivo', pa i na Evropskim izborima, uništenje aparata državne vlasti u kome je utjelovljeno ovo sve radikalnije 'otuđivanje'
Tako dolazimo do drugog pojma koji se u političkom životu, pa tako i na ovim Evropskim izborima, nejasno propituje. Nakon pojma ljevice, to je i pojam demokracije.(6) Još uvijek je vladajuće mišljenje hladnoratovskih pobjednika kako je ‘jednostranačje’ bilo totalitarno, dok je višestranačje po sebi garancija demokratičnosti. U toj mjeri da je izraz građanska demokracija naprosto tautološki višak. Pa kakva bi bila demokracija nego građanska? Ne bi valjda ponovno nekakva socijalistička, kad smo vidjeli da takve nema? Nema veze što je u međuvrmenu svima postalo jasno kako je raspon političke idejnosti – starim dobrim rječnikom rečeno, idejne borbe – bio veći unutar institucija socijalističkog društva (ne samo partije), nego li što je danas unutar jednoumlja kapitalo-parlamentarizma. Uzmimo samo polje ekonomske politike, na koje se pokušava reducirati politički život u EU, i vidjeti ćemo kako je ‘socijalistička politička ekonomija’ bila sposobna i za komandni plan centralnog planiranja, ali i za fleksibilne kombinacije tržišta i plana. A onda i za keynesijanizam, pa i neoliberalizam, kada je postalo jasno da ovome, pa onda niti partiji, socijalizam više ne treba.
Ne brka li današnja evropska ujedinjena ljevica – i time zaključno dolazimo do pitanja mogućnosti postojanja trećeg pojma, onoga socijalizma – problem i potrebu uništenja buržoaske države, s jedne, i odumiranja socijalističke države, s druge strane? Istina je da su tzv. socijalna država na Zapadu i tzv. realni socijalizam na Istoku, a onda i jugoslavenska singularnost ‘u sredini’, bili različiti oblici modernističkog, fordističkog društva, koji, naročito obzirom na naknadnu pamet proizašlu iz kasnijih događaja, sada jako liče na pravi socijalizam, što su na momente i bili. No, u međuvremenu se posvuda u Evropi, kako u EU tako i izvan nje, dogodila kontrarevolucija. Stvorena je nova – u kontinuitetu sa starom Evropskom zajednicom, ali i protiv njega – građanska naddržava, koja ne samo da ne misli odumrijeti, već koja i aktima stvaralačke destrukcije u korist frakcija vladajućih klasa nedemokratski jača. A na račun većine svoga stanovništva koje ‘odumire’. Teorijski postaje općeprihvatljivo konstatirati da je EU organ klasne vladavine, koji klasne suprotnosti ne razriješava, već ih produbljuje. S druge strane postaje politički ‘nemislivo’, pa i na izborima za Evropski parlament, uništenje aparata državne vlasti u kome je utjelovljeno ovo sve radikalnije ‘otuđivanje’. Problem je strateški, govori o tome grčki politolog Moschonas, pošto u EU više nema Zimskog dvorca, na koji bismo mogli jurišati. Umjesto jednog i jakog centra (npr. u Bruxellesu) u kome bi bilo centralizirano donošenje svih bitnih odluka, suočeni smo sa razrađenim, iako kriznim, sistemom mnogo nivoa upravljanja. Znači li to da je ‘odlučni teški boj’ postao besmislen ili pomaknut u lošu beskonačnost, te da u izboru između destabilizacije EU i destabilizacije vlastitog radikalnog identiteta nema trećeg? U strategiji novih bitaka kao da više nema manevra, već samo rata oko pozicija.
Aktiv br. 8, Novosti br. 756 , 13.6.2014.: Jugoslavenski izbor(i); Komunizam, kolektiv, (ne)partija, tekst br. 5
