Na početku svoje voluminozne studije ‘Novi Stari svijet’, napisane u osvit aktualne ekonomske krize 2009. godine, od koje smo posudili naslov za okrugli stol i ovaj broj Aktiva(1), britanski teoretičar Perry Anderson konstatira da što se Evropa više integrira, teže je o njoj misliti i pisati. U međuvremenu su se silnice integracija i dezintegracija dodatno zaoštrile, nimalo ne olakšavajući pristup problemima. Evropska unija prostire se sada na 28 država, nejednake veličine i snage, koje daju složen okvir kontinentu, kakav ne postoji nigdje drugdje. Ta unikatna struktura toliko zavodi da se termin ‘Evropa’ danas često upotrebljava za spominjanje EU-a, iako je svima jasno da to nisu međusobno zamjenljivi sinonimi.
Kada govorimo o evropskoj ideologiji, u smislu postojanja jednog ‘evropskog duha’ ili za sve obavezujućeg ‘naslijeđa Evrope’(2), kako su o tome u prošlosti pisali veliki filozofi i znanstvenici, ustvari se najčešće krećemo u zoni evrocentrizma, kao što o tome inspirativno piše egipatski ekonomist i politolog Samir Amin.(3) Taj evrocentrizam samo je jedan od oblika vladajućeg kulturalizma, jedne naoko koherentne i holističke teorije, bazirane na hipotezi da postoje kulturne invarijante, sposobne da opstanu kroz i preko mogućih transformacija u jednom ekonomskom, socijalnom i političkom sistemu. Tako kulturna specifičnost ili čak različitost (p)ostaje ona glavna pokretačka sila i u trenucima kada se povijesne okolnosti stubokom mijenjaju. Da se modernost pojavila najprije u Evropi, kada je renesansa prekinula s ‘tradicionalnom’ kulturom, kojom je dominirala ideologija prinosa (tributary mode of production), i konstruirala se na principu da ljudska bića, individualno i kolektivno, sama prave svoju povijest, ne mora biti sporno. Isto tako ne mora biti sporno da put prema demokraciji (koja je po definiciji moderna) podrazumijeva i sekularizam, tj. odvajanje religije od države. Ali modernost je proizvod nastajućeg kapitalizma i razvija se u najužoj vezi s njegovom svjetskom ekspanzijom! Specifična logika glavnih zakonitosti koje vladaju širenjem kapitalizma vodi do rastućih nejednakosti i asimetrija na globalnom nivou. Društva na periferiji – a mi kao poluperiferija, tj. unutrašnja periferija centra, to sada uporno odbijamo vidjeti – ulovljena su u zamku nemogućnosti dosizanja i postajanja istima kao društva u centru. Povratno, ta distorzija utječe i na modernost, kakva je ona u kapitalističkom svijetu i kako se shvaća na periferiji. Tako evrocentrični kulturalizam – recimo u radu velikog sociologa Maxa Webera – još uvijek tvrdi da je primjerice protestantska etika izvor društvenih transformacija koje su nas odvele u modernost. Iako je istina – podsjeća Amin, ali i drugi marksisti – upravo suprotna! Religijske interpretacije više su proizvod nužnosti društvenih transformacija negoli njihov uzrok. Glavna Aminova teza glasi: sama modernost je danas u krizi zato što su kontradikcije globaliziranog kapitalizma narasle do takvih razmjera da ugrožavaju sam opstanak civilizacije. ‘Kapitalizam je imao svoj dan’, kaže on, no destruktivna dimenzija, koju je njegov razvoj uvijek sadržavao, sada je daleko prevagnula i dominira nad onom konstruktivnom. Taj je sistem dotrajao i u ruinama, što ne znači da će se sam od sebe slomiti. Buržoaska ideologija odavno je odustala od svojih izvornih univerzalističkih ambicija i sada se zadovoljava postmodernim diskursima, o navodno ireducibilnim ‘kulturnim specifičnostima’. Stati na branik univerzalnih vrijednosti danas ne znači stati na branik Evrope, već podrazumijeva ekonomsku, društvenu i političku rekonstrukciju svih društava u svijetu. No umjesto toga na djelu je ‘liberalni virus’, ogromna redukcija društvene organiziranosti na samo nekoliko principa, poput slobode (liberty), shvaćene kao slobode privatnog poduzetništva i vlasništva (property). Ova redukcija rezultat je regresije koju je doživjela ideologija modernizma, ali s kojom se ne moramo, pa onda i ne možemo pomiriti!
Kada govorimo o evropskoj ideologiji, u smislu postojanja jednog 'evropskog duha' ili za sve obavezujućeg 'naslijeđa Evrope', kako su o tome u prošlosti pisali veliki filozofi i znanstvenici, ustvari se najčešće krećemo u zoni evrocentrizma, kao što o tome inspirativno piše egipatski ekonomist i politolog Samir Amin
Ne želimo li da evrocentrične deformacije u dominantnom pogledu na svijet završe u pukoj ‘amerikanizaciji svijeta’, kako Amin zove vladajuće stanje permanentnih ratova i genocida, moramo se ‘odvezati’ (delinking) od sadašnjih centara svjetske moći na zalazu. A mi činimo, ne više samo svojom slobodnom voljom, baš sve suprotno.(4)
Kraj ‘Novog evropskog stoljeća’
Sve to, naravno, nije slučajno, a snaga zavođenja, još do prije nekoliko godina, nije bila mala. Primjer koji u ‘Ishodima’ prvog poglavlja svoje knjige spominje Anderson, imao je puno naših ‘lokalnih’ pandana. Jedan ideolog britanskog Trećeg puta ovako piše još sredinom prošlog desetljeća(5): ‘Zamislite svijet mira, prosperiteta i demokracije… Ono što vas molim da zamislite je Novo evropsko stoljeće.’ Do njega će doći zato što Evropa reprezentira sintezu energije i slobode, koju donosi liberalizam, sa stabilnošću i blagostanjem, koji dolaze od socijalne demokracije. Kako svijet postaje sve bogatijim, a ljudske potrebe udaljavaju se od osnovnih prema višima, evropski način života postaje sve više neodoljiv za sve ljude svijeta. Zato će se oni, ma gdje bili, pridružiti EU-u u izgradnji tog ‘Novog evropskog stoljeća’.
Samo nekoliko godina kasnije, ovom razmišljanju možemo pridružiti sada već općenitu konstataciju: ništa se ne čini daljim od istine od ovakvog pjevušenja. Pa kako je bilo moguće takvo samozadovoljstvo, takav narcizam, u kojem se nečiji lik reflektiran na površini vode mogao činiti transformirajućom silom planeta? Stvarni izazovi mogu potaći i na nadrealne snove i na borbu i povezivanje sa stvarnim uzrocima.
Za Andersona tri su centralna problema nastala posljednjih godina oko kojih se vrti neizvjesna budućnost EU-a. To je nastanak i gotovo odmah potom i kriza monetarne unije, kako je ona zamišljena u Maastrichtu; povratak Njemačke, izazvan ponovnim ujedinjenjem, kao vodeće evropske sile; sami proces širenja EU-a na nekada tranzicijske, postsocijalističke zemlje. Gledano s bivšeg Zapada, mi smo, smješteni naknadno u bivši Istok, pa kao takvi ‘integrirani’ u EU, očito dio problema i krize Evrope kakva je sada. S naše strane stvar se, vidjeli smo, može i obrnuto postaviti. No zajednica država u kojoj nije jasno je li njena nevoljkost da primi nove članove veća od nevoljkosti tih istih kandidata da joj se priključe ili je situacija obrnuta, sigurno nije obećavajuće mjesto budućeg dobrog razvoja. Toliko različito od poslijeratne situacije u Zapadnoj Evropi, koju opisuje britanski historičar Alan Milward(6), kada je trend uključivanja radnika, seljaka i srednje klase u evropske političke nacije bio uzlazan. Evropa se ujedinjavala, iako je naknadnom pameću sada jasno da su iste procese mnogi od onih koji su se bavili ‘evropskom arhitekturom’ vidjeli različito. Tako je za jedne evropsko naddržavno ujedinjenje vodilo, u pozitivnom smislu, u postnacionalnu situaciju. Dok su drugi EU vidjeli prvenstveno kao garant očuvanja svojih nacionalnih tvorevina. U koju grupu spadaju države Jugoslavije, nije teško zaključiti.
I tako je EU, tvorevina prostorno i stanovništvom veća od povijesnog Rimskog Carstva, (p)ostala, kako je to volio reći svojedobni predsjednik Evropske komisije Jacques Delors, ‘neidentificirani politički objekt’, politički golem, koji karakterizira ogroman ponor između evropskih institucija i njenih građana. Jer sva ispitivanja javnog mnijenja, ma kako ograničena i manipulativna bila, pokazuju polagani ali uporni pad u sudjelovanju građana na evropskim izborima, da ne govorimo o općem padu sudjelovanja u institucionalnom političkom životu, procesima donošenja odluka ili njihovom razumijevanju uopće. Tu se otuđenost može prihvatiti neutralno, kako se čini da to radi Anderson, ali i kao namjerno proizvedene filtre i cenzure, postavljene između masa i tzv. elita. Taj problem, shvaćen i kao problem tenzija koje se proizvode između dva nivoa Evrope, onog nacionalnog i onog nadnacionalnog, otvara posebne analitičke dileme u pokušajima rekonstrukcije recentne historije našeg prostora. Političko administriranje, pretočeno u zakonodavstvo na nivou EU-a, sigurno odavno utječe na život sviju. No politički život u striktnijem smislu odvija se još uvijek predominantno na nivou zemalja članica i onih koje bi to htjele postati. Malo je refleksije koja zahvaća oba ta nivoa istovremeno, a baš time se bavi rad Andreje Živkovića u ovom Aktivu (Budućnost traje dugo; Kratka istorija evropskih integracija). Stvar ne olakšava velika produkcija, od Bruxellesa financirane, pristrane ‘evropske ideologije’, interdisciplinarnog strukovnog i publicističkog profila. Još manje pomaže vulgarni eurokonformizam naših mainstream medija, koji dosiže trenutke inducirane euforije – euroze, u razdoblju pristupanja novih zemalja članica. A slabljenje javne sfere posvuda sigurno ne koristi unapređenju javne i demokratske diskusije o evropskim poslovima. O tome na primjeru Slovenije piše Primož Krašovec (Nekoliko proturječja europske ideologije).
Novi početak naše ljevice?
Nastavimo li od kraja – sadašnjeg stanja u koje smo nekritički zapali – jasno je kako je ideja Evrope u našoj recentnoj povijesti već barem dva puta zloupotrebljena, uvijek u okviru kulturalističkih evazija politike u provincijalizam i fundamentalizam. Najprije 1980-ih, kroz ideologem Srednje Evrope(7), a onda i 1990-ih kao orijentalistička varijacija na temu opreke Evropa/Balkan.(8) Ta se varijacija – govore u ovom Aktivu Rastko Močnik i Primož Krašovec – ni u ‘evropskoj Sloveniji’ ne stišava, već s ulaskom Hrvatske u EU ponovo snaži. Sada, kada i Hrvatska ‘odlazi s Balkana’, taj je prostor ponovno predmet još opasnije antikomunističke fantazme kao ‘mentalitetni ostatak socijalizma’.
Govoreći o Evropi kao o ‘nijemom brbljavcu’, Boris Buden tvrdi da Evropa iz lijeve perspektive nije po sebi ni dobra ni loša opcija – sve ovisi o tome što se s njom, odnosno u njoj politički napravi. Na primjer, članstvo u EU-u može ubrzati i pospješiti već uznapredovali gubitak nacionalne suverenosti uključujući i daljnje, nepovratno rastakanje nacionalnih vrijednosti. Što će se dogoditi s hrvatskim jezikom, tim, kako se vjeruje, temeljem hrvatskog identiteta? Što se zapravo događa s nacionalnim jezicima u EU-u? I to naizgled marginalno pitanje također je vrijedno lijevog promišljanja danas (o tome govori Budenov tekst Prevođenje s onu stranu Evrope). U svom nastupu na okruglom stolu, koji nažalost nije dokumentiran u tekstu ovog Aktiva, Branimir Stojanović bio se zauzeo za dekonstrukciju koncepta ‘evropskog građanina’. ‘Jedina šansa Evrope da opstane je da potpuno otvori svoje granice za sve’, rezimira on analizu Deleuzea i Guattarija, čime bi se hegemonija koncepta građanina najzad dovela u pitanje. Unutrašnja granica Evrope je koncept građanina, odnosno civilnog društva: građanin je koncept koji je ime za privilegije biti posjednik i biti legalan član nacionalne države. Dekonstrukcija koncepta građanina već je mišljena unutar jugoslavenske ljevice, kroz koncept društvenog vlasništva, paradoksalnog vlasništva bez titulara, koji otvara horizont prevazilaženja civilnog društva. Zaborav koncepta društvenog vlasništva osnova je nestanka jugoslavenske ljevice, misli Stojanović, a njena konstitucija može se desiti reartikulacijom i mišljenjem društvenog vlasništva.
Kao što svatko ozbiljan mora razlikovati državu Južnih Slavena stvorenu kombinatorikom velikih sila nakon Prvog svjetskog rata od države balkanskih radnika i seljaka nastale u Narodnooslobodilačkoj borbi, tako ćemo jednog dana razlikovati birokratski pokušaj spašavanja evropskog kapitalizma integracijom odozgo od nove Evrope, stvorene povezivanjem kreativnih inicijativa ljudi koji u njoj žive
Na primjeru jugoslavenske destaljinizacije Ivana Momčilović propituje što je od namjerno zagonetnog, ali i svima jasnog, ostavljenog pojma naše ljevice ostalo danas, u vrijeme naših ‘evropskih integracija’ (Momenti komunizma; Jugoslovenska destaljnizacija: Moskva, Pariz, (Artur) London). Iako je od bilješke ‘Između levog i desnog poređenja nema’, istrgnute iz prepiske Koče Popovića i Aleksandra Vuča, jugoslavenskih nadrealista i komunista, prošlo točno 70 godina, primjer i danas govori protiv prakse da ‘polisemični označitelj Levica postaje predmet konzumiranja sa moderacijom’.
U takvim vremenima kao što su ova naša teško je govoriti u koordinatama ljevice i Evrope, a ne pribjegavati stalnoj i nužnoj redefiniciji oba pojma. Govoriti o pojmu ‘naše’ ljevice, predikatu koji bi uključio sve one koji se s određenom definicijom politike iskoraka slažu, moguće je, misli Ivana Momčilović, od onog trenutka kada se iznova definira raspon raskoraka od svega postojećeg i oko njega okupe svi koji taj raskorak čine legitimnim. U formuli zapitanosti nad odnosom naše ljevice spram ideje Evrope kriju se dakle dvije nepoznanice. Što je ideja Evrope, ali i – možda još i više – što je naša ljevica danas? Naš zapleteni kontekst traži dakle sada od nas nemoguće: da prihvatimo razaranje jedne federativne evropske socijalističke alternative – što je bila zadnja Jugoslavija – kao svršenu činjenicu, e da bismo se učlanili u jedan drugi panevropski naddržavni projekt, koji će propasti ne usvoji li barem nešto od napuštenog socijalističkog naslijeđa. Onog istog koje smo, uz malu pomoć euroatlantskih prijatelja, upravo razorili.
Odgovarajući negdje na pitanje odnosa naše ljevice spram EU-a, ekonomist i povjesničar Goran Musić poslužio se usporedbom: kao što svatko ozbiljan mora razlikovati državu Južnih Slavena stvorenu kombinatorikom velikih sila nakon Prvog svjetskog rata od države balkanskih radnika i seljaka nastale u Narodnooslobodilačkoj borbi, tako ćemo jednog dana razlikovati birokratski pokušaj spašavanja evropskog kapitalizma integracijom odozgo od nove Evrope, stvorene povezivanjem kreativnih inicijativa ljudi koji u njoj žive.
Tko su i što su dakle naši – istovremeno u nacionalnom, postnacionalnom ili ‘samo’ (post)jugoslavenskom kontekstu – današnji lijevi mislioci? Treba li ih tražiti samo među ponovno nastajućom akademskom ljevicom, istovremeno privilegiranom i marginaliziranom, ili i u političkim organizacijama? I kojim? Strankama, nevladinim organizacijama, sindikatima? U medijima? Ukratko, u Evropi zamišljenoj odozgo ili Evropi odozdo? To su neka od pitanja na koja pokušavamo odgovoriti, u nadi da ćemo se time i sami kvalificirati za neku od propitanih kategorija.
Srećko Pulig – novinar i prevodilac, urednik Aktiva. Bavio se novinarstvom na Omladinskom radiju, u Arkzinu, Feralu, Zarezu, Slobodnoj Dalmaciji i drugdje. Sada u Novostima. Uvijek na neistraženoj razmeđi između novinarstva i političkog, civilnog i teorijskog aktivizma, voli vjerovati da je moguće stvarati praktične posljedice proizvodnjom teorije za novine. Aktiv br. 7, Novosti br. 710 , 26.7.2013.: Novi Stari svijet; Ideja Evrope i naša ljevica, tekst br. 1
