Pred vama je drugi broj Aktiva, naslovljen MARKSIZAM – MARKSIZMI. Pod tim preopćenitim naslovom htjeli smo nastaviti u prvom broju, temom ‘Misliti partizanstvo’, započeti niz svojevrsnih raščišćavanja terena. Ideja je bila jednostavna: revizionističkoj kontrarevoluciji, kojoj smo, ne samo ovdje, desetljećima izloženi, treba se suprotstaviti kontra-kontrarevolucijom. Tako ćemo uspjeti rehabilitirati teme prisutne u našoj socijalističkoj prošlosti, ali i povratiti svoju sposobnost da u suvremenosti, na način dijalektike kontinuiteta i diskontinuiteta, politički reagiramo i stvaramo događaje.
Revizionističkoj kontrarevoluciji, kojoj smo, ne samo ovdje, desetljećima izloženi, treba se suprotstaviti kontra-kontrarevolucijom. Tako ćemo uspjeti rehabilitirati teme prisutne u našoj socijalističkoj prošlosti, ali i povratiti svoju sposobnost da u suvremenosti, na način dijalektike kontinuiteta i diskontinuiteta, reagiramo politički i stvaramo događaje
Na tragu u tzv. masovnim medijima i publicistici, više nego li u akademskom pogonu, prisutne krilatice o krizom kapitalizma izazvanom povratku Marxa i marksističke teorije u javni život (uvodno se time u svome tekstu bavi Mislav Žitko), nismo mogli odoljeti pitanju što to znači za našu sredinu? Sredinu bogatu marksističkom prošlošću, ali i sada već u više no jednoj intelektualnoj generaciji, ritualnim odricanjem od nje? Suvremenim rječnikom rečeno, koji je to simbolički kapital na ljevici, koji ovdašnja politika i kultura, hoće, odnosno neće, oživjeti? Nije li za očekivati da će, kao što je politička klasa pokušala negirati samo postojanje krize (da bi sada taj diskurs upotrebljavala za pojačano discipliniranje radnih masa), u nas biti negirana i obnova marksističke misli u svijetu? No, mainstream je izgleda izabrao drugu strategiju. Umjesto negiranja i potiskivanja, široko se otvorio – marksističkoj misli i temama? Propitivanju pluralizma marksizama? Sigurno ne! Ove teme uporno perzistiraju samo na časopisnim rubovima – već uglednim svjetskim marksistima, na privremenom radu u globalnim ‘kreativnim industrijama’. Tako nam se dogodilo da, po analogiji sa slobodnim medijima koje ispisuju neslobodni novinari, sada imamo i slobodu upoznavanja misli i osjećaja svjetskih marksističkih (zasluženih i nezasluženih) veličina, a da pri tome neke relevantne i utjecajne produkcije domaćeg marksizma više ili (i) još nemamo. Dapače, mainstream akademskog pogona tek sada je, u procesu ‘normalizacije’ rubnih stranačkih liberalnih demokracija, u punom zamahu na svom poslu falsificiranja nekadašnje socijalističke opozicije, dakle lijeve kritike jugoslavenskog lijevoga poretka, u nacionalno građansko disidentstvo.
A u nas se zbilja ima što falsificirati! Tolika količina istaknutih pojedinaca, grupa i pravaca mišljenja, kakvu je iznjedrio modernizam na ovim prostorima, činila je bogatstvo i raznolikost intelektualnog i revolucionarnog života, koje je danas, čak i kao muzealizirano, u svojoj subverzivnosti jedva predočivo novim naraštajima. Ograničimo li se, za potrebe naše teme, samo na dvije marksističke skupine djelatne u singularnom događanju Jugoslavije, na jugoslavenski Praxis i slovensko lacanovstvo, od kojih svaka ima ‘svoje’ povjesničare, očito je koliko nam nedostaje jedna komparativna povijest naše lijeve misli.(1)
Ovo je prilog historizaciji, kao onome postupku suspenziju kojega analizira Marko Kostanić u svome prilogu ovom broju. Pa ako danas analiziramo 'arsenal metoda na raspolaganju pri odbacivanju i osporavanju marksizma kao eksplanatorne paradigme i političkog programa', što je logičnije nego prisjetiti se kako je marksizam u nas 'prevladan' još u socijalizmu. Pogledajmo kako je marksizam nestao, da bismo bolje shvatili kako će danas ponovo nastati
Praksisovci i lakanovci
A što tek reći za još nenapisani historijat lijeve misli u postkomunizmu? Možemo li se još uvijek čuditi što umjesto djelatnog suočenja sa Praxisom i lacanovstvom imamo na djelu cenzuru koja operira kroz ‘zaborav Jugoslavije’ (za nove generacije Žižek je propisao svojom prvom knjigom na engleskom jeziku Sublimni objekt ideologije, objavljenom 1989. g.) , kada su već, u vremenu ‘izvan povijesnog događanja’ (Kangrga), vremenu vječne tranzicije u nepostojanje, navodno zbog ‘kratkog pamćenja’ medija (koji se lako sjete svakog antikomunizma potrebnog novim gospodarima) ne sjećamo niti ljudi, časopisa, novina i knjiga pokreta otpora postfašizmu, koji je ipak postojao. Od zemalja ozbiljno zahvaćenih Prvim jugoslavenskim ratom (kako je ratove 90-ih imenovao publicist Ljubomir Jakić) taj je pokret, koji se ne samo protivi, već i promišlja novo stanje, bio možda najjači u Hrvatskoj. Razloga je tome više, no možda je presudna činjenica da je naša nova dijaspora, koja je iz lijevih razloga napuštala zemlju, dok se desna iz desnih u nju vraćala, ipak ostala djelatna i kod kuće, hrabreći nas koji smo ostali u zemlji da ne postanemo ‘urođenima’ u posvuda uskrsle ‘stare običaje’, nekonfliktno združene sa potrebom za novim oružjima. Ima li sve to veze sa marksizmom, kada listajući npr Barikade Borisa Budena (1996. i 1998.) u indeksu autora i pojmova na kraju knjige ime Marxa i marksizma uopće ne nalazimo? Odgovorimo posredno: bi li Buden mogao napisati takvu knjigu da u formativnim godinama nije obrazovan upravo na djelima naših praxisovaca i lacanovaca? Gdje se još u postkomunističkim 90-ima, osim na relaciji Ljubljana-Zagreb, mogao dogoditi susret između prijevoda Komunističkog manifesta, koji je na robiji 30-ih g. sačinio Moša Pijade i teksta Slavoja Žižeka Bauk još uvijek kruži, a povodom 150-e godišnjice izdanja tog i danas aktualnog djela (Callinicosov Antikapitalistički manifest iz 2003. g., povodom kojega je Rastko Močnik napisao prolog, koji ovdje objavljujemo, nije mu konkurencija, već nadopuna)? Naknadna pamet, koja kritički govori o kulturalizaciji post-marksizma (u to se lacanovci ne mogu bezostatno uklopiti), sigurno je u pravu, pošto npr. koncept društvenog vlasništva očito nismo odbranili. No, suprotstaviti se i Marxom postfašizmima (npr. prijevodom knjižice intervencija Rastka Močnika Koliko fašizma?), otvaralo je prostore za radikalnu kritiku procesa tzv. pretvorbe i privatizacije.
Postmoderna i ‘zapadni marksizam’
Do sada rečeno prilog je historizaciji, kao onome postupku suspenziju kojega analizira Marko Kostanić u svome prilogu ovom broju. Pa ako danas analiziramo ‘arsenal metoda na raspolaganju pri odbacivanju i osporavanju marksizma kao eksplanatorne paradigme i političkog programa’, što je logičnije nego prisjetiti se kako je marksizam u nas ‘prevladan’ još u socijalizmu. Pogledajmo kako je marksizam nestao, da bismo bolje shvatili kako će danas ponovo nastati. Točku na kojoj su kritičko suočavanje spram dogmatskog, nestvaralačkog, monolitnog, državno propisanog itd. marksizma zamijenili razni oblici ne samo nemarksističke (takva je građanska misao uvijek postojala, te u većini struka i bila dominantna), već i antimarksitičke misli, možemo locirati kroz dva napada. Prvi napad desio se kroz postmoderni prekid. Slijedeći argumentaciju Chrisa Mc Milana(2) možemo proučavati kako je slavlje pluralizma, diskontinuiteta i heterogenosti i u nas dovelo do zamjene proučavanja klasne, slojne i grupne dinamike društva, proučavanjem različitosti, cvjetajućih individualističkih sloboda i identitetskih pozicija(3). I dok je u svijetu npr. postmodernizam Derridae, Foucaulta, Lyotarda i Baudrillarda proizašao iz kritičkog suočenja sa marksizmom, koji se može shvatiti i kao izvorni pokušaj njegove reforme, u nas je ‘balkanska postmoderna’ (izraz je uveo crnogorski politolog Milan Popović, svojom istoimenom trilogijom) predstavljala najgore protuprosvjetiteljske i antimodernističke (uključivo antimarksističke) momente tog pravca. Usput, nije li to opis još uvijek vladajuće ‘estradizacije medija’? Drugi napad došao je još prije, podjelom marksizma na tzv. ‘zapadni’ i onaj drugi, ‘nezapadni’. U toj igri, naša je tradicija, uz debelu pomoć s domaćeg terena, izbrisana iz globalnih pregleda povijesti marksizma i socijalizma, kao ona ni zapadna, ni istočna. U naknadnoj ironijskoj podjeli po liniji mrtvog hladnog rata, mi smo, pa i podržavljenjem vlasništva i odustajanjem od samoupravljanja, uhvatili zadnji vlak za ‘realno umrle socijalizme’ i pravo na zapadni pogled na vlastitu prošlost (Žižek je naš jedini zastupnik u ‘zapadnom marksizmu’)(4).
U naknadnoj ironijskoj podjeli po liniji mrtvog hladnog rata, mi smo, pa i podržavljenjem vlasništva i odustajanjem od samoupravljanja, uhvatili zadnji vlak za 'realno umrle socijalizme' i pravo na zapadni pogled na vlastitu prošlost. A Slavoj Žižek je postao naš jedini zastupnik u 'zapadnom marksizmu'
Komunizam ili barbarizam
Trice i kučine kao što su problemi emancipacije i novih kolektivnih pokreta, koji i pod imenom anti-globalizacijskog ‘pokreta svih pokreta’, čine dio obnove ljevice u 90-ima i dalje, u nas su debelo marginalizirani. Tako je barem bilo, sve do pojave studentskog pokreta i ozbiljnijeg širenja pokreta Pravo na grad. Na tim valovima, a u kombinaciji sa lokalnom izvedbom varijante svjetske ekonomske krize, postalo je jasno da marksizam (p)ostaje oblik radikalne alternative vladajućoj političkoj ekonomiji i najveći protivnik meta-hegemonije kapitalizma. Samo kroz nanovo shvaćen marksizam moguće je uopće oživjeti diskusiju o navodno zadanim dimenzijama političke ekonomije i njene kritike. U pravu je Primož Krašovec kada u ovome broju Aktiva piše da ‘bavljenje marksizmom danas nije pitanje vjernosti nego povijesna zadaća’. Kao i većina nove generacije marksista Krašovec je krajnje kritičan spram ‘marksističke filozofije’, za koju smo mi školovani na humanističkom marksizmu mislili da čuva ‘danas zaboravljeni projekt totalne društvene teorije’. Je li on propao još na početku 20-og stoljeća, kada je striktna disciplinarna podjela društvenih znanosti odnijela pobjedu nad ‘znanošću povijesti’, kako misli Krašovec, ostaje za diskusiju.(5) U njoj će vrijedno mjesto imati ideje Darka Suvina da Marxovoj baštini ne valja prići scientistički, tj. pseudonaučno. Jer, danas više no ikad, važi alternativa: komunizam ili barbarizam (po Suvinovom apokrifnom apostrofiranju pokliča Rose Luxemburg ‘Socijalizam ili barbarstvo!’). ‘Moglo bi se reći da samo ime djeteta nije važno ako će dijete biti zdravo i rasti… držim da je sama indikacija radikalne alternative i sasvim drugačijeg horizonta, nasuprot kako Staljinu tako socijaldemokraciji, danas presudna’, zaključuje Suvin. A s njime i mi: ‘Svakom ‘marksizmu’ koji se (na svoj način) ne bavi ovom alternativom, odreknuo bih taj naziv.’
Srećko Pulig – novinar, publicist, prevodilac, urednik Aktiva. Bavio se novinarstvom na Omladinskom radiju, u Arkzinu, Feralu, Zarezu, Slobodnoj Dalmaciji i drugdje. Sada u Novostima. Uvijek na neistraženoj razmeđi između novinarstva i političkog, civilnog i teorijskog aktivizma, voli vjerovati da je moguće stvarati praktične posljedice proizvodnjom ‘teorije za novine’. Aktiv br. 2, Novosti br. 571, 26.11.2010.: Marksizam / marksizmi; Ende oder Wende, tekst br. 1
