Kako danas misliti partizanstvo? ‘Pa kakvo je to pitanje i što tu treba uopće misliti?’, lakonsko je protupitanje današnjeg izmišljenog konstrukta, slavnog prosječnog konzumenta kapitalski nametnutih javnosti. Kojemu da dostaju razne vrste politike sjećanja, kao suvremenog kulturalnog suočenja sa više-ne političkom prošlošću. Ali ta prošlost je samo polu-prošla, jer sadašnjost, a preko nje i budućnost, traži od nas da mislimo ono što se u danas vladajućim koordinatama ne može misliti. Da mislimo socijalističku revoluciju, ne kao ‘nedovršenu državu’, već kao proces permanentne kulturne revolucije, koja po svome bitnom određenju nije prošlost (vidi prilog Ivane Momčilović naslovljen Za ‘ovu’ Jugoslaviju). Revolucije u kojoj se čak i obrana ‘nacionalnog identiteta’ može događati istovremeno kad i radikalna problematizacija identitetske logike kao takve. Baš o tome govori nam bezbroj primjera iz partizanske borbe, koje u svojoj novoj knjizi, posvećenoj prvenstveno partizanskoj umjetnosti, te još uže pjesništvu, analizira slovenski pjesnik i povjesničar umjetnosti Miklavž Komelj(1). Tako u glasilu jednog slovenskog partizanskog odreda 1944. g. uz pjesmu na ruskom čitamo i ovaj urednički komentar: ‘Naša borba ista je na cijelome svijetu! Sloboda nema narodnosti. Zato s posebnim veseljem objavljujemo najprije prilog crvenoarmejca – perzijskog druga Nazara Kajumova iz Sovjetskog Saveza, sada vodnika u našem II. bataljonu.’ Naglasiti da sloboda nema narodnosti u trenutku kada se vodi borba za goli opstanak dijelova slovenskog naroda, te kada je puki zahtjev za korištenjem nacionalnog jezika shvaćen kao antifašističko političko opredjeljenje – koliko različito od revindikacija ‘etničkih naroda’ iz 90-ih g. Da bi se odgovorilo na pitanje što znači biti partizan i kako se to postaje, bilo je potrebno otvoriti diskusije o promijeni karaktera cijelih naroda, bio je potreban prijelom sa prošlošću, iz kojega se tek moglo misliti novum. No, ne kao puku novotariju, već kao bivanje još-ne-bivstvujućeg, kako bi rekao Gajo Petrović. Bilo je potrebno raskrstiti sa puko-preživljavajućom, kvijetističkom logikom, te afirmirati premoć simboličkog u borbi za novi svijet, čak i nad biološkim instinktom samoodržanja. Partizanska borba pokazala je da u nekim trenucima povijesti jedinu perspektivu preživljavanja sadašnjih i budućih naraštaja nudi revolucionarno nadilaženje neposrednih instikata opstanka. Nije to revolucionarno morbidno slavljenje smrti, ali nije niti nasilno ‘pozitivno mišljenje’ današnjice, koje bi da slavi život pod svaku cijenu, uporno ne želeći vidjeti da je on posvuda ugrožen. Kada partizani nude živote za slobodu (vidi kraj Kajuhove pjesme, koju citira Gal Kirn, u svome prikazu Komeljeve knjige: ‘… Za što sam umro, volio bih još jednom umrijeti’) to imponira današnjoj kritici ciničnog i postmodernog uma, koji nas je u jednom trenutku pokušao uvjeriti da nema toga za što vrijedi umrijeti. Da bi nas već u slijedećem brutalno nemisaono postrojio u rovove 90-ih g.

Bilo je potrebno raskrstiti sa puko-preživljavajućom, kvijetističkom logikom, te afirmirati premoć simboličkog u borbi za novi svijet, čak i nad biološkim instinktom samoodržanja. Partizanska borba pokazala je da u nekim trenucima povijesti jedinu perspektivu preživljavanja sadašnjih i budućih naraštaja nudi revolucionarno nadilaženje neposrednih instikata opstanka

Misliti partizanstvo znači otvarati prostore napetosti između ‘ničega’ i ‘svega’, o čemu pjeva Internacionala. Nije slučajno da su baš socijalističke revolucije dovele u pitanje ‘odnose sfera’ građanskog društva, u kojima bi, za vulgarni materijalizam – dakle, građansku reakciju – bilo jasno kako to stoji sa bazom i nadgradnjom, sa Shakespeareom i kobasicom. Društveno-transformativna uloga umjetnosti u kulturnoj revoluciji ne može se svesti na problematiku instrumentalizacije umjetnosti za potrebe borbe. Društvena transformacija transformira i umjetnost, no i sama umjetnost, u toj dijalektici, ima društveno-transformativni potencijal. Pa ipak, odbacivanje mehanicizma u odnosima ‘baze’ i ‘nadgradnje’ nije zapadanje u mistifikatorsku idealističku fantazmu o neovisnosti umjetnosti od materijalnih uvjeta. Partizanski umjetnici osuđuju okupatorsku kulturu, koja mase tjera na pjesmu, dok nemaju što jesti.

Kao što je u kapitalističkom društvu glavna osoba akcionar, tako će u socijalističkom to biti znanstvenik i umjetnik, bilo je revolucionarno uvjerenje, potaknuto citatima Maksima Gorkog o kulturi utemeljenoj u umjetnosti kao paradigmi oslobođenog ljudskog rada: ‘Čovjek je po svojoj prirodi umjetnik. Svugdje se trudi da bi ovako ili onako unio u svoj život ljepotu’. Samo u partizanima mogla se roditi misao da je ljepota po sebi revolucionarna. Uostalom nije li Lenjin još 1917. g. tvrdio da ‘odbaciti misao kako na ustanak treba gledati kao na umjetnost … znači izdati marksizam i izdati revoluciju.’

Misliti partizanstvo znači otvarati prostore napetosti između 'ničega' i 'svega', o čemu pjeva Internacionala. Nije slučajno da su baš socijalističke revolucije dovele u pitanje 'odnose sfera' građanskog društva, u kojima bi, za vulgarni materijalizam – dakle, građansku reakciju – bilo jasno kako to stoji sa bazom i nadgradnjom, sa Shakespeareom i kobasicom

Partizanska borba ima trajne posljedica, kao najveća društvena transformacija na Balkanu 20-og stoljeća. U tom smislu uspoređivati socijalističku revoluciju i kontrarevolucionarni udar 90-ih, neumjesno je, iako moguće.(2) Partizanskim ratovanjem u 20-om st. otvorili su se novi prostori rata, razvili se novi pojmovi, te nastao novi nauk o narodnooslobodilačkom ratu i politici.(3) Ne možemo se slagati sa Carlom Schmittom i njegovom razradom 4. aspekta partizanske borbe (prostorni aspekt, razaranje socijalnih struktura, svjetskopolitički kontekst i tehnički aspekt), no možemo zaključiti sa njegovim intelektualnim i ljudskim oponentom iz diskusija vođenih 30-ih g., Walterom Benjaminom. U svojoj VIII povijesno-filozofskoj tezi Benjamin pobija čuđenje što su stvari koje još doživljavamo u 20-om, a sada i 21. st., moguće, kao nefilozofsko: ‘Tradicija ugnjetenih podučava nas da je ‘izuzetno stanje’ u kome živimo – pravilo.’ Kada se s time suočimo doći ćemo i do shvaćanja povijesti koje tome odgovara.(4) A tada ćemo se ponovo suočiti sa zadatkom koji se sastoji od uvođenja stvarnog izvanrednog stanja. Tu leži odgovor na pitanje ‘Kako se danas vratiti partizanstvu’ (Gal Kirn): samo u reafirmaciji koncepta revolucije. A protiv dvojnog ideologema: hrvatski antifašizam i partizanski zločini (Vidi prilog Nikole Vukobratovića). Jer, kao što je zadnji doprinos ovome prilogu naslovio Primož Krašovec: ‘Svi antikomunisti su tigrovi od papira.’

Prilog posvećujem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zagrebačke crvene Trešnjevke. A posebno značenju ilegalne partijske štamparije, koja je, prije Drugog svjetskog rata,  radila u podzemnoj prostoriji smještenoj u dvorište kućice, na adresi Gotalovečka 8. Život je htio da baš na toj trešnjevačkoj adresi provedem svoje sretno djetinjstvo. Ovim prilogom želim ga i svome djetetu

Prilog posvećujem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zagrebačke crvene Trešnjevke. A posebno značenju ilegalne partijske štamparije, koja je, prije Drugog svjetskog rata, radila u podzemnoj prostoriji smještenoj u dvorište kućice, na adresi Gotalovečka 8. U radu štamparije sudjelovali su danas poznati i nepoznati drugovi i drugarice: radnik Prpić sa ženom i ocem, Rade Končar, trešnjevačka mati Kata Dumbović, Jovica Marković, Ante Milković i drugi. U knjizi sjećanja Stipe Ugarkovića Zagreb, grad-heroj: spomen-obilježja revolucije stoje i ove rečenice o kopanju zemunice za tu štampariju:

‘Dubina jame bila je predviđena pet metara, širina četiri, dužina pet. Kata nam je donosila jelo na radilište, s radom se naime nije smjelo prekidati, jer je jamu trebalo što prije dovršiti, kako se ne bi pobudila sumnja kod susjeda. U vremenu kad bi Kata otišla kući da nam pripremi jelo, pa do njenog povratka, učinili smo toliko, da bi se ona redovito čudila: — Pa kad ste to učinili? Pa toliko! E, baš ste momci! — i onda bi onako materinski brižno dodavala — Evo jela, okrijepite se! — Daj stara — odgovarao je Rade — daj, da se najedemo, da što prije iskopamo grob buržoaziji.’

Spomen ploču sa naše kućice odnijeli su još 70-ih g. u ‘Muzej revolucije’, uz obećanje da će ju dobro čuvati. S pločom ili bez, s imenima ulica ili bez njih: u povijesti naroda partizanska revolucija je događaj koji se ne može zaboraviti. Život je htio da baš na toj trešnjevačkoj adresi provedem svoje sretno djetinjstvo. Ovim prilogom želim ga i svome djetetu.

Srećko Pulig – novinar, publicist, prevodilac, urednik Aktiva. Bavio se novinarstvom na Omladinskom radiju, u Arkzinu, Feralu, Zarezu, Slobodnoj Dalmaciji i drugdje. Sada u Novostima. Uvijek na neistraženoj razmeđi između novinarstva i političkog, civilnog i teorijskog aktivizma, voli vjerovati da je moguće stvarati praktične posljedice proizvodnjom ‘teorije za novine’.

Aktiv br. 1, Novosti br. 547, 11.6.2010.: Misliti partizanstvo; Misliti partizanstvo - Uvod, tekst br. 1