Pakrac, Petrinja, Slunj, Korenica, Plitvička Jezera, Gračac, Benkovac i Knin mjesta su u kojima je krajem 1990-ih i početkom 2000-ih posredstvom Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) država otkupila velik broj kuća u vlasništvu lokalnih Srba. Kako su Novosti pisale u više navrata, uz taj su proces često bili vezani krivotvoreni ugovori, pretprodaja i prevara originalnih vlasnika nekretnina, čime je onemogućen povratak velikog broja građana srpske nacionalnosti.

Imamo desetak ljudi koji godinama čekaju na stambeno zbrinjavanje i kada bi se te kuće stavile u funkciju, riješili bismo sva otvorena pitanja u roku jedne godine – kaže Jugoslav Vesić, načelnik općine Erdut

Republika Hrvatska je tih godina također donijela niz diskriminatornih propisa kojima je darovanje nekretnina bilo omogućeno isključivo osobama hrvatske nacionalnosti. Prema podacima Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, koji je sada odgovoran za tu imovinu, RH je zaključno s 2019. godinom građanima hrvatske nacionalnosti ukupno darovala 8.725 stambenih objekata koji su nekada bili mahom u vlasništvu Srba. Najviše ih je u Šibensko-kninskoj (1.802), Sisačko-moslavačkoj (1.748), Vukovarsko-srijemskoj (1.110), Ličko-senjskoj (844), Zadarskoj (815), Karlovačkoj (779) i Osječko-baranjskoj (742) županiji.

Osim toga, Republika Hrvatska je velik broj nekretnina koje su kupljene posredstvom APN-a koristila u svrhu stambenog zbrinjavanja osoba koje su bile privremeni korisnici tuđe napuštene imovine. Otkupljene kuće tako su dodjeljivane na korištenje Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, s Kosova i hrvatskih otoka. Kako su se vremena mijenjala, tako su i krajevi u kojima su nekada živjeli Srbi sve više tonuli u besperspektivnost, pa su i novodoseljeni, koji su većinom bili korisnici socijalne skrbi, počeli pakirati svoje kofere i odlaziti. Za sobom su ostavili darovane kuće, za koje često nisu plaćali režije.

Za razliku od njih, povratnici srpske nacionalnosti još uvijek se nalaze na listama čekanja za obnovu i stambeno zbrinjavanje, iako prema podacima Središnjeg državnog ureda trenutno postoji 1.066 praznih obiteljskih kuća koje su kupljene posredstvom APN-a. Kako doznajemo, navedena brojka ne obuhvaća kuće darovane korisnicima koji već godinama ne žive u njima, ali se i dalje vode kao njihovi stanari. Pored ostalog, to dokazuje da Republika Hrvatska, koja je nakon akcije ‘Oluja’ temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, a koji se kosio s ustavnom odredbom o nepovredivosti vlasništva, ‘brižno’ upravljala nekretninama u vlasništvu Srba, danas zanemaruje tu istu imovinu.

- Te kuće postala su rugla naših sela, pa i gradova. Riječ je o ruševinama u kojima više nitko ne živi, a kada ih je država otkupila, imale su centralno grijanje, parkete i namještaj. Država se pokazala kao izuzetno loš gospodar jer te kuće više nisu za život, nego za rušenje - govori Jugoslav Vesić, načelnik općine Erdut, o sudbini kuća koje su njihovi prijašnji vlasnici nakon mirne reintegracije istočne Slavonije odlučili prodati i otići u treće zemlje.

Ista je situacija i u drugim krajevima koji do danas nose oznaku potpomognutih područja. Devastirane i napuštenu su i kuće koje se nalaze duž državne ceste D1, od Karlovca prema jugu. Gledajući tu prazninu, malobrojni preostali lokalni stanovnici opravdano se pitaju koja je bila računica države u tom biznisu koji svoje korijene ima u ratu 1990-ih.

- Država je te kuće kupovala po visokim cijenama i sve to plaćala novcem iz državnog proračuna. Potom ih je dodjeljivala bez ikakvog nadzora i kontrole. Kuće su u prosjeku plaćane 50.000 tadašnjih njemačkih maraka, a bilo je i onih čija je cijena dosezala i do 100.000 maraka. Sada su ti objekti dovedeni u fazu da ne vrijede gotovo ništa - ističe načelnik Krnjaka Dejan Mihajlović.

Slike devastiranih objekata i ruševina 25 godina poslije rata štete reputaciji Republike Hrvatske i pokazuje nesređenost države u punom smislu te riječi – tvrdi Dejan Mihajlović, načelnik Krnjaka

- Država uopće nije vodila računa kako se kasnije upravljalo tim kućama pa smo došli u situaciju da u njima više ne možemo nikoga stambeno zbrinuti. Da bi kojim slučajem te kuće ponovno bile useljive, država bi trebala opet uložiti značajna sredstva kako bi ih obnovila, sanirala krovišta, zamijenila stolariju, popravila fasade - kaže Mihajlović i dodaje da su se novi stanari prema tada uređenim kućama odnosili krajnje maćehinski.

- U tim kućama su živjeli po nekoliko godina, odnosno dok su mogli izdržati unutra i iskoristiti sve što im je bilo pri ruci. Država je taj sloj stanovništva značajno financijski pomagala i kako su se te donacije smanjivale, tako su ljudi odlazili. Prije toga su pokupili sve što su mogli iz tih objekata: povadili su stolariju, razmontirali šupe, ložili su parkete umjesto drva, posjekli ograde i prodali ih u željezo… Kad više nisu mogli na taj način živjeti, otišli su. Ostali su samo prazni zidovi - tvrdi Mihajlović.

Osim što su neuseljive, danas su te kuće opasne jer su se u njih zavukla legla divljih životinja. Dio njih je prije desetak godina ostao bez struje, čime su ti objekti izgubili pravo na ponovni besplatni priključak.

- Te kuće nalaze se uz samu državnu cestu kroz koju svakodnevno prođe 10.000 vozila, kao i turista iz cijelog svijeta. Slike devastiranih objekata i ruševina 25 godina poslije rata štete reputaciji Republike Hrvatske i pokazuju nesređenost države u punom smislu te riječi. Sve to dovodi do zaključka da se RH ne ponaša odgovorno i da ne vodi računa o svojoj imovini, a s druge strane vrši pritisak prema stanovništvu da ispunjava sve obaveze - ističe Dejan Mihajlović i upozorava da država za kuće kojima je vlasnik ne plaća komunalne naknade kao ostali vlasnici nekretnina.

- Ti objekti nisu u sustavu naplate komunalne naknade i kao takvi su izuzeti od prihoda jedinica lokalne samouprave. Ako svi moramo plaćati komunalnu naknadu, zašto onda država kao vlasnik takvih kuća ne bi isto plaćala? - pita se načelnik općine Krnjak i dodaje da ti objekti lokalnom stanovništvu predstavljaju problem, i to ne samo s estetske nego i sigurnosne strane.

- Naši mještani dolaze u općinu, žale se i pitaju da li bi se njima moglo dozvoliti da oni urede te kuće ili da ih sruše. Uglavnom, da se riješe tih nesigurnih objekata jer im predstavljaju opasnost za djecu. Više puta smo se obraćali Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje i potencirali problem. Odgovorili su nam da su svjesni problema, ali da nemaju rješenje - objašnjava Mihajlović navodeći da su pojedini mještani čak bili zainteresirani da otkupe ta imanja i da ih urede o svom trošku, ali da je Središnji državni ured bio nezainteresiran, uz napomenu da bi sudskim putem morali raskinuti potpisane ugovore s osobama koje su tko zna gdje.

- Ako korisnik ne troši struju i vodu, Središnji državni ured mogao bi zaključiti da tu nitko ne živi. Potom bi trebao uputiti kontrolu jer su te kuće dodijeljene za korištenje, pa bi se prema tome trebale i koristiti. Ako se ne koriste, treba raskinuti taj ugovor, odnosno povući rješenje o dodijeli i kuću dati nekome tko se nalazi na listi čekanja za stambeno zbrinjavanje. Međutim, država se ponaša kao da je to gotovo stvar - tvrdi načelnik Krnjaka iz redova SDSS-a i ocjenjuje da Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje nije spreman da odgovori na izazove aktualnih prilika.

Međutim, u toj državnoj instituciji tvrde da skrbe o praznim obiteljskim kućama, kojih je po njihovim podacima najviše u Sisačko-moslavačkoj županiji. Dodaju da se ulaganje u sanaciju i popravke provodi u skladu s osiguranim sredstvima iz državnog proračuna. Također navode da je dio obiteljskih kuća u takvom stanju da će se zemljište na kojem se nalaze koristiti po modelu stambeno zbrinjavanja darovanjem građevinskog zemljišta i materijala za izgradnju novog objekta.

- Naši mještani kažu: ‘Vidite, kuće vam propadaju, a mi nemamo gdje da živimo.’ Teško im je shvatiti da su općini svezane ruke. Mi tu ne možemo ništa i na kraju svjedočimo propasti. Takva sredina odvraća nove potencijalne stanovnike koji bi tu možda živjeli, a tjera i postojeće, što je velika šteta za našu lokalnu zajednicu - kaže Jugoslav Vesić, koji smatra da bi jedino kvalitetno rješenje bilo da se sva takva državna imovina dodijeli na raspolaganje jedinicama lokalne samouprave.

- Znamo gdje se nalazi svaka nekretnina i u kakvom je stanju, a znamo i kakve su potrebe našeg stanovništva. Imamo desetak ljudi koji godinama čekaju na stambeno zbrinjavanje i kada bi se te kuće stavile u funkciju, riješili bismo sva otvorena pitanja u roku jedne godine. Međutim, ti objekti će se srušiti sami od sebe. Manje je vjerojatno da će država uložiti nekoliko miliona kuna kako bi ih revitalizirala jer za to očito nema volje - navodi načelnik općine Erdut i objašnjava da je posrijedi jasno urađena dugogodišnja nacionalno-stambena križaljka u kojoj su APN i Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje poslužili kao instrument za provedbu loše politike. To ilustrira primjerom od prije nekoliko godina, kada je država u njegovom kraju namjeravala izgraditi tri zgrade sa 70 stanova za samce, a za koje je bila dodijeljena građevinska dozvola.

- Kada su uvidjeli da na ovom terenu ima više zahtjeva pripadnika naše zajednice, odustali su od izgradnje APN-ove zgrade i općini je vraćeno zemljište. Da se ne lažemo, znamo koji je bio cilj APN-a poslije mirne reintegracije – da se promijeni etnička slika u ovim krajevima. Na našem području tako su kupovane kuće koje su bile u vlasništvu Srba, a dijelilo ih se isključivo osobama s braniteljskim statusom ili nekim drugim povlasticama, ali ne i pripadnicima srpske zajednice. Nažalost, ta se politika nastavlja i danas. Tako u programu stambenog zbrinjavanja skoro nedostižnu prednost i dalje imaju osobe hrvatske nacionalnosti - zaključuje Jugoslav Vesić.