"Sebben che siamo donne, paura non abbiamo", čula se pjesma ispred postrojenja pulske Arene trikotaže čije su radnice priredile protestnu modnu reviju nakon što su danima štrajkale zbog mjesecima neisplaćenih plaća. Bio je to 8. mart 2014. "Iako smo žene, straha nemamo", prijevod je stihova talijanske pjesme koju je tom prilikom, uz pratnju gitare, otpjevala aktivistkinja i arhitektica Edna Strenja Jurcan.
– U tom trenutku sam pomislila, dok sam pjevala na toj reviji, sa svim tim ženama, baš je bilo jako emotivno, kako bi bilo lijepo da nisam tamo sama koja to pjeva. Da bude skupina ljudi koji će sa mnom zapjevati. I to je ustvari bio onaj moment kada sam rekla: "Ma ja ću probati!" – prisjeća se.
Ranije je bila članica aktivističke skupine Pulska grupa koja se borila protiv privatizacije i pretvaranja vojnih zona u Puli u privatne projekte ekskluzivnog turizma. Tada su se u Puli događale i druge stvari, primjerice štrajk radnika Glasa Istre pa je Strenja Jurcan odlučila povezati pjevanje i aktivizam. Na društvenim mrežama podijelila je svoju želju da se skupi zbor i ljudi su se krenuli odazivati. Proba za probom, akcija za akcijom, oformio se zbor Praksa koji je nedavno proslavio deset godina postojanja.
– Bilo je dosta aktivno prvih par mjeseci jer smo odmah uletjele u te akcije. Pjevale smo na prosvjedu protiv privatizacije Muzila na Forumu, tu je bilo prvi put u Puli oko tisuću ljudi na prosvjedu. Imale smo jako puno nastupa, ne samo u Puli, nego općenito, sljedeće godine su nas već zvali sestrinski zborovi. Bili smo u Beču, Hor 29 Novembar nas je pozvao na festival samoorganiziranih zborova. Poslije toga Le Zbor u Zagrebu za Noćni marš. Uglavnom, odmah je tu nekako krenulo, dosta nastupa je bilo – kaže nam Strenja Jurcan, voditeljica zbora.
Trenutno je u zboru 13 aktivnih članica, "više-manje 60+", ali im se u zadnjih godinu dana pridružilo i nekoliko mlađih žena. Samoorganizirane su, financiraju se same i sve honorare od nastupa stavljaju u zajedničku kasicu.
Povodom deset godina rada, organizirale su Festival pjesme otpora, međunarodni dvodnevni festival, "kojem je jedina tematika bio antifašizam kroz pjesmu", s gostima iz Italije, Francuske i Švedske. U tih su deset godina pjevale u znak podrške radnicima TESU-a i Uljanika, Mireli Čavajdi, za kurikularnu reformu… Strenja Jurcan se slaže da je pjesma važna za borbenost i atmosferu na prosvjedima jer "najiskrenije dotakne ljude".
– Mislim da to ljudima jako znači pogotovo što su te pjesme svevremenske, njihovi tekstovi kao da su pisani jučer. Za iste stvari se ljudi bore, prije sto godina i danas. Borba nikad ne prestaje. Ljudi se pronađu u tim tekstovima, a mi volimo, kad pjevamo na drugim jezicima, prije nego što počnemo reći o čemu se radi u pjesmi, prevedemo jedan mali, najznačajniji stih ili refren – nastavlja.
Edna Strenja Jurcan (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)
Repertoar ovog zbora čine partizanske i druge borbene pjesme: francuske revolucionarne, pjesme iz španjolskog građanskog rata, pjesme talijanskih radnica. Ima različitih pjesama, kaže Strenja Jurcan, a sve one imaju veze s radničkim, ljudskim i ženskim pravima i "sve ih spaja poruka mira i antifašizam". Pjesma s početka ovog teksta nastala je između 1890. i 1914., a pjevale su je mondine, radnice u rižinim poljima duž rijeke Po. Njima je prije dvije godine zbor Praksa posvetio svoj drugi album "Praksa pjeva/canta le Mondine". Mondine su otpjevale i prvu verziju nezaboravljene "Bella Ciao".
– Jako nam je bitna njihova priča jer, osim što su njihove pjesme divne, u smislu melodije i tekstova, one su prve radnice u Italiji koje su se uspjele izboriti za osam sati rada bolje uvjete. To je bio veliki štrajk, nekoliko njih je bilo ranjeno i ubijeno. Volimo pjevati njihove pjesme, a mi u Istri i pričamo talijanski i nekako osjećamo bliskost po tom pitanju, ali zato što su stvarno bitne za ženska i radnička prava – kaže Strenja Jurcan.
Otkrila je da je u pripremi treći album, vezan uz pulskog maestra i skladatelja Nella Milottija. On je, osim sakralnog i klasičnog opusa, imao jednu drugu, manje poznatu nišu: skladao je i borbene pjesme. Primjerice, napisao je aranžman za poznatu "Po šumama i gorama" koja se pjevala i na talijanskom, "Per montagne e verdi piani". Strenja Jurcan kaže da se pjesme iz tog opusa, nažalost, ne pjevaju nigdje, a da ga zbor Praksa želi ponovno oživjeti i zabilježiti.
Oživljavaju i antifašističku baštinu, nešto čega se zemlje bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije koja je nedavno partizanske pjesme uvrstila u nacionalnu baštinu, odriču. Prošle je godine Praksa pjevala na francuskom Festivalu pjesama otpora. Tamo su, između ostalog otpjevale nekoliko partizanskih pjesama: "Pjesma slobodi", "Oj, Mosore, Mosore", "Mitraljeza" te "Draga nam je zemlja". Etiketa "jugonostalgičara" ih posebno ne brine jer je za njih antifašizam univerzalna vrednota. "Antifašizam je jako jednostavna stvar, ili ćeš mrziti ili nećeš", kaže Strenja Jurcan.
U pripremi je i pjesmarica sa 60-ak pjesama s repertoara Prakse te sedam znanstveno-istraživačkih radova o aktivističkom pjevanju u suradnji s Centrom za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i Institutom za kulturalne studije i studije sjećanja Znanstveno istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.
Unatoč zavidnom stažu, albumima i angažmanima, Strenja Jurcan ističe da se nitko u zboru profesionalno ne bavi pjevanjem.
– Nije potrebno znati čitati note. Bitno je imati sluha i mi učimo pjesme po sluhu. Ja imam note jer mi je lakše, ali dalje podučavam po sluhu. Jako je teško nastaviti ako nema barem toga. Znam da ima i zborova koji primaju članove bez obzira na to, što je sasvim u redu, ali ja ipak volim da to zvuči ugodno uhu – kaže, i dodaje da se u zboru ozbiljno i posvećeno radi.
– Zborsko pjevanje je jedna jako lijepa disciplina i jako puno se nauči, ne samo unutar zbora. Naučilo me tome kako dati kritiku, kako primiti kritiku, naučilo me postaviti se prema ljudima, paziti na neke stvari o kojima prije ne bih vodila računa. Vezano za glazbeni dio: uho se izvježba, počinješ čuti neke stvari koje prije nisi. Kada usporedim kako radim sada i kako sam radila na početku, to je baš velika razlika. Rad unutar zbora povezuje, puno toga prođete skupa i to su već životna prijateljstva. To je ustvari najljepši dio pjevanja u zboru. Isto je bitno i to da naučiš slušati druge. Preporučila bih to svakome – zaključuje naša sugovornica.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
