Luca Guadagnino od početka je svoje igranofilmske karijere bio nadasve sklon provokativnoj tematici, a kad se doda da i jedan od njegovih brojnih dokumentaraca, "Bertolucci o Bertolucciju", u središtu ima jednog od najvećih provokatora u povijesti filma, stvari su još jasnije. U dugom igranom debiju "Protagonisti" (1999.), na tragu Hitchcockova "Konopca" (referiranje na filmske klasike također mu je gotovo zaštitni znak), metafilmski se bavio stvarnim slučajem dvojice londonskih mladića koji su počinili ubojstvo neznanca samo da bi dokazali da to mogu.
Drugim dugim igranom metrom "Melissa P." (2005.) adaptirao je književni megahit "Sto poteza četkom prije spavanja" maloljetne naslovne autorice koja je pisala o svojim (mazohističkim) seksualnim iskustvima, da bi u trećem, "Ja sam ljubav" (2009.), tematizirao strasnu erotsku vezu sredovječne žene i mnogo mlađeg muškarca, prijatelja njezina sina. Potonji naslov donio mu je prva međunarodna priznanja (kostimografija je bila nominirana za Oscara, a sam film za Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog ostvarenja), da bi status autora na kojeg valja dodatno obratiti pažnju podebljao 2015. "Rasprskavanjem" (remake poznate krimi-drame "Bazen" Jacquesa Deraya).
Kulminacija Guadagninova opusa zbila se dvije godine kasnije homoerotskom, suncem Lombardije okupanom "Skrivenom ljubavlju" o odnosu još mladog muškarca i maloljetnika, temeljenom na scenariju klasika Jamesa Ivoryja, a od četiri nominacije jedna je bila i za najbolji film. Također, bila je to prva velika uloga Timothéeja Chalameta, koji uskoro postaje superzvijezda. Na valu silnog uspjeha "Skrivene ljubavi" Guadagnino godinu poslije ostvaruje novu verziju legendarnog horora Darija Argenta "Suspiria", prilično slabo primljenu, što neke od nas učvršćuje u uvjerenju da je talijanski sineast, posebno sa svojim najrazvikanijim filmom, obilato precijenjen. No onda se pojavio "Sve, i kosti".
Gudagnino je uz scenarističku podršku svog čestog suradnika Davida Kajganicha adaptirao roman Camille DeAngelis iz 2015., polučivši ultimativnu americanu povezujući film ceste, kanibalski horor i adolescentsku heteroerotsku romansu. Njegov osjećaj za atmosferu ruralne i malogradske Amerike je izvanredan; kao da je srastao s američkom indie poetikom u kojoj se nikad prije nije ogledao – onim njezinim pravcem koji odlikuju vrlo mladi protagonisti iz nižih slojeva, na putovanju ili ne, u rasponu od recimo "Iskupljenja na rijeci" Jacoba Estesa preko "Pjesama koje su me naučila braća" Chloé Zhao do najjasnijeg srodnika, "Američke slatkice" Andree Arnold. A najvažniji sporedni lik, postariji i vrlo čudni kanibal (izvrsni Mark Rylance), kao da je izišao iz kakvog filma Jima Jarmuscha.
Srce djela magična je Taylor Russell kao jedva punoljetna djevojka koju je napustio otac ne mogavši se više nositi s njezinim kanibalizmom naslijeđenim od davno otišle majke, djevojka koja sama na svijetu kreće u potragu za svojom roditeljicom (neprepoznatljiva nekadašnja legenda indie produkcije Chloé Sevigny) i koja na tom putu upoznaje mladog kanibala u kojeg će se zaljubiti (Timothée Chalamet).
Interakcija njih dvoje erotski je posve nevina, do te mjere da nije jasno je li seksualno konzumirana, što je vrlo svježe rješenje, ali je zato njihov kanibalizam vrlo krvav, pri čemu ona ima veće moralne skrupule od njega. Sve kulminira atakom spomenutog starijeg kanibala na djevojku koja je odbila njegovu želju da joj bude neka vrsta zamjenskog oca i mentora, kad umjesto seksualnog dolazi do krvavog ubilačkog threesomea u doista antologijskoj predzavršnoj sceni. "Sve, i kosti" nesumnjivo je najbolji film Luce Guadagninija dosad – uznemirujući, šokantan, moćan, dubinski nježan i lijep; više od toga gotovo da se ne može poželjeti.
