Irena Vrkljan, autorica rafiniranog, distinktivnog izraza formiranog u kontekstu druge moderne u jugoslavenskoj književnosti koji, prije svega u proznim knjigama iz osamdesetih godina (‘Svila, škare’, ‘Marina ili o biografiji’, ‘Berlinski rukopis’) umnogome i daleko nadmašuje bilokakve, ionako prilično bedaste okvire ‘rodnog pisma’ koji joj se počesto, mjestimice i u knjizi koja je pred nama, nepotrebno ograničavajuće i sasvim neadekvatno nameću, vratila se nakon tridesetak uglavnom proznih godina lirici, književnom rodu u kojem je stasala i pod koji spada kompletna njezina rana bibliografija, od prvijenca ‘Krik je samo tišina’ iz 1954. do sveska ‘U koži moje sestre: berlinske pjesme’ iz 1982. godine. Heterogeno, kasnim nadrealizmom i raznoraznim drugim književnim praksama epohe obilježeno lirsko iskustvo karakteristično za razdoblje nakon ljubljanskog referata i pripadajuću krugovašku generaciju nije ipak netragom nestalo – štoviše, njegov je gusti vez, kombinacija slikovite asocijativnosti i egzistencijalno baždarene, ekonomično posredovane misli, presudno utjecao na već spomenute, žanrovski izrazito hibridne prozne knjige, koje predstavljaju vrhunac autoričina poprilično opsežnog opusa.
Dvadeset i devet novih pjesama ukoričeno je u voluminoznom svesku koji sadrži i petnaest u različitim prilikama napisanih, različito ambicioznih i različito uspjelih tekstova koje potpisuju autori u rasponu od nekovrsne uvodničarke Helene Sablić Tomić i Zdravka Zime, preko Andree Zlatar i urednice izdanja Nives Tomašević, do Julijane Matanović i svojevrsne pogovaračice Ane Brnardić koja se, znakovito, jedina bavi autoričinom lirikom, napose ovdje predstavljenim novim pjesmama. Svemu tome pridodano je i pedesetak knjigom bez nekog reda i kronologije razbacanih fotografija, najzanimljivije od njih iz autoričina osobnog albuma. Rečeno, a posebno činjenica da je same pjesme zapala druga trećina knjige (gotovo su ovlaš umetnute između trinaest prethodećih i dva zaključna eseja, od kojih to posljednji ni po čemu nije), te da su, kao i ostatak teksta, nasumično ispresijecane fotografijama (što poezija, ukoliko nije riječ o autorskom poetičkom postupku, teško trpi), svjedoči o uredničkoj neodlučnosti po pitanju prezentacije recentne lirike Irene Vrkljan, te rezultira poprilično neadekvatnom zb(i)rkom.
Same pjesme kao da se istovremeno nastavljaju na rane radove i predstavljaju indirektni, prešutni poetičko-generacijski dijalog sa stihovima iz prije više od deset godina objavljene ‘Irenine sobe’ još jednog berlinskog dobrovoljnoga izgnanika, Bore Ćosića. Koračanje kroz ovu sobu maksimalno je autoreferencijalno, prema unutra okrenuto, jer je soba odavno krovna metafora autoričina književnog univerzuma, soba napućena jednim još uvijek živim i gotovo opipljivo prisutnim prošlim, iz prostor-vremenskoga kontinuuma izdvojen prostor koji se specifičnom melankolijom otpora nastoji učiniti vlastitim, iskupljenim od zaborava. Upravo zaborav, sjećanje kao jedini identitet, gubitak, rastanak, strah, ali i refleksija aktualnog društveno-političkog trenutka, čine njezina gusta mjesta. To se sjećanje lagano rastvara i odvodi nas u neko još tamnije mjesto pjesme, u kojem nema nikoga da oprosti, u kojem prijeti okrutnost ljubavi koja izmiče; svjetla koje, jednakim intenzitetom, ostaje ovdje, za nama, bez nas.
