Vlado Martek, pjesnik u akciji i filozof u mirovanju, još od početka sedamdesetih krenuo je tumačiti svijet oko sebe jezičnom igrom i eksperimentiranjem. Služio se različitim materijalima i medijima, prelazio iz jednog područja u drugo. Čini se da se ni danas taj ‘medijski nomad’ i ‘anarhist’ nije umorio. Okolnosti su se, doduše, promijenile, ali još živimo u vremenima u kojima se ‘oštrim pjesnicima’ nastoje staviti brnjice, pa stoga vrijedi lajati. Martek, nekadašnji član subverzivne Grupe šestorice autora (1975. – 1981.), autor je brojnih umjetničkih knjiga i samizdata, o njemu je napisano nekoliko opsežnih publikacija, izlagao je na važnim problemskim izložbama, a stručnjaci ga smatraju jednim od najvažnijih predstavnika postkonceptualne umjetnosti u regiji. On će za sebe reći da je ‘okorjeli konceptualist’, predpjesnik koji ‘olikovnjuje poeziju’, a u susretu sa zbiljom važniji su mu proces i pripremanje za umjetničko djelo od samog rezultata. Iznimno temeljita i grafički inovativno oblikovana publikacija ‘Pripremanje za fotografiju’, koja je nedavno izašla u izdanju Ureda za fotografiju iz Zagreba (2018.), svjedoči o tome koliko nas je Vlado Martek zadužio i na polju (eksperimentalne) fotografije. Knjiga i fotografija zapravo su dva njegova najčešća medija, a siromašni i nereprezentativni materijali najprepoznatljivije ruho kojim zaogrće dva dragocjena postupka oko kojih gravitiraju svi njegovi radovi, a to su prisvajanje i čitanje.
Usred priprema za ‘Izložbu s više naslova’, koja će u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci biti otvorena 12. srpnja kao dio pretprograma EPK Rijeka 2020, s Martekom razgovaramo o razlici između profesije i vokacije, o ulici kao čitaonici i knjižnici, o granici života i umjetnosti, o samizdatima, o odnosu prema državi i vlastodršcima onda i danas, te o tome kako ‘oštar pjesnik’ postaje melankoličan i romantičan umjetnik.
Poznato je da ste proveli puni radni vijek kao knjižničar u zagrebačkoj Knjižnici Dubrava. No kulturnoj ste publici, pa i široj javnosti, poznatiji po svojim lecima-agitacijama koje ste lijepili na zagrebačkim ulicama osamdesetih godina i u kojima pozivate na čitanje Majakovskog, Cvetajeve, Rimbauda, Kafke, Mallarmea… Kako su knjižničar i ‘umjetnik-agitator’ sve te godine živjeli u istoj koži? Mnogi su svjetski umjetnici i književnici bili ‘činovnici’, no to u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti nije tako čest slučaj…
Preciznije, agitiranje je počelo krajem sedamdesetih, kad sam inače napravio velike pomake u svom radu. Ujedno sam bio situiran kao knjižničar, što je bila izuzetno sretna solucija za mene kao svršenog profesora književnosti i filozofije, kojem bi nakon nastave u gimnaziji ostalo premalo energije i idealizma raditi eksperimentalnu umjetnost, participirati u konceptualizmu… To je donekle shizofrena situacija, naime dopodne biti službenik, a popodne umjetnik na marginama. Akcionizam agitiranja ipak je povezan s mojim poslom knjižničara, a onda je i izraz shvaćanja knjige i poezije u duhu historijskih avangardi. Sretan je onaj tko može odvojiti materijalnu egzistenciju od ozbiljnog posla eksperimentalne umjetnosti. To je energetsko pitanje, a ne pitanje Weltanschauunga.
Rubovi kazuju više negoli centar
Ima neke simbolike i pravde u činjenici da je upravo za vas ulica velika, pa i slučajna čitaonica, za koju ne trebaju posebne članske iskaznice, što je posve u duhu historijskih avangardi koje spominjete. Uz avangardu uvijek vezujemo neku izvidnicu, pa i preuranjenost. Možda su i te vaše kratke, skoro pa naredbodavne poruke, kojima ste bombardirali slučajne prolaznike na ulici, bile pomalo preuranjene? Možda bi ih današnja esemes čitalačka publika lakše i ‘prirodnije’ prihvaćala?
Moja generacija i mnogi nakon nje zalagali su se za približavanje života i umjetnosti. Ali stvar se nekako ostvarila, jao, i danas je umjetnost postala kultura. Izgubila je svoju prepoznatljivost, a time i dignitet i autoritet. I sad, ja sam na suprotnim pozicijama…
Ne bih rekao, sva su vremena dobra za djelovanje takvog tipa, mada mislim da književnost, ona kvalitetna, gubi korak u ovoj instant civilizaciji. Ti imperativi čitanja, u duhu reklama, vječiti su nagovor, samo što je nagovor na čitanje poput centralnog ulaza u prostore slobode. Onaj tko bi, po mojem mišljenju, čitao pjesme Majakovskog, Eluarda, Rimbauda ili Larkina, taj je ojačao taman do osjećaja individualnosti i slobode. Tada nema više manipulacije od strane politike države… Poezija je pročišćeni dar oslobađanja. Nagovarao sam i uvijek ću nagovarati na čitanje, ono daje toliko dragocjen prostor za mišljenje, promišljanje.
Jedna od tih poruka bila je ispisana zlatnim sprejom u središtu Zagreba 1986: ‘Umjetnost nema alternative’. Biste li danas tu poruku revidirali? Pada mi napamet onaj vaš rani konceptualni fotografski rad ‘Što je umjetnost prema ovom biću’ iz 1978. s ‘prisvojenom’ fotografijom mlade djevojke na Trgu sv. Marka u Veneciji. Kako danas gledate na tu famoznu granicu života i umjetnosti koju je suvremena umjetnost tako beskompromisno željela izbrisati?
To je svojevrsna tragikomedija. Moja generacija i mnogi nakon nje zalagali su se za približavanje života i umjetnosti, to nam je došlo iz avangardi. Ali stvar se nekako ostvarila, jao, i danas je umjetnost postala kultura. Ona je izgubila svoju prepoznatljivost, a time i dignitet i autoritet. To se uočava svuda uokolo. I sad, ja sam na suprotnim pozicijama. Naime, idealiziram granicu između života i umjetnosti upravo da bih joj dao vidljivost, težinu spoznaje, dirljivost emocija… Razglednica s lijepom Venecijankom ilustrira moju svijest o limitima umjetnosti, ali na drugoj strani, onu duhovnu i idealnu.
Mnogi vaši radovi, od najranijih javnih nastupa, poprimaju formu poetskih objekata ili knjiga-samizdata, u kojima se može prepoznati utjecaj ruske avangarde i poslijeratne konceptualne umjetnosti, pa i vašeg filozofsko-lingvističkog formalnog obrazovanja. Kolika je danas ta vaša biblioteka samizdata?
Samizdati, po ruskom tragu, kod mene imaju važnost samoprodukcije i samodistribucije, a donekle izostaje politički aspekt. Došao sam do produkcije od 23 samizdata, što knjižica s crtežima, predpoezijom, što s fotografijama, što s grafikama. Šarenilo tih medija rječito govori o umjetničkom ‘slučaju Martek’. Ti multipli dio su aktivističkog pristupa, oni su inzistiranje na ne-reprezentativnosti, pa su baš zbog toga predpoezija, poezija extra muros, pa fotografija extra muros, pa slikarstvo extra muros. Tu je na djelu uvjerenje da rubovi kazuju više negoli centar.
Pitanje rubova i centra tematizirate i u jednom od svojih najpoznatijih radova u svjetskim okvirima. To je ‘Balkan’ iz 1995., crtež zemljopisne karte SAD-a, države koju ste jednostavnom gestom preimenovali u Balkan, dok se na mjestima američkih gradova nalaze imena hrvatskih konceptualnih umjetnika. Crveno-crno-bijeli cinizam tog rada, koji su devedesetih mnogi čitali uglavnom u političkom ključu, danas je kod vas zamijenila neka romantičarska poluutopijska ili predutopijska gesta, poziv da počnemo živjeti romantično. Je li to poziv na apolitičnost?
Nakon nestanka velikih utopija pomalo dolaze male utopije. Umjetnici se vole tu naći. Romantičan život teško je odrediti za svaku epohu. Danas bi se sastojao možda od usporenih sitnica u realnom okviru života u zajednici, obitelji, prijatelja, susjeda… Ali kako se uzdignuti do takvih dobronamjernosti, spontano pustiti da život sam uredi štošta? No treba biti nadahnut jednostavnošću, postati pažljiv… Držati pobunu cjelovitom, dakle izbjeći parcijalnosti pobune jest bitno. Umjetnici i umjetnost imaju u amanet cjelinu buntovnosti.
‘Varaj državu!’ vaš je poznati grafit-slogan iz osamdesetih. Kako bi danas mogao glasiti vaš slogan/stav koji bi odgovarao današnjem stanju u državi u kojoj živimo: jedni kažu da konačno imamo ‘vlastitu državu’, drugi da je ona ‘slučajna’, treći da je ‘propali projekt’?
Kritički stav prema državi, bilo kojoj, jest uvjet pameti i zrelosti. Jer pojedinca, a i sve kvalitetno, država ostavlja na cjedilu. Anarhistički sročeno, svaka je država loša, što sam kazao davno u svom radu iz 1982: ‘Državo, unakazit ću te artom’
Taj grafit iz 1984. je zapravo glasio ‘Laži državi’. I sam sam prošle godine u intervjuu za Express govorio o ovoj državi kao propalom projektu. A nije trebalo biti tako, to jest ‘da je baba cura’… Kritički stav prema državi, bilo kojoj, jest uvjet pameti i zrelosti. Jer pojedinca, a i sve kvalitetno, država ostavlja na cjedilu. Anarhistički sročeno, svaka je država loša, što sam kazao davno u svom radu iz 1982: ‘Državo, unakazit ću te artom’.
‘Svaka je izložba patnja’
Danas je teško zamisliti obiteljsko i socijalno okruženje u kojem ste vi odrastali i školovali se sedamdesetih kao moguće plodno tlo na kojem bi mogli izrasti budući mladi umjetnici. Imaju li današnji mladi ljudi, od kojih mnogi odrastaju u društveno zapuštenim sredinama u kojima je, dakako, i umjetnost ‘špansko selo’, kakvu-takvu mogućnost obrazovanja i upoznavanja s umjetnošću? Vaše su se generacije umjetnika tzv. nove umjetničke prakse formirale na tragu buntovne šezdesetosmaške borbe protiv klasnog neprijatelja – crvene buržoazije. Tko su ‘neprijatelji’ današnjih generacija?
Nezahvalno je bilo što uopćavati. Ipak, sretne su bile okolnosti da je moj otac, partizan pa ex-komunist, postao sindikalistički anarhoidan, pa je sinu čupavcu drage volje dao priliku studirati, e da se možda nešto uzdrma na etatističkoj ravni i jamačnom jednoumlju toga doba. Osim toga, doma kod oca mesara nije bilo knjiga, muzike, nikakvih kulturnih sofizama koji u mladenačkom dobu nešto znače. Pomak od oca do mene, moram reći, bez obzira na bavljenje umjetnošću, bio je ogroman. Nanjušena je jedna vrsta slobode, duha koji brzo spoznaje. Naravno, ništa se ne poklanja, treba se izboriti. Teško je ocijeniti i usporediti datosti, ali mislim da mladi danas ne misle u alternativama, marginama, ne-reprezentativnosti, već po samima sebi. Duh vremena je takav, skroz inficiran american way of life. Konceptualizam, kao kulminacija umjetnosti XX. stoljeća, moje je radno ishodište i već po sebi postavka visokih kriterija kritičnosti, samosvijesti i deziluzija. To je ujedno i lijek protiv svih strategija bijega i službene i privatne ideologije. Utoliko svjedočanstvo, doduše vrlo ne-reprezentativno, daje šansu metanoje oslobađanja, bez estetike zaborava i kapitulacije pred pseudoautoritetima…
Što nam u tom smislu donosi riječka izložba? Sumu kao krunu vašeg dosadašnjeg rada ili sumnju kao novi početak?
Ni jedno ni drugo. Nema novog početka. Sve je tok unutar jedne osobnosti. Suma ne može biti istinski dosegnuta pošto je svaka izložba, hoćeš-nećeš, parcijalna. Ili, da citiram svoj rad iz 2000. godine: ‘Svaka je izložba patnja’. No publika je neka sankrosanktnost, svetinja, koja nije previše transparentna. Ali komunikacija s publikom mi je od početka jako važna. I otuda mnogo izložaba, mnogo predavanja, mnogo tekstova. U težnji za duhovnim aspektom i naglaskom, igra umjetnosti je šansa, ali hamletovska šansa. Previše znamo, vele, s pravom, neki umjetnici idealisti. No ipak je velika izložba neka točka na ‘i’. Činjenica da izložba nema jedan, određeni naziv, što samo potvrđuje tradiciju mog okorjelog konceptualizma, to za tu izložbu, za taj nastup znači simboličko rješenje. Još i više, to je sublimirani iskaz ‘lijepog horizonta bez nade’.
