Kako ocjenjujete odluku novog ministra zdravlja Darija Nakića da ukine program ‘Od dijagnoze do liječenja u 72 sata’?

Ako odluku ministra zdravlja gledamo kao odluku političara, onda smatram da je na samom početku mandata Vlade ona politički ishitrena ili, ako hoćete, nije mudra. Zašto? Zato što je svaki poticaj da se sukus interesa stavi na malignog bolesnika, što je činio i program ‘72 sata’, uvijek dobar i dobrodošao. No ako tu odluku gledamo kao odluku ministra koji dolazi iz sustava u kojem je radio i bio na rukovodećem mjestu, onda je ona u velikom segmentu razumljiva. Zašto? Zato što su medicina i zdravstveni sustav živo tkivo i zato što svaki pacijent traži individualni, ali stručni pristup, što se nikakvim administrativnim uredbama, pa tako ni programima, ne može učiniti jednoobrazno, a pritom kvalitetno.

Koliko je taj program zaživio u bolnicama?

Program je najvećim dijelom zaživio u velikim kliničkim centrima, poput Klinike za tumore – Centra za maligne bolesti u sklopu KBC-a ‘Sestre milosrdnice’, koji već desetljećima kvalitetno brine o malignim bolesnicima i koji bez obzira na programe ili neprograme liječi maligne pacijente na postavkama i radu vrhunskih stručnih timova i logistike, koju čine organizacija i tehnička opremljenost u najkraćem vremenskom periodu. S druge strane, bolnice na lokalnim razinama, uz silni trud osoblja, nisu u stanju na jednak način pratiti zadani administrativni tempo.

Poboljšanja su moguća

Znači li ukidanje tog programa smanjenje prava pacijenata i koliko to utječe na dostupnost zdravstvene zaštite? Je li se politika prelomila preko leđa onkoloških bolesnika?

Ne bih tako strogo okarakterizirala novonastalu situaciju. I nipošto ne bih rekla da se politika prelomila preko leđa onkoloških bolesnika. Naši maligni pacijenti, kao u krajnjoj liniji i svi drugi, trebaju dobro organiziran sustav, a sustav se ne organizira putem programa, ovakvih ili onakvih, već putem temeljno bolje organizacije. Program ‘72 sata’ je davao djelomične, ali ne i sveobuhvatne rezultate da bismo mogli smatrati da njegovo ukidanje znači i ukidanje prava pacijenata. No kao liječnik u sustavu i kao etablirani borac za prava pacijenata, kao predsjednica udruge žena oboljelih od karcinoma dojke, s osobnim iskustvom o tome što znači biti liječnik, ali i pacijent, moram reći da od novog Ministarstva zdravlja, pa tako i od ministra Nakića, očekujem da na razini cijelog sustava omogući brži protok pacijenata s malignom dijagnozom, odnosno da se oformi prioritetni pristup tim pacijentima i kroz dijagnostičke i kroz terapijske postupke. Znam da je to moguće formiranjem paralelnih lista čekanja, boljom iskorištenošću kapaciteta, ali i edukacijom kolega i boljim uvjetima u kojima će pacijentima moći pružiti sve potrebne usluge.

Koliko je važno, i zbog samog izlječenja i zbog psihičkog stanja pacijenta, da ne prođe više od tri dana od dijagnoze do operacije?

Pacijenti su pozdravili program ‘72 sata’, ali ne kao doslovnu mjeru u smislu da liječenje raka u svim slučajevima doista može i mora započeti u tako kratkom roku, već kao mjeru, protokol i smjernicu koja im osigurava da će u slučaju takve dijagnoze dobiti pravodobno i kvalitetno liječenje ili barem plan liječenja uvažavajući kompleksnost bolesti. Tri dana ili 72 sata su administrativna, da ne kažem jezična forma, jer zašto ne 24 ili 148 sati? Svakom je pacijentu ne iz stručne ili životne već upravo iz psihološke potrebe važno da ne čeka dugo na početak liječenja. Pacijenti su ljudi s različitim osobnostima i neki žele da liječenje, operativno ili bilo koje drugo, počne isti dan od spoznaje, a nekima trebaju dani da donesu odluku, da se konzultiraju s obitelji, da možda zatraže drugo mišljenje. Zbog toga je postavljanje neke vremenske satnice u medicini ponekad zaista teško izvedivo. Stoga je važno da se organiziramo kako bismo to učinili što prije, ali i da svakom pacijentu pristupimo kao pojedincu koji ima svoju osobnost, a samim tim i drugačije psihičke reakcije i potrebe.

Može li se postići da to vrijeme bude kraće, zbog veće šanse za izlječenje?

I ranije je liječnicima raznih specijalnost brzina početka liječenja malignih bolesnika bila osnovni cilj, no sustav ima svoja ograničenja, prvenstveno manjak osoblja, a onda i neadekvatnost tehničke podrške. Mogućnosti za poboljšanja ima, a samim tim i ubrzanje procesa liječenja svih drugih bolesnika, i to na način da se pacijenti s malignom dijagnozom izdvoje iz standardnih lista čekanja, da se sustav reformira na način boljeg iskorištavanja postojećih kapaciteta, a da se pritom zna da se hrvatski liječnici ne mogu klonirati, jer u postojećim zakonskim okvirima ionako rade na rubu zakonitosti, s obzirom na broj sati koje provode na radnom mjestu. Sljedeći važan korak je formiranje centara izvrsnosti, koji će se na nivou cijele države baviti isključivo malignim bolesnicima. Vjerujem da će i novi ministar imati svoj odgovor i da njegova odluka o ukidanju programa ‘72 sata’ ne znači prestanak namjere da se što bolje i brže skrbi o svim, pa tako i pacijentima s malignom dijagnozom.

Rano otkrivanje bolesti

Udruge pacijenata izrazile su nezadovoljstvom ukidanjem programa smatrajući da je imao smirujući psihološki učinak, pa su poslale apel ministru da pokrene sličan program.

Kad većina stanovnika ima egzistencijalne probleme, a uz to i tešku bolest, činjenica ukidanja bilo čega za što se oni grčevito drže izaziva brigu i strah, i to je apsolutno opravdano. Udruge pacijenata, a i sama sam predsjednica jedne od njih, tražit će od ministra adekvatne protumjere ovoj odluci o ukidanju. Ne mora to biti nikakav program koji će se zvati ovako ili onako, već cijeli sustav mora odgovoriti na najbolji mogući način potrebama svojih pacijenata, a to je ono što od svog ministra zdravlja očekuju i pacijenti, ali i liječnici i svi zaposleni u sustavu zdravstva.

Što bi trebao sadržavati novi hodogram ponašanja prema onkološkim pacijentima?

Na prvom se mjestu treba fokusirati na programe ranog otkrivanja bolesti. Potom treba donijeti konkretne smjernice za postupanje s pacijentima koji se upućuju na obradu pod sumnjom zloćudne bolesti ili progresije bolesti, a treba odrediti i zdravstvene ustanove u kojima će se zadane smjernice korektno primjenjivati. Tako se može osigurati ne samo pravodobno liječenje nego i dijagnostika, integrirati psihološka podrška pacijentima, liječnicima omogućiti apsolutna posvećenost pacijentu, a pacijentima dati sigurnost i vratiti povjerenje. Postavljanje dijagnoze i izrada plana liječenja trebalo bi postati standard i ući u smjernice Nacionalnog plana za borbu protiv raka. Ministarstvo može na temelju iskustava različitih klinika, postojećih stručnih smjernica i raspoloživih resursa zajedno sa strukom formirati procedure koje će osigurati pravodobno i kvalitetno liječenje te kompletnu dijagnostičku obradu na jednu uputnicu.