Od civilnog društva do Europarlamenta, put je javnog i političkog djelovanja Gordana Bosanca s kojim smo razgovarali o jačanju ekstremne desnice u Europi uoči izbora novog sastava Europske komisije krajem novembra, o odnosu prema proširenju EU-a na naše susjede, ali i o ratu koji ne prestaje u Ukrajini i genocidu u Gazi, bez antiratnih i mirovnih inicijativa na vidiku.
Prošlo je saslušanje vaše političke protivnice na domaćem terenu Dubravke Šuice za europsku povjerenicu za Sredozemlje. Vaša politička grupacija zelenih dala joj je podršku. S obzirom na stavove prema Šuici i HDZ-u kod kuće, zar niste imali utjecaja na svoje zelene?
Bio sam kritičan prema Šuici i supotpisao sam pismo sa svojim kolegama iz zelenih vezano za neprijavljivanje lobističkih sastanaka tijekom prošlog mandata. Iznenađen sam što se, unatoč vidljivosti te priče, njezini propusti ne broje kao veliki grijeh. Ne postoje čak ni sankcije, osim što bi se Šuica trebala ispričati. Još uvijek čekam odgovor Europske komisije o tome je li uopće povrijedila kodeks ponašanja. Na saslušanju Šuice, moji kolege iz zelenih u odboru za vanjsku politiku dali su joj zeleno svjetlo, ja bih sigurno glasao protiv.
Ponekad kao europski zastupnici nemamo tu vrstu stranačke stege da moramo svi glasati kao grupacija. I prije je bilo kritika zašto smo u grupaciji zelenih podržali Ursulu von der Leyen kao nekoga iz Europske pučke stranke. Postoji velika mogućnost da bi bez Ursule von der Leyen pučani mogli otići puno ekstremnije desno te je ona nekakva zaštita, tampon-zona prema potpunoj ekstremizaciji nove Komisije koja eliminira utjecaj Marine Le Pen, Orbanove grupe i AfD-ove fašističke grupe iz Njemačke, barem u Europskom parlamentu.
Pobjede stranaka nacionalističke, ekstremne desnice koja se maskira pod krinkom "suverenizma" oslabljuju Europu. Frapiran sam time kako svi pušu u isti rog, kritiziraju, zalažu se za jake nacionalne države, a istovremeno žele itekako visoku zaštitu Europske unije
Europski pučani sve više koketiraju s ekstremnom desnicom, nacionalističkim pa i profašističkim strujama?
Najveća pregovaračka moć je u rukama Europskih pučana, što je rezultat europskih izbora i zabrinjavajuće je što se oni sve češće u određenim pitanjima u većini slažu s neofašističkim snagama. U samoj Pučkoj stranci vidimo da nisu svi sretni s takvim izborom – jedan dio pučana je progresivan. Koketiranje s ekstremnom desnicom im se već obilo o glavu na zadnjem glasanju o proračunu. Europski pučani očekivali su, ako prihvate amandman ekstremne desnice, da će i ona podržati europski proračun.
Naravno, ekstremna desnica ne želi glasati o europskom proračunu jer oni ne žele ni da Europska unija ima proračun ni da postoji. Tako je na kraju pala rezolucija parlamenta o proračunu za 2025. godinu. Među brojnim kritikama na račun Europskih pučana spada i pitanje svih pitanja: kako to da je donedavno Putin bio najbolji prijatelj pučana i zašto su ga osnažili plinskim biznisom? Tada im nije smetalo što Putin ubija novinare, oporbene političare, proganja LGBT zajednicu, truje protivnike radioaktivnim materijalima po gradovima Europe. Sada plaćaju posljedice svega što su nekritički stvorili i tolerirali. Istu su grešku napravili i s Orbanom.
U europskim zemljama jača desnica. Europa nema jasne zajedničke odgovore na mnoge krizne situacije. Može li Europa odoljeti teškim izazovima?
Potrebno je osnažiti naš kontinent kako bismo mogli biti ravnopravni partneri globalnim igračima: Americi, Kini, Rusiji. Pobjede stranaka nacionalističke, ekstremne desnice koja se maskira pod krinkom "suverenizma" oslabljuju Europu. Frapiran sam time kako svi pušu u isti rog, kritiziraju, zalažu se za jake nacionalne države, a istovremeno žele itekako visoku zaštitu Europske unije. Zanimljivo je vidjeti sve te desničarske opcije kako se vesele pobjedi Trumpa, izgledno je da će upravo Trumpova pobjeda biti poticaj zajedničkom europskom djelovanju, onome što zovemo "više Europe".
Mislilo se nakon Drugog svjetskog rata da nikad više rata u Europi neće biti pa se dogodio rat na našim prostorima, a sada i brutalna ruska agresija u Ukrajini. Zabrinjavajuće je da ulazimo u četvrtu godinu rata i da nije bilo nikakvih pokušaja njegovog zaustavljanja, već upravo suprotno, samo naoružavanje i jačanje eskalacije. Naravno, Ukrajini je potrebno pomoći jer se ima pravo braniti. Poražavajuće je za progresivne europske snage da su se kao najveći mirotvorci uspjeli prikazati Orban i Trump – nad tom se činjenicom moramo ozbiljno zapitati. Je li poraz Europske unije to što se još nije uspio iznaći nekakav diplomatski, miran način rješavanja sukoba?
Perspektiva zapadnog Balkana
Nije jasna ni europska politika prema Gazi? Je li europska humanost kapitulirala pred zakonom jačeg?
Europske su institucije sramotno tihe, što je posljedica nepostojanja konsenzusa unutar članica EU-a oko toga što se dešava u Gazi. Europa je još uvijek uvelike skup članica, a ne autonomna politička organizacija. To je i jedan od razloga zašto je Unija slijepa prema brutalnoj činjenici da danas imamo čitav niz dokaza o teškim ratnim zločinima koji su prerasli u genocid nad Palestincima. Izrael s podsmijehom ignorira i krši međunarodno pravo s lakoćom kakvu još nismo vidjeli. Htjeti ostvariti neku vrstu međunarodne pravednosti isključivo kroz pravnu perspektivu, to je porazno, ali to nije od jučer. Taj poraz vuče svoje korijene i od napada na Irak 2003. godine.
Europski povjerenik na odlasku Josep Borrell upozoravao je Izrael, tražio je uvođenje sankcija protiv dva najekstremnija izraelska ministra. Taj prijedlog nije prošao na Europskom vijeću. Protivio mu se i Plenković. Progresivni glasovi u Izraelu trebali bi biti glavni partneri EU-a, a ne Netanjahu. Na početku ovog saziva EP-a, dio zastupnika socijalista, zelenih i ljevice pozvao je da se prekine sporazum Izraela s EU-om, da se Netanjahua što više izolira, u čemu sam i sam sudjelovao. Takve smo poruke dobivali i od Izraelaca koji žive u Izraelu, a koji se ne slažu s Netanjahuovom politikom i protive se ratnim zločinima u Gazi. Posebno je bilo bolno vidjeti da je jedan dio europarlamentaraca zatražio prestanak financiranja UNRWA-e, UN-ove agencije za pomoć Palestincima, ključne za život civila u Gazi.
Trumpov dolazak trebao bi biti najveća kritika nas samih i lijevih politika. Trebali bismo se pogledati u ogledalo i priznati gdje se griješilo te kako vratiti nadu i povjerenje u lijeve i zelene politike ljudima. Previše se išlo u ideološke ratove koje desnica voli voditi s ljevicom
Možemo! je jedna od rijetkih političkih stranaka koja se jasno zalaže za priznanje Palestine. Smatrate li da taj čin može utjecati da zvanični Izrael obustavi vojne napade na Gazu?
Možemo! je jedina parlamentarna stranka koja aktivno govori o priznanju Palestine. Naravno da priznanje Palestine neće zaustaviti rat, ali bila bi jasna politička poruka podrške Palestincima. Priznavanjem Palestine šaljemo jasnu poruku i službenom Izraelu da se ratni zločini koje čini Netanjahu ne mogu ignorirati, da se u 21. stoljeću jednu zemlju i jedan narod ne može izbrisati s karte svijeta. Potreban je i vjetar u leđa progresivnim snagama u Palestini, da budu čvršće i jače u svom društvu naspram Hamasa, da Palestinci vide da njihove progresivne snage imaju podršku EU-a i svijeta.
Nažalost, i po tom pitanju Europska je unija duboko podijeljena. Dio članica nema priznanje Palestine ni na umu. U prvom je redu Njemačka zbog svoje povijesti, a kad bi se i odlučili na taj korak, tražili bi prvo da Iran prizna Izrael. Nadalje, velik broj zemalja ovisi o sigurnosno-vojnoj suradnji s Izraelom pa bi priznavanjem Palestine potencijalno ugrozili svoju sigurnost. Nažalost, siguran sam da je kod nekih političkih opcija među razlozima i prikrivena rasistička dimenzija te izražen otpor prema islamu. Sramota je da i Hrvatska kalkulira. Priznavanjem suvereniteta Palestine aktualni rat gledao bi se kroz prizmu međunarodnog prava kao agresija jedne države na drugu, a ne rat protiv terorizma. Jer ovo nije rat protiv terorizma, ovo je masovno, nekontrolirano, neproporcionalno ubijanje civila.
Uvijek je na stolu i pitanje proširenja EU-a na zapadni Balkan, proces koji je vrlo spor, nesiguran, skoro pa i nepoželjan. Vidite li približavanje naših susjeda na tom putu, u predstojećem mandatu Europske komisije?
Europska je unija ponovno jako otvorena prema proširenju. Nažalost, samo zbog vlastitih geopolitičkih interesa, jer je pitanje tko će uspostaviti zonu utjecaja u Srbiji, BiH, Crnoj Gori. Hoće li to biti Europa ili pak Rusija i Kina. Takav odnos otvara prilike koje bi zemlje zapadnog Balkana na svom putu trebale iskoristiti. U parlamentarnoj sam delegaciji za BiH, Kosovo i Sjevernu Makedoniju i svakako želim uvjeriti ključne društvene i političke aktere tih zemalja da zaista krenu s reformama. Ne samo kako bi ušle u europsku obitelj, kojoj svakako pripadaju, nego kako bi poboljšale život svojih građana. Odluka je zaista na vladama naših susjeda. Hrvatska svakako treba pomoći, a Hrvatski sabor donio je deklaraciju kojom se obvezujemo da nećemo opterećivati procese proširenja EU-a bilateralnim pitanjima.
Hrvatska je članica EU-a i postoje oni koji to žele iskoristiti za različite okršaje iz prošlosti, ali bilo bi štetno za sve kada bi ti okršaji postali prepolitički. Nažalost, Srbija je još jako daleko od statusa zemlje članice EU-a i ne pomažu joj partikularni interesi pojedinih europskih članica koji primjerice zbog litija ignoriraju način na koji Vučić tretira medije, civilno društvo i građane. Europska zelena stranka reagirala je izjavivši kako takva zelena tranzicija nije pravedna tranzicija, da se nekome tko ozbiljno krši ljudska prava i slobode gleda kroz prste. Ne smije se žrtvovati građanska Srbija zbog litija. Da se razumijemo, ni Hrvatska nije uspjela reformirati svoje društvo onako kako smo željeli i zamišljali, posebno naše pravosuđe koje je i dalje tromo, s neujednačenom sudskom praksom.
Licemjerje ekstremne desnice
Pobjeda Trumpa otvara pitanje budućeg položaja Europe. Kako će se Europa snaći između Trumpa i Putina i Xi Jinpinga?
Porazno je da je političar koji je vodio puč protiv vlastite zemlje i čiji su ljudi razbili Senat dobio demokratsku potvrdu. Trump je sebičan političar: prvo on, pa Amerika, pa svi drugi. Možemo očekivati da će raditi sve što i svaka američka administracija, ali na radikalniji način. Gledat će samo američke interese, što može ozbiljno ugroziti interese Europe. Istovremeno, to može biti prilika za homogenizaciju Europske unije i bolju konsolidaciju ekonomije i sigurnosno-obrambenog sektora.
Vidimo da u Europskom parlamentu prvi put imamo povjerenika za obranu, što je bilo nezamislivo prije nekih 20 godina. Mogući trgovinski rat neće biti dobar ni za koga. Europa nema jakog personaliziranog lidera kao što su navedena trojica i ne vidim da će se netko takav brzo izgraditi u europskoj politici. Iskreno, nisam pristalica politike temeljene na jakom autoritetu, na moćniku, ali realnost me demantira. Izgleda da su takvi lideri itekako poželjni u današnjem globalnom svijetu. Trump je u stanju svašta nalupetati u kampanji, a vidjet ćemo do koje će mjere ići sa svojim radikalnim najavama.
Pobjeda Trumpova populizma je poraz lijevih, progresivnih politika. Trebaju li se političari lijevih snaga zabrinuti oko svog puta?
Slažem se da je to propust i poraz progresivnih snaga koje bi morale biti puno jasnije o tome kako građanima doista ponuditi bolji, kvalitetniji i solidarniji život. Trumpov dolazak trebao bi biti najveća kritika nas samih i lijevih politika. Trebali bismo se pogledati u ogledalo i priznati gdje se griješilo te kako vratiti nadu i povjerenja u lijeve i zelene politike ljudima. Previše se išlo u ideološke ratove koje desnica voli voditi s ljevicom, ali građani su zasićeni takvim sukobima. Građani su paradoksalno u tome svemu izabrali Trumpa koji će bogatima smanjiti porez, dodatno uništiti sustav obrazovanja i još više degradirati zdravstveni sustav.
Kod nas na Balkanu, i srpski i hrvatski ekstremisti bili su za Trumpa. Kako to da hrvatski desničari podržavaju čovjeka kojeg izrazito podržava, recimo, Dodik koji teži osamostaljenju Republike Srpske, koju ti ekstremni desničari ni u okviru BiH ne mogu smisliti?
Ujedinjeni u mržnji prema trećem. Uvijek su ruku pod ruku i spremni zaplesati zajedničko kolo sve dok ih se ne stavi u okvir nacionalnih tema – tada evo rata u roku od jedne minute. To je licemjerje ekstremne desnice. Ekstremnoj desnici najvažniji su njihovi strateško-ideološki ciljevi kao što su zabrana pobačaja, sputavanje prava žena, LGBT zajednice, zabrana migracija, slobode kretanja i odlučivanja. Oko toga se okupe, ali se i brzo rastanu kada je u pitanju nacionalna ideologija. Govori se da su sada pobjednici i Trumpovi saveznici na teritoriju Europe. Vidjeli smo da je Orban otvario šampanjac, ali ipak vjerujem da Trumpa partikularni interesi neće puno voditi prema zapadnom Balkanu. Načelno će se puno više baviti odnosom s Kinom i otvorenim problemima s Rusijom, dok će prema Balkanu voditi pasivniju politiku, kao i u prvom mandatu.
