Potres na Baniji razotkrio je brojne propuste u sustavu civilne zaštite. Iz vaše studije "Kako je zanemarivana civilna zaštita u Hrvatskoj" razvidno je da je sustav godinama uspješno uništavan. Gdje je to najvidljivije?

Dva su najočitija indikatora: nakon što se dogodila katastrofa nigdje ne možete naići na ljude u uniformama civilne zaštite ili su oni doista izuzetak. Tim terminom sebe ne doživljavaju ni vatrogasci ni pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) pa stoga ni na simboličkoj, identitetskoj razini ne vidimo postojanje snaga civilne zaštite. Drugo je kaos koji se zbog potresa u Zagrebu i na Baniji događa na terenu, čemu možemo pribrojati i prijašnje slučajeve poplave u Gunji i požara u Dalmaciji. Kao ključan problem ponavlja se dakle manjak koordinacije jer nemate centralnu, stabilnu točku zapovijedanja u danom trenutku. Ovakva naša improvizacija u tim krizama stoga začudo funkcionira, ali pitanje je koliko dugo. U tom slučaju jedni rade jedno, drugi drugo, ne zna se tko zapovijeda; kod poplave u Gunji u svibnju 2014., koju sam detaljnije proučavao, bilo je čak sukoba između Civilne zaštite i Ministarstva obrane oko izdavanja naredbi. Zapovjedni nered rezultira međusobnim optužbama pa građaninu koji se želi uključiti u neki oblik pomoć nije jasno kome pristupiti.

Ozbiljna država, ako dakle nije slučajna, ne bi si smjela dozvoliti toliku improvizaciju?

Apsolutno ne. Kvalitetno razvijan sustav u sebi ima i preventivne elemente, posebno u kontekstu klimatske krize u kojoj živimo. Iako primjerice poplava takvih razmjera nakon Gunje nije bilo, sustav zaštite i brana od poplava i dalje je zanemaren. Nitko se time nije bavio, možda će nakon sljedeće poplave. Nepostojanje prevencije govori također o nepostojanju sustava civilne zaštite: nema vježbi ni naputaka za slučaj katastrofalnih događaja ili su ti naputci u ladicama. Sustav kao takav ima samo prividan zakonski okvir, ali sam sustav ne postoji. Da je on uređen, ljudi koji su došli pomoći Baniji bili bi već od ranije integralni dio civilne zaštite jer je očito da je riječ o osobama koje su otvorene za pomoć drugima. A ne da na takvu ljudsku solidarnost pojedinci reagiraju kao na smetnju na terenu i krenu ih prozivati.

 

Primjer izbjegličke krize

Iako su lani u aprilu premijer Andrej Plenković i tadašnji ministar obrane Damir Krstičević uvjeravali da sustav domovinske sigurnosti funkcionira i omogućava efikasno krizno upravljanje, primjećujete da Zakon o sustavu domovinske sigurnosti nije aktiviran ni prilikom potresa u Zagrebu ni zbog epidemije ni zbog potresa na Baniji.

Ostajem pri tezi da sustav domovinske sigurnosti ne funkcionira, odnosno da ne postoji, jer taj zakon niti jednom nije aktiviran u ove tri civilne krize – dva potresa i pandemiji koronavirusa. I premda je cijela ideja domovinske sigurnosti, koja po sebi nije loša, ali je terminološki promašaj, bila da kao mala zemlja uvežemo postojeće nacionalne ili civilne komponente vezane uz sigurnost, ona se pokazala na kraju besmislenom jer nisu sve grane sustava domovinske sigurnosti jednako razvijene. Nema zapravo sumnje da su neke u sustavu protežirane – vojska, obavještajne službe i policija, dok je HGSS u tom odnosu snaga jedan mali igrač, koji je unatoč tome što se u krizama pokazuje kao ključni element sustavno na marginama razumijevanja sigurnosti. Taj zakon treba ukinuti kako bi se resetirao sustav i počelo graditi nešto novo. Svakako ćemo ispred platforme Možemo! povući pitanje odgovornosti za nered u sigurnosnom sustavu.

Vratimo se Petrinji gdje smo prvih dana svjedočili volonterskim naporima da ljude pogođene potresom osove na noge, da im pomognu. I to nije prvi put: zašto je Vlada krajnje nevoljka da u izvanrednim situacijama surađuje na širim temeljima s civilnom scenom, već radije osniva ad hoc stožere za pomoć, kojima treba vremena da se uhodaju?

Da je sustav uređen, ljudi koji su došli pomoći Baniji bili bi već od ranije integralni dio civilne zaštite jer je očito da je riječ o osobama koje su otvorene za pomoć drugima

Više je razloga, a kako pratim naš sigurnosni sustav, jedan stalno prisutan može se opisati kao konzervativan, strašljiv i krut pristup nacionalnoj sigurnosti, pri čemu se ona shvaća tradicionalno "krajnje ozbiljno" i gdje nema govora ni o kakvoj fleksibilizaciji sigurnosnih politika. Zbog toga postoji zazor u pitanju na koji način uključivati civilno društvo u taj sustav. To je velika pogreška, jer ako želiš graditi sustav civilne zaštite, ne možeš se samo oslanjati na institucije, nego moraš imati odnos i prema civilnom društvu, ali i široj političkoj zajednici. Kad se dogodi katastrofa poput potresa, to nije više pitanje desnice, ljevice, Srba ili Hrvata, nego se mobiliziraju apsolutno svi jer je riječ od ljudskom nagonu za pomoć drugima. Isto tako, loše je političko kadroviranje u sustavu. Crveni križ i vatrogastvo su pod kapom HDZ-a, a jedino je HGSS uspio ostati neovisan i zato uživa veću reputaciju od Crvenog križa. A dočim se politički kadrovira, velika je vjerojatnost da će na čelo tih institucija doći osobe koje nisu dorasle tom poslu. Zbog toga i nismo vidjeli sinergiju volontera i državnih vlasti na Baniji, već mjestimični pokušaj bojkota jednih prema drugima.

Može li se reći da je odnos Vlade prema civilnom društvu odraz, kako tvrdite, nepostojanja sustava civilne zaštite?

To je puno širi problem, gdje se vlast prema civilnom društvu odnosi kao prema nekoj smetnji. Ipak, izdvojio bih pritom izbjegličku krizu 2015., u kojoj sam kao član Centra za mirovne studije terenski participirao, u kojoj je tadašnji ministar Ranko Ostojić bio puno otvoreniji prema udrugama. U svakom smo času mogli biti u kontaktu s ministrom i njegovim pomoćnicima, dijelili smo informacije i zajedno radili na saniranju krize. Sjećam se da je bilo puno manje frustracija u smislu na koji način se pomaže, bila je to dobra sinergija.

Iznenađuje li vas očito nepovjerenje građana u državu i njezine institucije? Crveni križ prozivan je za politikantstvo, pod povećalo su došle državne robne zalihe i nepripremljenost za smještaj stradalnika. Privatni ugostiteljski ceh ukazao je na jalovost države u vezi organizacije toplih obroka. Ministar Tomo Medved, koji je nakon šest dana od razornog potresa imenovan voditeljem Stožera civilne zaštite na Baniji, tek je 9. siječnja ukazao na obavezu osmišljavanja dugoročnog sustava prehrane za potresom pogođeno područje?

Ne iznenađuju me kritike prema državi, posebno vratimo li se na početnu tezu o nepostojanju sustava civilne zaštite. Da je drugačije, kuhinja bi se u tom slučaju podigla u roku od 24 sata. No nepovjerenje u institucije je također kod nas načelan problem jer su opterećene, između ostalog, korupcijom. S moje strane povjerenje nestaje kad vidim da se u njih imenuju nekompetentni ljudi, što je višekratno neisplativo. U ovoj priči više me pak žaloste sukobi u trenutku kad je važno pomoći i kad vidimo da ljudi to nastoje i žele. A takvu međuljudsku podršku odgovorni nisu kadri kanalizirati u javnu politiku koja bi zaživjela na terenu.

U svom radu kažete da se Zakon o sustavu domovinske sigurnosti donesen 2017. nije pokazao u krizama i da ga treba ukinuti. A što radi Vijeće za nacionalnu sigurnost kao središnje tijelo tog sustava?

Podsjetimo se prepirke između predsjednika države i premijera oko terorističkog napada prije tri mjeseca na Banske dvore. Očito se Vijeće želi baviti samo "ozbiljnim" stvarima kao što su borbeni avioni, terorizam i drugo, i to je upravo zamka u koju je naš sustav nakon američkog 11. rujna upao. I ne samo naš. Zaboravilo se da su klimatske promjene tu i da će nas klimatska kriza dočekati nespremne. Otpornost na prijetnje civilnog karaktera zanemarivale su se nauštrb nacionalno sigurnosnih prijetnji, što već sad stiže, a posebno će u budućnosti stizati na naplatu: za očekivati su nove poplave i požari na koje ćemo jako teško moći odgovoriti.

Godine 2017., za vrijeme spomenutih požara u Dalmaciji, Ministarstvo obrane raspravljalo je o nabavci borbenih aviona, jednako kao što je takve prioritete za sigurnost zemlje lani u jeku korona-krize i borbe s virusom isticao ministar obrane Mario Banožić...

Oni žive u svjetovima prošlosti, što je naslijeđe naše ratne povijesti koje je vojsku i vojna pitanja lansiralo u vrh prioriteta, važnijih od civilnih potreba. Zato ta priča i zvuči naizgled ozbiljnije od recimo nabave kanadera ili helikoptera za prvu pomoć. Suludo je da kao turistička, otočna zemlja nemamo medicinske helikoptere za žurnu prvu pomoć, nego imamo improvizirane vojne helikoptere, koji prevoze trudnice ili osobe u infarktnom stanju s otoka do prvih bolnica u gradovima. Jasno je i prioritetno da sad ipak moramo graditi sposobnost da odgovorimo na civilne krize.

Kako je sustav sigurnosti odgovorio na aktualnu korona-krizu?

Da je sustav civilne zaštite funkcionalan, mogao je biti potpora epidemiolozima u praćenju kontakata ljudi koji su bili u doticaju s virusom. Izgradnju improviziranih bolnica, za koje srećom nije bilo još potrebe, ponovno je odradila hrvatska vojska. Dolazi do militarizacije cijelog sustava, a zapravo je riječ o klasičnim poslovima civilne zaštite: opremanje Arene, podizanje šatora pred Covid-bolnicama. Promatrajući kroz koncept ljudske sigurnosti, ljudi su prije svega obuzeti vlastitim strahovima oko toga hoće li im se pružiti dobra zdravstvena zaštita, hoće li imati radno mjesto, hoće li biti manje korupcije u zemlji, hoće li ih ovršiti agencija za naplatu dugova – to su sigurnosni izazovi s kojima se sigurnosne politike trebaju nositi. Upravo bi civilna zaštita na dio njih puno bolje mogla odgovoriti nego neke klasične sigurnosne institucije. Postoje ljudi koji su vični reagirati na problem, njih se prepoznaje i oni uživaju povjerenje svoje lokalne zajednice. Upravo bi takve pojedince trebalo motivirati da uđu volonterski u sustav i da ga vode na lokalnoj razini pa kad se dogode krize, oni moraju imati prednost upravljanja njima. Opet ću kao takav dobar primjer izdvojiti HGSS koji bi mogao poslužiti kao model rada za cijeli sustav.

 

Rješenje za deradikalizaciju

Navodite da se u dobrom sustavu civilne zaštite krije rješenje za deradikalizaciju mladih i da on može pomoći u izgradnji društva bez diskriminacije i mržnje. Na koji način?

Civilna zaštita bi mogla na lokalnoj razini ponuditi neku vrstu sadržaja poput dobrovoljnog vatrogasnog društva, gdje se odvija socijalizacija i mladih i starijih, gdje pršti od generacijske solidarnosti. Takva društva kao pozitivne aktere lokalne zajednice mogli bismo proširiti na lokalne sustave civilne zaštite, gdje bi ljudi imali neku vrstu društvenog sadržaja, koji bi razmatrao što i kako činiti u slučaju poplave, što ćemo ako nekome u selu gori kuća ili ako dođe potres, ali bismo zajedno brinuli i o onima najranjivijima u našim zajednicama, bilo starijima i nemoćnima ili diskriminiranima. Putem rada s ljudima na lokalnoj razini moglo bi se paralelno kroz centralizirani sustav civilne zaštite slati poruke o nenasilju i solidarnosti i na taj način raditi na deradikalizaciji ljudi.

S obzirom na predstojeće lokalne izbore, kakvim vidite sustav civilne zaštite u Zagrebu, posebno jer su tragovi potresa iz lanjskog proljeća itekako živi?

Ni u Zagrebu sustav civilne zaštite nije dao odgovor. Znakovito je da je nakon potresa Pavle Kalinić vikao na megafon ljudima da se smire i da će sve biti u redu – šireći pritom paniku

Svatko tko živi u Zagrebu vidi da ni tu sustav civilne zaštite nije dao odgovor, iako je putem gradskog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama bio pokušaj ustrojavanja tog sustava, barem putem letaka na temu potresa. To je opet rađeno na krivim principima i dosta mi je znakovito da nakon zagrebačkog potresa voditelj spomenutog ureda Pavle Kalinić prilično unezvijereno viče na megafon ljudima da se smire i da će sve biti u redu – šireći pritom paniku. On kao želi ponaosob svakome od stotina tisuća stanovnika grada pružiti sigurnost. Ali pojedinac ne može predstavljati civilnu zaštitu samo zato što vrlo dominantno iznosi određene stavove u javnosti. I opet je vojska čistila zagrebačke ulice, rijetko smo mogli na njima vidjeti uniforme pripadnika civilne zaštite. Dimnjaci koji nam mjesecima nakon potresa vise nad glavama u centru grada također su primjer nefunkcioniranja sustava civilne zaštite. Srećom, vatrogasci, alpinisti i susjedi saniraju posljedice potresa koliko mogu i stižu.

Kao voditelj kolegija "Ljudska sigurnost i migracije" u Centru za mirovne studije, kakvim vidite stanje ljudskih prava u Hrvatskoj?

Govorimo li o socioekonomskim pravima i siromaštvu koje sad otkriva šira javnost nakon potresa na Baniji, mogli smo odjednom svi vidjeti u kakvim neljudskim uvjetima ljudi ondje žive. Činjenica da dozvoljavamo da ljudi u ovoj zemlji nemaju pristup električnoj energiji govori o teškim oblicima isključenosti dijela njih koji žive ispod granice siromaštva, čime je čitav spektar ljudskih prava u startu neostvariv. Tako ne samo ljudi s Banije, već i oni iz drugih krajeva Hrvatske odlaze iz zemlje. Sa sigurnosne strane, nema goreg stanja za jednu zemlju nego se naći u situaciji da vam ljudi na bilo koji način – nestaju. Otvorena su i ostala pitanja migracija: pale su u zapećak povrede ljudskih prava na granicama i činjenica da i dalje ljudima koji bježe pred ratovima, siromaštvom ili korupcijom ne dozvoljavamo da žive u našoj zemlji. To je konstantna mrlja na ljudskopravaškom CV-u Hrvatske.