Kako komentirate poziv Ministarstva obrane za uvođenje u vojnu evidenciju u 2017. godini?
Nije to ništa neuobičajeno, MORH svake godine objavljuje takav poziv jer im je to zakonska obaveza. No ono što je drugačije nego prošlih godina jest reakcija javnosti - ona je puno ogorčenije reagirala upravo zbog priče o mogućem uvođenju vojnog roka. Ljudi su se uznemirili, što je vidljivo iz brojnih upita i reakcija građana vezano uz mogućnost prigovora savjesti na služenje vojnog roka. Ministar Damir Krstičević i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović često su istupali u javnosti oko uvođenja vojnog roka, a niti jednom riječju nisu spomenuli pravo na prigovor savjesti. Zbog toga nam je postalo jasno da građane treba informirati o tom njihovom ustavnom pravu.
Kakav su poziv mladima uputili Centar za mirovne studije i građanska inicijativa ‘Ne vojnom roku - Hrvatska zna bolje!’?
Prvenstveno smo informirali građane o njihovom ustavnom pravu na prigovor savjesti i uputili sve one koji ne žele služiti vojni rok da taj prigovor ulože. Na taj način smo htjeli da građani pošalju dodatnu poruku Ministarstvu obrane da odustane od uvođenja obveznog vojnog roka. Zato smo pozvali mladiće da prilikom upisa u vojnu evidenciju izraze svoju namjeru za prigovorom savjesti. Dio građana koji zbog savjesti ne žele služiti vojni rok ili sudjelovati u oružanim snagama, mogu uložiti prigovor savjesti i na upis u vojnu evidenciju jer ne žele biti, da citiram, ‘ni u kakvim vojnim bazama podataka’. To je njihovo legitimno pravo, zato i postoji 47. članak Ustava RH u kojem stoji: ‘Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama.’
Koja je procedura ulaganja priziva savjesti?
Gledajući sadašnji Zakon o civilnoj službi, prigovor savjesti je formalno moguće uložiti tek nakon novačenja. Novačenje je faza vojne obveze koja dolazi nakon upisa u vojnu evidenciju i nakon liječničkog pregleda. Budući da u Hrvatskoj još uvijek nije aktivan ni vojni rok ni civilna služba, MORH ne provodi opće novačenje. Formalnopravno gledano, ako nema vojnog roka, nema ni prigovora savjesti. Ipak, to nas kao građane ne ograničava da uložimo prigovor savjesti, jer on nije kategorija koju je moguće ograničavati vremenskim intervalima te zagovaramo da se on može uložiti u bilo kojem trenutku. Pozivamo mladiće da prilikom upisa u vojnu evidenciju predaju izjavu kojom izražavaju svoj prigovor savjesti, pozivajući se na 47. članak Ustava RH. Prigovor savjesti može se uložiti zbog vjerskih i/ili moralnih razloga i nije ga potrebno dodatno obrazlagati. Primjer takve izjave objavili smo na internetskoj stranici.
Istovremeno, djelatnici područnih odsjeka za poslove obrane dužni su već prilikom upisa u vojnu evidenciju informirati građane o pravu na prigovor savjesti, sukladno Zakonu o civilnoj službi. Nama dolaze informacije s terena da se to ne radi. Držimo da prigovor savjesti treba uzeti u obzir i pri samom upisu u vojnu evidenciju. To bi na kraju pomoglo i MORH-u, jer bi imao jasnu sliku o broju građana s kojima može računati za vojni rok.
Dakle, iako se poziva na uvođenje u vojnu evidenciju, Povjerenstvo za civilnu službu i dalje nije oformljeno?
Dok nema vojnog roka nema ni civilne službe, pa pretpostavljam da zbog toga nema ni Povjerenstva za civilnu službu. Ipak, budući da je prema sadašnjem Zakonu o civilnoj službi Povjerenstvo to koje odobrava civilnu službu, mi smo apelirali da se ono osnuje kako bi krenulo rješavati zahtjeve koje ljudi prilažu već prilikom upisa u vojnu evidenciju. Druga je, i po nama bolja opcija, da Povjerenstvo uopće ne odlučuje o zahtjevima već da se automatizmom - svakome tko uloži prigovor savjesti - odobri civilna služba.
Koliko će se mladih odlučiti na prigovor savjesti?
Uvjeren sam da će većina mladića odbiti služiti vojni rok. Zadnjih godina nije bilo istraživanja o tome, ali ako se mlade ljude informira - što je dužnost ne samo civilnog društva, nego i Ministarstva obrane - očekujem da će mladići ulagati prigovor savjesti. Zadnji podaci koje imamo su iz 2006. godine, kada je 54 posto mladih uložilo prigovor savjesti, dok je 46 posto njih tada služilo vojsku. Takvom statistikom obavezni vojni rok postaje besmislen i nadam se da će MORH, ako ništa drugo, ta statistika odvratiti od njegovog uvođenja. Mladići, ali i roditelji koji nas zovu oko informacija su jako ljuti da u Hrvatskoj danas uopće postoje ideje o obaveznom vojnom roku. Posebno me dojmio poziv jedne majke čiji sin ima dvojno državljanstvo i koja je spremna ispisati sina iz hrvatskog državljanstva ukoliko se uvede odlazak u vojsku. Te poruke moraju čuti zagovarači obaveznog vojnog roka.
U kojoj mjeri će odbijanje vojnog roka izazvati diskriminaciju onih koji se odluče koristiti to pravo?
Vjerojatno će diskriminacije biti, ali ono što je različito od situacije iz 90-ih ili iz 2003. godine, kada je Hrvatska uvela Zakon o civilnoj službi, jest to da danas postoji i Zakon o suzbijanju diskriminacije. Taj zakon jasno prepoznaje ‘političko i drugo uvjerenje’ kao moguću osnovu za diskriminaciju. Dakle, bilo kakvo stavljane prigovarača savjesti u nepovoljniji položaj u odnosu na ročnike bila bi izravna diskriminacija. To nam jasno govori da ako uopće dođe do uvođenja služenja vojske, treba uvesti civilnu službu koja će trajati jednako kao vojni rok. Više nije moguće da vojni rok traje kraće od civilne službe te da se na taj način ljude demotivira za civilnu službu. Štoviše, sva prava koja bi mogli imati ročnici vezano uz zdravstveno osiguranje, smještaj, prehranu, putne troškove i slično, morat će biti pod jednakim uvjetima omogućena i prigovaračima savjesti. Omalovažavanje prigovarača savjesti će se smatrati oblikom diskriminacije i kao takvo će biti utuživo.
Što o hrvatskom društvu govori moguće pokretanje redovnog vojnog roka?
Smatram da su ideje o reaktivaciji vojnog roka dokaz slabosti i neinventivnosti političara i političarki, koji upravljaju zemljom, da se nose sa novim, ponekad zabrinjavajućim sigurnosnim izazovima, na domišljatiji način. I to nije samo problem ove Vlade, već i bivših vlada. Posve sam uvjeren da naša diplomacija, ali i donositelji odluka, imaju jako malo znanja i iskustva o onome što se zove preventivna diplomacija, izgradnja mira, nenasilno rješavanje sukoba, ljudska sigurnost ili međunarodna razvojna suradnja. Najlakše je i najopasnije na izazove i prijetnje odgovoriti militarizacijom društva, naoružavanjem i zatvaranjem. To može svatko.
Nama kronično nedostaju političari i političarke koji su se spremni nositi sa sigurnosnim izazovima na inteligentnije i domišljatije načine. A gotovo svaki sukob se može kvalitetnim politikama ili prevenirati ili se njime može upravljati na način da nužno ne eskalira u nasilje. Ali to zahtjeva puno više umijeća vladanja od jednostavnog rješenja - militarizirati se, naoružati se i zatvoriti se. Meni je neshvatljivo da uopće nekome padne napamet ideja reaktivacije vojnog roka dok istovremeno već 26 godina nismo sposobni u škole uvesti mirovno i građansko obrazovanje. Budući da za sada nema naznaka da će vladajući odustati od vojnog roka, na nama građanima je da se toj ideji na što više načina suprotstavimo. To trenutno izgleda kao jedina učinkovita opcija.
