Zagrebačka odvjetnica Vesna Alaburić stekla je zavidan renome tijekom devedesetih, kada je branila čitav niz Tuđmanovu režimu ne odveć omiljenih novinara, novina i izdavača. Profesionalni stav uspješno je uskladila s osobnim uvjerenjima: diplomiranoj pravnici i politologinji, stručnjakinji za medijsko pravo (na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti predavala je Pravo javnih medija), Američka odvjetnička komora dodijelila je 1998. nagradu za zaštitu ljudskih prava.
Sloboda govora i izražavanja neupitna je vrednota demokratskog svijeta, no danas kao da je potrebno sve više novinarske hrabrosti da bi se ona prakticirala?
Bez slobode izražavanja nema demokratskog društva. Bez slobodnog protoka ideja i informacija nema slobodnih i informiranih ljudi, koji mogu kvalificirano odlučivati, nema spoznaje i edukacije. Pravo javnosti da zna pretpostavka je slobode i demokracije u svakoj društvenoj zajednici i upravo zbog te iznimno važne društvene zadaće mediji imaju posebno značenje i nezamjenjivo mjesto u prostoru javne komunikacije. Uloga novinara je doista presudna. Živimo li u društvu u kojem zbog istraživanja neke teme možete doživjeti prijetnje, ako vas iznošenje neke informacije može izložiti kaznenom progonu ili radi toga možete izgubiti posao ili mogućnost napredovanja, jasno je da novinar doista mora biti hrabar da bi odgovorno obavio svoj posao.
Otkaze Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić smatram incidentom koji se odnosi na interna pravila HRT-a o javnom komuniciranju zaposlenika na teme povezane s radom toga javnog servisa. Rekla bih da je riječ o pretjeranoj reakciji poslodavca na javnu polemiku zaposlenika
Granice slobode medija
Međutim, sve se učestalije govori o granicama slobode izražavanja, pa tako i slobode medija. Kamo to vodi?
Granice slobode razlikuju se ovisno o osobnom ili društvenom dobru koje se tekstom ili govorom povređuje. Kod tema od javnog interesa, pogotovo političkih, sloboda govora nema granice. S druge strane, privatnost uživa veliku zaštitu, pa se sloboda govora o nečijem osobnom ili obiteljskom životu smatra dopuštenom samo iznimno, kada je opravdana važnijim javni interesom. Kada govorimo o granicama slobode izražavanja, valja razlikovati činjenične tvrdnje i vrijednosne sudove, jer za njih vrijede različita pravila. Istina ili osnovano vjerovanje da se iznosi istina moraju biti apsolutna obrana novinara ako je riječ o temi od javnog interesa. Za vrijednosne sudove vrijedi pravilo slobodnog iznošenja čak i vrlo uvredljivih, omalovažavajućih mišljenja, ako je to učinjeno u javnom interesu. Postoji, međutim, vrsta govora koja u svim demokratskim društvima podliježe posebnim ograničenjima. To je govor mržnje, izražavanje mrzilačkih i uvredljivih poruka usmjerenih protiv određenih društvenih skupina koje se mogu identificirati po nekim zajedničkim objektivnim značajkama kao što su rasa, boja kože, nacionalno ili etničko porijeklo, vjera, spol, seksualna orijentacija i slično. Smatra se vrlo štetnim, opasnim i nepoželjnim u svim europskim zemljama, pa se zabranjuje, a njegovi se širitelji kažnjavaju.
Je li sloboda izražavanja u Hrvatskoj, zajamčena propisima i praksom, na razini razvijenih demokratskih zemalja? Glavni tajnik Europske federacije novinara Rikardo Gutijerez nedavno je protestirao u vezi otkaza HRT-ovim novinarkama Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić?
Nakon što smo promijenili kazneno djelo sramoćenja u Kaznenom zakonu, naši su propisi u skladu s najvišim pravnim standardima zaštite slobode govora u Europi. I sudska praksa, bez obzira na pojedinačne prvostupanjske presude koje s pravom izazivaju pozornost i zabrinutost javnosti, ne odstupa od demokratskih pravnih standarda. To dokazuje i činjenica da novinari i mediji ne posežu za zaštitom Europskog suda za ljudska prava, pokazujući time da odluke hrvatskih sudova smatraju nespornima i prihvatljivima. Otkaze Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić smatram incidentom koji se odnosi na interna pravila HRT-a o javnom komuniciranju zaposlenika na teme povezane s radom toga javnog servisa. Rekla bih da je riječ o pretjeranoj reakciji poslodavca na javnu polemiku zaposlenika.
Famozni članak 133
Hoće li novinarski integritet biti doveden u pitanje ostvare li se razmišljanja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića i HDZ-ova predsjednika Tomislava Karamarka vezana uz zakonsko sankcioniranje govora o Domovinskom ratu?
Te prijedloge ne smatram ozbiljnim doprinosom dopuni Kaznenog zakona, nego iskazivanjem političkog stajališta da Domovinski rat zavređuje posebnu zaštitu. Ne vjerujem da će se službeno predložiti takva kaznena odredba, jer bi ona predstavljala eklatantan primjer nedopuštenog ograničavanja slobode govora. Domovinski rat je opća tema od javnog interesa i, kao što sam rekla na početku ovog razgovora, za tu vrstu govora ne postoje granice slobode. Ako to nismo u stanju shvatiti sami, izvjesno je da će nas tome poučiti Europski sud za zaštitu ljudskih prava.
Znači li to da bi na mala vrata moglo doći do uvođenja verbalnog delikta?
Da, to bi doista bio verbalni delikt. Samo da podsjetim, verbalni delikt je pojam koji vrlo precizno označava određenu vrstu zabranjenog govora i ne odnosi se na svaki delikt počinjen riječima. Verbalni delikt je kritika vlasti, kritika političke ili gospodarske situacije u zemlji, problematiziranje službenih stajališta, osporavanje ‘službene teorije’ o nekom događaju ili pojavi, koju kazneni zakon zabranjuje i kažnjava. Takav verbalni delikt postojao je u jugoslavenskom Kaznenom zakonu. Bilo je to poznato kazneno djelo neistinitog i zlonamjernog prikazivanja društveno-političkih prilika u zemlji, famozni članak 133. Ne vjerujem u mogućnost da bilo kakva slična odredba o Domovinskom ratu ili bilo kojoj drugoj temi postane dijelom pravnog sustava.
