Oko 1,6 milijuna birača u nedjelju će u Beogradu izabrati gradsku vlast. Više nego drugi lokalni izbori, ovi beogradski bit će lakmus-papir koji će pokazati da li Vučićev SNS i njegovi koalicijski partneri doista u svojim rukama čvrsto drže sve poluge vlasti u Srbiji ili su im barem neke od njih počele migoljiti iz ruku. Opozicija vjeruje da je beogradska poluga vlasti poput zlatne dionice koja će im, ako je preotmu naprednjacima, omogućiti i preuzimanje vlasti na državnoj razini. Stoga se na njihovim predizbornim skupovima klikće ‘Ako padne Mali, past će i veliki!’, odnosno ako srušimo naprednjačkog gradonačelnika Sinišu Malog, past će i Aleksandar Vučić. Srpski predsjednik i lider SNS-a, čije se ime kočoperi na vrhu beogradske stranačke izborne liste, uzvraća im pak: ‘Od silne mržnje prema meni, politički protivnici u ovoj kampanji su promašili temu, i bore se protiv mene, umjesto za Beograd. Od silne mržnje koju su ponudili ljudima, nisu vidjeli čak ni stvari gdje su mogli da dobiju.’ I premda Vučić zamjera opozicionarima da su se okomili na njega umjesto da biračima ponude alternativnu politiku upravljanja Beogradom, zapravo je vjerojatno zadovoljan time što se izborna kampanja dobrim dijelom kretala u tom smjeru jer ju je osobno tako usmjerio kad je stranačkoj izbornoj listi nadjenuo svoje ime i nakrcao je nestranačkim kandidatima, a aktualne stranačke gradske čelnike i njihove promašaje, mane i afere maknuo u stranu kako ne bi bili vjetar u leđa opoziciji.
Na beogradskim se izborima natječu 24 izborne liste, a ankete sugeriraju da ih tek pet-šest ima šansu da prijeđu petpostotni izborni prag. Iako se na izborima gradonačelnik ne bira direktno, nego će ga poslije izabrati skupštinska većina, sve stranke i koalicije koje imaju šansu da preskoče izborni cenzus istaknule su svoje kandidate za gradonačelnika. Izuzetak je SNS koji je i na taj način u prvi plan gurnuo Vučića kao svoj najjači personalizirani izborni adut: u anketama je čak 80 posto birača SNS-a izjavilo da ne bi glasali za stranačku izbornu listu ako je Vučić ne bi predvodio, pa im i nije toliko važno tko će biti gradonačelnik ako predvođeni svojim stranačkim šefom pobijede na izborima, jer tko god bio, bit će pupčanom vrpcom s njim povezan. Stavljanjem Vučića na čelo izborne liste SNS je kreirao uvjete u kojima je mogao voditi bespoštednu funkcionersku kampanju, jer su u nju, uz aktivnosti stranačkih gradskih čelnika, uključili i sve Vučićeve predsjedničke aktivnosti, pa i one Vladine, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Na glave beogradskih birača sručila se SNS-ova totalna marketinška izborna kampanja: u njoj ih se podsjećalo na rezultate i realizirane projekte u dosadašnjem mandatu gradske vlasti, obećavala još kvalitetnija vlast i novi velebniji projekti, ali su im se uši punile i svime onime što je u zemlji i inozemstvu uradila i radi naprednjačka vlast na državnoj razini.
SNS-ovoj totalnoj izbornoj kampanji nisu odoljeli ni mediji, što je uz glasne opozicijske prosvjede ponukalo sociologa Srećka Mihailovića da podsjeti Vučića da je prije dvadesetak godina, govoreći kao radikalski opozicionar o uzurpaciji medija tadašnje Miloševićeve vlasti, konstatirao: ‘Mislim da je uzurpacijom medija vlast sebi učinila lošu uslugu, jer njihove programe danas gledaju samo ljudi podobni ili sposobni da primaju takve informacije. Svi ostali odavno su odustali od Dnevnika i sličnih programa.’ Slažući se s tadašnjom njegovom procjenom, Mihailović u svojoj analizi na veb-stranici Demostata poručuje Vučiću da bi trebao učiti i od sebe samoga jer je, eto, i njemu kao sociologu ‘sumnju u sopstveni istraživački nalaz o skorom padu Miloševića, ujesen 1999. godine, raspršilo saznanje da su u mom kraju te jeseni ljudi prestali da vjeruju i vremenskoj prognozi u Dnevniku’.
Zbog strukture beogradskih birača i njihove većinske protunaprednjačke opredijeljenosti, opozicija je uvjerena da Beograđani već sada ne vjeruju televizijskim vremenskim prognozama i da će, unatoč svim manama i razjedinjenosti opozicije, pobijediti na nedjeljnim izborima, pogotovo ako izlaznost birača bude za desetak posto veća nego na prošlim izborima, kad je jedva prešla 50 posto. Dragan Đilas, koji se do sada u kampanji nametnuo kao najozbiljniji konkurent naprednjacima za gradonačelnika, računa da izborne liste SNS-a i SPS-a ne mogu zajedno dobiti više od 380 tisuća glasova, pa bi stotinjak tisuća izašlih birača više nego na prošlim izborima, na kojima ih je izašlo nešto preko 800 tisuća, jamčilo izbornu pobjedu opozicije. No analitičari upozoravaju da veća izlaznost ne znači automatsku pobjedu opozicije, jer među onima koji se još uvijek premišljaju hoće li glasati ima potencijalnih birača različitih stranaka, ali i puno protestnih birača kojima su trn u oku sve političke stranke.
Za opoziciju je, međutim, još veći problem što se i u izbornoj kampanji pokazalo da se skoro jednakom žestinom međusobno bori za biračku naklonost, pa je već sada upitno mogu li baš sve one stranke koje prijeđu izborni prag naći postizborni zajednički jezik ako nisu njime progovorile još prije izbora. Uostalom, već sada se opozicijske stranke međusobno optužuju i sumnjiče da su pojedine među njima Vučićeva peta kolona, odnosno da prije izbora glume opozicionarstvo, a poslije će se prikloniti naprednjacima ako zajedno sa socijalistima ne osvoje 56 od 110 gradskih zastupničkih mjesta. Osim toga, SNS-u ostaje mogućnost vrbovanja pojedinih zastupnika neovisno s kojih su izbornih lista izabrani, osobito u sadašnjoj lepezi opozicijskih stranaka i pokreta, koja se kreće od ljevice do desnice i u kojima sve vrvi od kandidata koji su već surađivali i koalirali s naprednjacima i socijalistima.
Kako se u anketama rejting SNS-a kreće od 35 do 40-ak posto, a i SPS u njima uglavnom prelazi izborni prag, sadašnja vladajuća beogradska koalicija ima najviše izgleda da nastavi upravljati Beogradu i u sljedećem mandatu. No moguće su i brojne druge kombinacije, pa profesor Slaviša Orlović, nakon što je većinu njih pobrojao, zaključuje da su nedjeljni beogradski izbori ‘za vlast izazov da zadrži stečene pozicije i još jednom trijumfuje, za opoziciju iskušenje da promijeni vlast u Beogradu i najavi dalje promjene. Razni akteri imaju i različite motive i očekivanja. Ovi izbori su bitka za ostanak na vlasti ili njezinu promjenu, za prolazak cenzusa, za lidera opozicije i možda pravljenja neke nove stranke, za početak pobjede nad Vučićem ili za njegovog novog koalicijskog partnera’.
