Hrvatska i ove godine smjerno nastavlja ispomagati fakultetsko obrazovanje mladih kršćana iz Azije i Afrike, uz ponešto ipak jednostavniju proceduru. Riječ je inače o programu kojim se usmjerava novac za pomoć ugroženim vjerskim manjinama, ali sad je to svedeno na jednu konkretnu religiju, dok baš i nije zabilježeno da smo ranije sustavno pomagali neke druge. Kršćani su tamo najugroženiji vjernici, zaključak je Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta na koji se za ovu zgodu pozivaju u Vladi. A možda su i začuđeni time što sljedba vjerskog učenja višestoljetnih kolonizatora, ne računajući među njih prastare denominacije poput koptske ili armenske, baš i nije najpopularnija diljem tih kontinenata.
I svakako nije posrijedi nekakva izuzetna suma, svega 200 tisuća eura, od koje će tek nekolicina studenata pokriti svoju školarinu, smještaj i ostale troškove u Hrvatskoj. No postavlja se pitanje zbog čega uopće specijalno pomaganje pripadnika vjerskih skupina, uza sve druge ugrožene društvene kategorije, ako se ne radi o manje poznatoj obavezi iz ugovora RH s Vatikanom. Ne radi, jer ovdje dolaze u obzir i drugi kršćani pored rimokatolika, a u svakom je slučaju državna procedura dodjele potpora s ovom godinom delegirana lokalnim kršćanskim crkvama i dijecezama u Africi i Aziji. Ministarstvo znanosti i obrazovanja uputilo je portalu Telegram duhovito pojašnjenje takve mjere – dotične vjerske ustanove samo će im slati popise kandidata za stipendiju, ništa više.
To hoće reći da Crkva ili crkve nisu u potpunosti zamijenile državu, nego isključivo da su postale njezin pouzdanik s administrativnim i drugim ovlastima. Pa lijepo onda, mada bi netko u svemu ovome mogao primijetiti i da navedene kontinente masovno napuštaju očajnici različitih vjeroispovijesti, ako uopće treba voditi računa o takvom parametru. Najviše u tome ima onih kojih i ondje ima najviše, govoreći o konfesijskoj statistici, što valjda treba značiti da nesreća kači ljude više s obzirom na neke druge kriterije. No kad bismo bili kadri uočiti da je sirotinja posvud najprije i presudno sirotinja, bestraga bi nam propale ovdje rado internalizirane pozicije europejskog dobročinstva i kršćanskog mučeništva.