Novosti

Kultura

U režiji Covida-19

Kazališna situacija u Velikoj Britaniji proglašena je kulturnom katastrofom, u SAD-u su brojni kritičari ugasili svoje kolumne, a glumci postali taksisti, u Evropi rade malobrojni teatri... Glasovi s raznih strana svijeta govore da će se kazalište nakon ove krize morati reprogramirati

Large london hannah mckay  reuters

Zatvorena vrata londonskih kazališta (foto Hannah Mckay/Reuters/PIXSELL)

Slavni engleski redatelj Peter Brook jednom je rekao kako smisao kazališta nije u onome što je bilo jučer, niti u onome što će biti sutra, nego je jedino važno ono što se u njemu događa upravo sada. A to "sada" u kazalištu, od Lisabona do Moskve i od Atene do New Yorka, prilično je zastrašujuće. U tmurnoj atmosferi svjetske pandemije možda se još može reći da globalna privreda nekako funkcionira, održavaju se (pred praznim gledalištem) i sportske priredbe, i dalje se manično snimaju TV serije, izdaju se čak i knjige, ali kazalište, većinom zatvoreno na svim meridijanima – potpuno je demolirano.

Tako se u teatarskim kućama u Velikoj Britaniji, gdje se inače izbacuju deseci premijera svakoga dana, predstave ne igraju već mjesecima, a tako će biti, predviđaju, još dugo. Direktorica škotske Narodne opere iz Edinburgha Roberta Doyle kaže kako je teatar u Škotskoj do 2020. proživljavao zlatnu deceniju svoga razvoja, a onda je došla epidemija, pa je u posljednjem broju teatarskog časopisa "The Stage" današnja ukupna kazališna situacija u Velikoj Britaniji proglašena kulturnom katastrofom. "Oko 400 tisuća radnih mjesta na području kreativnih industrija u Britaniji je izgubljeno, a tjedni gubitak od ulaznica procjenjuje se na milijardu i pol funti. Prema tim procjenama, izvođačke umjetnosti pogođene su dva puta više nego cjelokupna britanska ekonomija. Teatar će se u Velikoj Britaniji nakon ovoga zauvijek promijeniti, bojim se na negativan način", kaže spomenuta direktorica.

Identična ili slična situacija je u državama EU-a gdje teatri ne rade, ali se u mnogima uporno održavaju online probe "da ne bismo izgubili razum", kako kaže direktor Thalia teatra iz Hamburga Tom Till. Brojni kazališni redatelji tokom čitave prošle godine morali su naglo mijenjati svoje planove, napuštati dogovorene projekte ili se u njih u neredu vraćati, ne znajući da li će uopće doći do premijere. Jedan od njih je i renomirani berlinski redatelj Ersan Mondtag koji je na primjer nekoliko puta dolazio i odlazio iz Beograda, pokušavajući režirati predstavu "Living Room". "Meni su propala već četiri projekta u doba korone i sav taj kaos djeluje prilično stresno za sve nas koji se pokušavamo baviti ovim poslom", ističe Mondtag.

Izvođačke umjetnosti pogođene su dva puta više nego cjelokupna britanska ekonomija. Teatar će se nakon ovoga zauvijek promijeniti, bojim se na negativan način – kaže Roberta Doyle, direktorica škotske Narodne opere

Ona kazališta koja su odlučila da ipak rade, snalaze se kako znaju i umiju. Umjetnički direktor Narodnog kazališta iz Porta u Portugalu, Nuno Cardoso, kaže kako od prošle jeseni ovaj teatar ipak igra predstave: gledalište se dezinficira tri puta dnevno i ventilira se prirodnim zrakom, a ne klima-uređajima te se neprestano mijenjaju timovi koji opslužuju izvedbe. Publika, koja je reducirana na 50 posto, ima dodatno više mogućnosti ulaza u dvoranu, naravno uz obavezne maske i mjerenje temperature. Svi glumci se testiraju prije svake izvedbe, a predstave se igraju ujutro ili u podne. Cardoso objašnjava da se trude da njihov teatar ostane otvoren kako bi "osigurali mjesto susreta među ljudima uz predviđenu distancu i odagnali strah i ljutnju koji su zbog Covida-19 isplivali na površinu".

Teatar Mali u Moskvi također je odlučio nastaviti s radom, ali uz 25 posto publike. U prilično orvelijanskoj atmosferi gledaoci na ulazu u dvoranu moraju proći kroz stroj koji raspršuje dezinfekcijsko sredstvo, mjeri im se temperatura, ali se također, po subjektivnom dojmu, procjenjuje tko je bolestan, a tko nije. "Smanjili smo naše prihode 10 puta; publika zbog straha sve manje dolazi u kazalište pa smo zahvalni našem ministarstvu na donacijama koje omogućavaju igranje predstava i plaće zaposlenih", kaže direktorica teatra Tamara Mihajlova. Što se tiče državne pomoći, ona (jednokratno) postoji u raznim evropskim državama, uz sve dileme oko toga, a u Njemačkoj postoji propis Kurzarbeit, što je u prijevodu određena financijska pomoć koja kazalištarcima ipak omogućava da prežive.

Kazališta u centru američkog teatarskog života, na slavnom Broadwayu s desecima teatarskih kuća, također već mjesecima ne rade, a s obzirom na to da se isključivo financiraju od ulaznica i reklama, nema državne ni socijalne pomoći koja bi mogla priskočiti u ovakvoj situaciji. Kazališna producentica iz Washingtona Milena Trobozić Garfield govori kako na primjer National Theatre ili najpoznatija operna kuća na svijetu, Metropolitan Opera, ne rade već devet mjeseci, kako su stotine tisuća ljudi u teatru i oko njega izgubili poslove, a neki od najpoznatijih kazališnih kritičara, koji su vedrili i oblačili teatarskom scenom u SAD-u, dali su otkaz i ugasili svoje stalne novinske kolumne. Na stotine glumaca počelo je raditi druge poslove: kod kuće prevode knjige, online pričaju djeci priče za laku noć, neki su postali taksisti ili su počeli obrađivati zemlju. U Hrvatskoj su već poznate muke nezavisnih teatarskih poslenika da nešto iskamče od države, a u Srbiji su glumci pokušali pomoći sami sebi. Organizirana je online predstava "Balkanski špijun", izvođači su se odrekli honorara, a "šerovanjem" linka prikupljeno je u 24 sata čak 30 tisuća eura za pomoć dramskim umjetnicima. Predsjednik Udruženja dramskih umetnika Srbije Voja Brajović rekao je samo "bravo i hvala", znajući da se radi o akciji velikog srca za glumce, ali i o sredstvima koja neće moći nahraniti sva usta.

Što će biti s teatrom kada ova svjetska oluja prođe? Utješna vijest glasi da kazališta u Engleskoj za vrijeme nekoliko valova kuge krajem 16. i početkom 17. stoljeća, kada je na primjer Shakespeare napisao svog "Kralja Leara", mjesecima nisu radila, pa su ipak nekako krenula dalje. Ali danas su druga vremena. "Kockamo se sa našim dušama i srcima ako ne budemo imali kazalište", kaže direktorica iz Škotske. Ali da li ćemo zaista, nakon svega ovoga, imati kazalište kao nekada i kakvo će ono biti? Brojni glasovi s raznih strana svijeta ujedinjeni su u mišljenju da se teatar nakon ove krize treba reprogramirati na male, pokretljive predstave s novim temama, koje će izaći iz klasičnih dvorana na trgove, ulice i dvorišta, krećući ususret naročito mlađoj publici i primarno odražavajući duh najnovijeg vremena, kakvo god ono bilo. Ipak, još ništa nije gotovo i previše je pitanja, a premalo odgovora...

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više