Umro je Marko Brecelj. Ovaj put zaista. Nedugo nakon što su slovenski mediji masovno prenijeli lažnu, pogrešno protumačenu vijest o njegovoj smrti. U kojem god polju da djelovao – od kantautorskog kabareta i šansone, preko rokenrola do konceptualne umjetnosti i političkog i društvenog aktivizma ili, najčešće, na presjecištu svega navedenog i još koječeg drugog – Brecelj je bio i ostao nenadmašeni umjetnik duhovite, umjetnički realizirane provokacije. Nipošto one gestualne, koja je sama sebi svrhom. Najrazličitijim autoritetima otpočetka je podmetao mine, uvijek nudeći konkretna rješenja i često ih pretvarajući u (trans)generacijske himne.
Rođen je 1951. u Sarajevu, no obitelj se vrlo brzo seli u Maribor. Studije geologije i fizike napustio je stekavši status samostalnog kulturnog radnika. Muzičku karijeru započinje kao violinist u kvartetu simptomatičnoga imena Trije črnci, a već 1974., kao dvadeset trogodišnjak, u suradnji s iskusnim skladateljem i aranžerom Bojanom Adamičem snima kultni "Cocktail"; izvrsnu kabaret-šansonjersku ploču s kojom se u povijesti slovenske autorske izvedbe mogu mjeriti samo godinu dana ranije objavljena "Odpotovanja" Tomaža Pengova. Potom s članovima psihodeličnog rock sastava Sedem Svetlobnih Let, predvođenog pjevačem i gitaristom Borisom Beleom, osniva novu grupu, čije će kreativno jezgro, u kombinaciji s potonjim, biti upravo Brecelj.
Nepunu godinu kasnije pojavit će se "Pljuni istini u oči", ambiciozno zamišljen i virtuozno realiziran konceptualni prvijenac Buldožera, Gesamtkunstwerk zapamćen kao jedan od seminalnih i najutjecajnijih albuma jugoslavenskog rokenrola. S bendom će napisati i snimiti još ploču "Zabranjeno plakatirati" te soundtrack za film "Živi bili pa vidjeli" Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog, otisnut na istoimenom vinilu 1979. godine. U filmu ga se, glatko obrijanog, može vidjeti kako dominira pozornicom zagrebačkog kluba Lapidarij. Ekstravagancijama i teatralnom scenskom nastupu uvijek je bio sklon: kontroverzno je za grupu ostalo njegovo mahnitanje u invalidskim kolicima, također na zagrebačkoj sceni, prilikom izvedbe pjesme "I don't wanna be a paraplegic". Dio za platno napisanog i ranije objavljenog materijala prelit će se i na "Izlog jeftinih slatkiša", komercijalno najuspješniji album sastava, koji je Brecelj u tom trenutku već bio napustio.
Iako se tiražima nisu mogli mjeriti sa široko popularnim i glazbeno prijemčivijim Bijelim dugmetom (Bregovića će Brecelj, uostalom, držati za neku vrstu arhineprijatelja, a ponuda za nastup s Dugmetom navodno je i kumovala njegovom odlasku iz grupe), Ribljom čorbom ili Plavim orkestrom, Buldožeri su bili neka vrsta jugoslavenskog Velvet Undergrounda: inicijalni šok i okidač za čitav niz budućih izvođača. Sam je to za sebe ustvrdio na primjer Saša Lošić, što je i razlog tome što se Orkestar uopće našao u ovom nizu. Kad je to Brecelju jednom prilikom priznao, potonji ga je, preko komadića masnog bureka, karakteristično otjerao u pičku materinu.
Pamtim kako nam je Brecelj, u rano jutro nakon promocije dokumentarca "Stariji parazit ili tko je Marko Brecelj?" 2014. u Vinkovcima, u gajbu pivskih boca maznutu iz kafića na parkingu rastočio bačvu refoška i kanistar maslinovog ulja, i začepio ih probušenim buvelom
Zamijenivši velike pozornice dobrovoljnom i ciljanom poluilegalom, narednih četrdeset godina manje-više kontinuirano je snimao i nastupao. Spomenimo, između ostalih, projekt Zlatni zubi s pjesnikom i OHO-ovcem Ivanom Volaričem-Feom (s kojim je surađivao još na "Istini"), sastav Marjanov čudni zajec, rad s elektro-pankerima Strelnikoff, off-hitove poput "Parade" te često previđeni, iako vrlo zanimljiv samostalni album "Desant na Rt dobre nade", u kojem istražuje teži, sintesajzerima i ritam mašinama trasirani, za njega nekarakteristično taman zvuk druge polovine osamdesetih.
Meni osobno najdraže snimke iz tog perioda nastale su kada je "prateći bend" Javna Vaja – koji je uključivao i gitarista Lačnog Franza Ota Rimelea – evoluirao u projekt Javna Dvaja, s bas-gitaristom Alešom Joštom. Na "kompilacijskom" kazetnom izdanju "Moje krave molznice" već klasične, apsurdno izglobljene rane narativne pjesme poput "Stonesi spoznajo moje starše" miješaju se s novijim melankoličnim baladama (vanredna "Sneguje") i ironičnim poigravanjem žanrovskim obrascima, kao u plesnoj poskočici "Sexy Disco Hit". Njegov je tekstopisački pečat prepoznatljiv u dužim formama kao i u brzopoteznim humornim vedutama i minijaturama, u kojima se redovito suočavaju geg i kritičko prevrednovanje, socijalistički ili tranzicijski hiperrealizam s nadrealnim.
Većina nas se s Breceljom, bez obzira na generaciju, prvi put susrela preko muzike. Spektar njegovog javnog djelovanja bio je ipak, kako je rečeno, mnogo širi. Četvrt stoljeća vodio je koparski Mladinski kulturni center, klupski prostor od nevjerojatne važnosti za postjugoslavensku scenu devedesetih i ranih dvijetisućitih godina. U okviru švejkovski inspirirane Udruge prijatelja umjerenog napretka na širokom frontu provodi umjetničko-aktivistički koncept "mekog terorizma", koji bilježi niz provokativnih, duhovitih akcija, poput simbolične otmice američkih marinaca u Kopru, "napada" na Dimitrija Rupela dječjom puhalicom ili (meni najdraže) – omatanja batića zvona koparske katedrale spužvom na praznik Marijinog uznesenja, čime je, opet simbolično ali i sasvim doslovno, kidnapirao njihov zvuk i građane poštedio torture. Više puta se, neuspješno, kandidirao za koparskog gradonačelnika, a ispred stranke Akacije bio je biran u gradsku skupštinu.
Marko Brecelj umro je, nakon više godina borbe s teškom bolešću, 4. februara u Izolskoj bolnici, na isti datum kada se, prije trideset i dvije godine, u Splitu iz života odjavio njegov u mnogočemu duhovni brat Toma Bebić. Od svoje, u posljednje vrijeme moguće sve malobrojnije no vjerne publike, opraštao se gotovo osobno. Pamtim kako nam je, u rano jutro nakon promocije dokumentarca "Stariji parazit ili tko je Marko Brecelj?" Janeza Burgera 2014. u Vinkovcima, u gajbu pivskih boca maznutu iz obližnjeg kafića na parkingu rastočio bačvu refoška i kanistar maslinovog ulja, i začepio ih probušenim buvelom. Kako je, odsutan, u prolazu mahnuo na nekoj ličkoj benzinskoj stanici, na putu za sprovod Predraga Lucića. Emotivni performans "Sjajno oproštajno", koji je u proljeće 2019. izveo u zagrebačkom Funku. Čuvam drvenu štipalicu koje je tom prilikom dijelio. I kažem hvala ti, Brecelj, za krv. Za ono istovremeno vruće i nevino u njoj. Ne, nema je, kao u pjesmi "Blues Gnjus" za sve. Samo za one koji se za nju izbore.
