Prije nego što je proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost Abdulrazak Gurnah nije redovito objavljivan izvan Velike Britanije. Ne čudi stoga da su u čudu ostali i bolji poznavatelji engleske književnosti, pa i sami britanski novinari kada je umirovljeni profesor sveučilišta u Kentu u Stockholmu proglašen dobitnikom Nobela za 2021. godinu. Dapače, kada je u vlastitom vrtu ugledao novinare i sam je ostao u čudu. Još su u sjećanju slike samozatajnog profesora okruženog mikrofonima, kamerama i reflektorima. Primivši poziv iz Švedske pomislio je da ga netko zafrkava. To je bila Gurnahova prva izjava. I nije tada bio jedini koji je pomislio na grubu šalu. O mogućim dobitnicima pisalo se mjesecima i tjednima unaprijed. Njegovo ime nije se spominjalo. Kada mu je zazvonio telefon bio je u kuhinji i pitao se tko bi ga mogao dobiti ove godine. Dalje znamo. Glas s blagim skandinavskim naglaskom čestitao mu je na Nobelu.
Godinu kasnije evo Gurnaha i kod nas. "Naknadni životi" iz 2020. posljednji su njegov roman i prvi čije je objavljivanje popraćeno svjetskim interesom. Ako je postkolonijalna dislociranost glavna tema pisca arapsko-afričkog, jemensko-tanzanijskog podrijetla, "Naknadni životi" savršen su primjer te literarne preokupacije. U klasično ispričanoj priči koja se proteže od početka 20. stoljeća pa do šezdesetih godina, na prostoru između Afrike i Evrope, točnije Tanzanije i Njemačke, Gurnah prati životni put Ilyasa Hassana, njegove sestre, šogora, i nećaka. Njemačke kolonijalne vlasti Deutsch-Ostafrikom upravljaju željeznom rukom rasizma, u čijem je središtu kolonijalna eksploatacija a na rubovima evropsko prosvjetiteljstvo, tzv. Zivilisierungmission. Potaknut učenjem njemačkog jezika Ilyas se početkom Prvog svjetskog rata priključuje njemačkim Schutztruppe jedinicama kao askari, crni afrički vojnik. I tu se prekida kontakt s njime. Prve vijesti stići će tek krajem tridesetih, uoči novog svjetskog rata. Preko pisma pristiglog iz Evrope saznat će se da Ilyas od dvadesetih živi u Hamburgu. Godine 1929. prijavio se za mirovinu, 1934. za odlikovanje za ratni pohod u Ostafrici. Njegovo će se ime kasnije povezati s Reichskolonialbundom, nacističkim savezom za rekolonizaciju, a u časopisu "Kolonie und Heimat" pojavit će se zrnata fotografija Afrikanca u uniformi Schutztruppe sa zastavom Reichskolonialbunda, u uglu koje se mogla primijetiti i svastika. O njegovoj daljnjoj sudbini saznat će se tek šezdesetih kada njegov nećak posjeti poratnu Njemačku.
Neobičan je dojam Gurnahova teksta. Kao da dvanaestogodišnji Orhan Pamuk piše povijesni roman. S jedne strane tu je nesumnjivi kapacitet autora, s druge određena dječja prostodušnost. "Naknadni životi" pomalo zbunjuju, domišljenim spojem "visokog" i "niskog", no kada se priča počinje sklapati postaje jasno da nam je Stockholm otkrio jedno bitno ime svjetske književnosti. U postkolonijalnom smislu apsolutno nezaobilazno. Britanski doseljenici u istočnoj Africi vodili su javne rasprave treba li iz Kenije ukloniti sve Afrikance ili ih zadržati "kao nadničare i sluge, uz pokojeg domorodačkog stočara, živopisnosti radi". No pravu civilizacijsku nemoć evropskih sila razotkriva tek njemački kolonijalizam. Ilyas Hassan u Njemačkoj je tražio Heinea, a pronašao Hitlera. Šokantnost te zabune predstavlja povijesni krah tzv. misije civiliziranja.
