Multimedijalna umjetnica i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Tanja Dabo nedavno je u Zagrebu održala izložbu ‘Kolekcija za pamćenje’ na temu etnički i rodno motiviranog nasilja. Govor mržnje, verbalne i fizičke napade te nasilništvo spram žena i muškaraca, koji su etnički ili rodno motivirani, obradila je tako da je prikupila po dvadeset primjera konkretnog govora mržnje i ukoričila ih u dvije knjige grafika. Prva obuhvaća nacionalističke i rasističke primjere, a druga, koja se bavi nasiljem nad ženama, primjere koji su završili smrću najmanje jedne žene. Osim o samoj izložbi, Tanja Dabo za Novosti govori i o društvu u kojem se nasilje često tolerira i ne kažnjava, čime ga se zapravo potiče.
Ako nasilnik godinama maltretira i tuče svoju ženu, završi par puta u pritvoru i onda je konačno ubije, zapravo je nije ubio on već država. Ako netko prebije osobu druge boje kože ili nacionalnosti pa i dalje šeće gradom, tu osobu nije prebio nasilnik nego država
Nedavno smo u Imotskom svjedočili ‘satiričnom’ iživljavanju većine nad manjinom. Pola političkog establišmenta ne vidi ništa sporno u tome. Može li društvo u kojem se nasilje ne osuđuje stalno biti iznenađeno njegovim javnim manifestiranjem?
Javno djelovanje sa sobom donosi odgovornost, koju naš politički establišment nikako da osvijesti. Svatko tko se bavi javno vidljivim radom trebao bi iskoristiti mogućnost da zagovara prave vrijednosti, od poštivanja ljudskih prava do osude govora mržnje i manifestacije zla. Govora mržnje, netolerancije spram drugačijih, pa i nasilja, oko nas ima toliko mnogo da se ni društvo više ne iznenađuje i to je poražavajuća stvar. Premda su svi slučajevi koje sam u ‘Kolekciji za pamćenje’ iznijela već otprije javno objavljeni, svi se, pa i ja, zgrozimo kada ih vidimo ovako na okupu. Oni su brojni i brutalni, ali često i društveno nedovoljno vidljivi ili čak potpuno nevidljivi jer država ne obavlja dobro svoj posao. Tema nasilja ne smije biti prepuštena samo dominantnim medijima, koji o tome uglavnom izvještavaju senzacionalistički brojeći klikove, ni hrabrim, ali nedovoljno snažnim udrugama civilnog društva, neovisnim medijima ili pojedincima čiji se glas jedva čuje i koji nemaju moć i priliku djelovati sveobuhvatno, već treba biti prepoznata i rješavana kao jedno od najvažnijih pitanja hrvatskih institucija danas.
Kako ugasiti lomače
Zašto ste odabrali rodno motivirano nasilje i nasilje nad nacionalnim manjinama za temu svoje izložbe ‘Kolekcija za pamćenje’?
Te dvije teme sam odabrala jer sam u posljednje vrijeme u medijima uočila puno slučajeva te vrste nasilja, a napose me zapanjio porast nasilja spram nacionalnih manjina. To me je potaknulo na istraživanje javno dostupnih informacija, zanimalo me koliko smo kao društvo o tome informirani, jesmo li svjesni toga što se oko nas događa, na koji način te informacije i ti događaji utječu na našu svakodnevicu i izazivaju li ikakvu reakciju. Istražujući, doznala sam da nasilja u Hrvatskoj ima mnogo više od onoga što sam očekivala, a sustavna briga o tome izostaje. Strašna je spoznaja da ljudski život u Hrvatskoj danas toliko malo vrijedi i da se ljudska prava toliko malo štite. Sram me je što sam dio takvog društva. Osjećam potrebu ispričati se svima koji trpe nasilje koje dolazi od naroda i države čija sam pripadnica.
Uočavate li razlike između reakcija na nasilje nad ženama i nad manjinama?
Zapravo, razlike u reakcijama gotovo da nema. Odgovor sustava je vrlo slab, nedovoljno odlučan, često zakašnjeli i nedostatan. Ne postoji jedinstveno razmišljanje i čvrst stav da je nasilje – nasilje i da ga bez odgode treba prepoznati i u konačnici sankcionirati, premda bi svakako puno bolji način bila njegova prevencija. Ne radi se dovoljno ni na jednome ni na drugome. Ako nasilnik godinama maltretira i tuče svoju ženu, završi par puta na dva dana u pritvoru i onda je konačno ubije, zapravo je nije ubio on već ova država. Isto tako, ako netko prebije osobu druge boje kože ili nacionalnosti, pa i dalje šeće gradom, tu osobu nije prebio nasilnik nego država. Država jedina može i treba nešto poduzeti. Država treba htjeti. Ako postoji htijenje, naći će se način za rješavanje takvih problema. A kod nas, nažalost, ne postoji htijenje. Nema drugog objašnjenja.
Kada vidim grafit ‘ZDS’ ili kukasti križ, prva asocijacija su mi izmučena, izgladnjela mrtva tijela s fotografija zločina iz Drugog svjetskog rata. Nije li to svačija prva asocijacija na te simbole? Ne bi li trebala biti?
Smatrate li da u Hrvatskoj postoji kult rata kao temelja države, rata koji je bio izuzetno prljav i koji nikako da završi?
Ne bih to nazvala kultom rata, mislim da do tog koncepta nismo nikada došli, što ne znači da bi bilo dobro da jesmo. Rat je, prije svega, ugrađen u Ustav Republike Hrvatske i time je stvarni državni temelj. Osim cjelokupnog besmisla i zla koje stoji iza rata, rat je svakako i trauma koja se ne liječi lako. No rat je iza nas i naša je država trebala tražiti načine da pomogne svakome pojedincu da se od rata oporavi, umjesto što već desetljećima rat koristi kao alat za manipulaciju narodom i polarizaciju društva. Mnogi problemi s kojima se danas susrećemo proizišli su direktno iz rata, od naše ekonomske situacije do rastućeg desničarenja. Kako, uostalom, iz rata može proizići išta dobro?
Da li oni koji po zidovima pišu grafite protiv Srba zapravo na svoj način iščitavaju poruku koju Srbima šalje pravosuđe koje desetljećima odbija istražiti i kazniti ratne zločine, kao i poruku koju im šalje vlast dijelom provodeći institucionaliziranu relativizaciju prirode NDH?
Pitanje je, naravno, kompleksno i odgovor bih voljela znati i sama. Za početak, ne vjerujem u preveliku intelektualnu kapacitiranost onih koji ispisuju grafite bilo kakvog mrzilačkog sadržaja, no pretpostavljam da ih ohrabruje stav naših institucija ne samo spram do danas neprocesuiranih ratnih zločina koje su počinili Hrvati, nego i spram rastuće kulture nasilja u društvu, nasilja koje je postalo prihvatljivo, ali i nekažnjeno. Neprocesuiranje ratnih zločina, ma tko ih počinio, u svojoj naravi je strašno. Takvo nedjelovanje zasigurno društvu šalje poruku da su neki zločinci ispravniji od drugih, a neki zločini manji zločini od drugih. Ako je takav stav potvrđen od institucija, ne može se očekivati da narod razmišlja drugačije. Relativizacija prirode NDH, kao i nacizma i fašizma, nevjerojatna je i monstruozna. Ne mogu shvatiti ljudsko biće koje, uz svijest koju bismo o tim razdobljima svi trebali imati, može imati bilo kakav afirmativan stav spram ustaštva ili četništva ili nacizma i fašizma. Kada vidim grafit ‘ZDS’ ili kukasti križ, prva asocijacija su mi izmučena, izgladnjela neprepoznatljiva mrtva tijela s fotografija zločina iz Drugog svjetskog rata. Nije li to svačija prva asocijacija na te simbole? Ne bi li trebala biti? Ako nije, država je jako zakazala u edukaciji.
Prema anketama, većina građana podržava karnevalsko spaljivanje lutaka gej para u Imotskom. Smatrate li da je u prirodi ljudi s ovih prostora veselo plesanje oko lomača drugih i drugačijih i što treba promijeniti da bi se te lomače ugasile?
Ja radosno objavljujem da nisam u većini nego osuđujem spaljivanje lutaka stvarnih osoba, bilo da se radi o gej paru, a u ovom slučaju o dvojici vrlo hrabrih muškaraca, političaru ili nekom trećem, to je naprosto neprihvatljivo jer potiče mržnju spram stvarnog ljudskog bića. To nije nimalo smiješno. Tko misli da jest, neka zamisli sebe na lomači dok gomila to odobrava i huška. Mali je korak između lutke i stvarne osobe na lomači. A vezano uz plesanje oko lomače, ne smijem generalizirati pa reći da je u prirodi ljudi s ovih prostora netolerancija spram drugih i drugačijih, jer poznajem mnogo onih koji nisu takvi, ali mislim da je to svakako odraz primitivizacije našeg društva, needuciranosti, lošeg ili nepostojećeg sustava društvenih i osobnih vrijednosti. Da bi se te lomače ugasile, potrebna je osobna i društvena transformacija.
Važnost edukacije
Koliko poruke koje šalju crkveni velikodostojnici, koji se protive pravu žene na izbor i zalažu se za njezinu tradicionalnu ulogu u porodici, ohrabruju one koji žene doživljavaju manje vrijednima?
Naravno da takve poruke utječu na cjelokupno društvo, i na one koji žene doživljavaju manje vrijednima, i na žene same koje takvu ulogu prihvaćaju i teže ili nikako joj se ne odupiru. Ostaje, naravno, pitanje koliko su takvi stavovi crkvenih velikodostojnika uopće u skladu s pravim kršćanskim vrijednostima, što bih voljela u budućnosti istražiti jer mi se čini da je došlo do greške u komunikacijskom kanalu. Nažalost, ne mogu reći da od crkve očekujem posebno poštovanje spram žena kada ga kao institucija nemaju ni prema djeci i desetljećima poriču i zataškavaju svoje vlastite zločine spram njih.
Kada konzervativna desnica govori o potrebi očuvanja tradicionalnih vrijednosti, zalaže li se zapravo za nastavak nasilja nad manjinama i ženama? Naime, u našoj tradiciji postoji stotine narodnih pjesama u kojima se glorificira nasilje nad svima koji su nacionalno, vjerski, fizički ili rodno drugačiji.
Tradicionalne vrijednosti su širok pojam u koji se lako utoče razna značenja, prema potrebi. Nekako se uvriježilo da se pod tradicionalnim misli na konzervativno, ali to ne mora biti jedino značenje tradicionalnog. Ja se primjerice veselim očuvanju tradicionalnih vrijednosti jer pod time mislim na antifašizam, afirmaciju ljudskih prava, pravo žene na izbor, pravo na različitost, sve to već spada u tradiciju koju treba čuvati pred navalom primitivizma. Nasilje koje je, kako kažete, dio naše kulturne baštine, nije nešto čime bismo se trebali ponositi i truditi se čuvati ga, pa mi ne izgleda izvjesno da bi se itko tko raspolaže intelektualnim potencijalom mogao za to zalagati.
Osim strožih kazni za nasilnike i potpisivanja međunarodnih konvencija, koje kasnije ignoriramo, što društvo treba napraviti da bi nove generacije počele razmišljati drugačije?
Mislim da sve započinje edukacijom od najranije dobi. Djecu treba učiti pravim vrijednostima. Dijete od pet godina već može shvatiti i usvojiti da su svi ljudi jednako vrijedni, bez obzira na izgled, podrijetlo ili spol. Ako afirmativno pristupamo tim temama, možemo odgojiti tolerantno i samosvjesno ljudsko biće koje se ne ostvaruje kroz mržnju spram drugih. Ako to već nismo sami sposobni napraviti, tu su institucije koje bi djeci to trebale moći usaditi. Kažnjavanje nasilnika tek je posljednja u nizu stvari koje treba poduzeti, tek ako ne uspiju svi obrazovni i odgojni pokušaji usvajanja vrijednosti koje bismo kao umna bića trebali moći usvojiti. To bi nam, kao društvu, trebalo biti primarno.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
