Iako se već dugo puno toga zna o neandertalcima, nova metoda prikupljanja i analize "stare" DNK iz sedimenta tla omogućit će revolucionaran uvid u dosad nepoznate detalje života te vrste. Jednostavnije rečeno: nije više potrebno pronalaziti rijetke, čudom očuvane kosture neandertalaca, dovoljno je prikupiti prašinu nataloženu na mjestima gdje su živjeli prije 60 do 130 tisuća godina.

O čemu je riječ? Znanstvenici s Instituta za evolucijsku antropologiju Max Planck uspjeli su izdvojiti genom pračovjeka iz sedimenata u spilji Estatuas na sjeveru Španjolske. Postignuće je odjeknulo znanstvenom zajednicom jer je još donedavno to bilo moguće samo na temelju ostataka kostiju i zuba. Tehnologija je dosad omogućavala prikupljanje mitohondrijske DNK iz tla, no to nije bilo pretjerano uspješno. DNK iz staničnih jezgri pouzdanija je i u startu sadrži neusporedivo više informacija, ali je jako rijetka jer se mogla uzeti samo iz najbolje očuvanih kostura. Konkretno, doslovno je riječ o ukupno 18 dovoljno dobrih primjeraka neandertalaca. Računajući i one iz Vindije.

Zahvaljujući timu Benjamina Vernota i Matthiasa Meyera istraživanje genetičkog identiteta naših predaka od sada će biti moguće i na temelju svega što se nataložilo na arheološkim nalazištima, najkraće rečeno svega što su naši preci prolili, bacili ili ispustili na pod. Pritom, istraživanju neće smetati genetski materijal biljaka, životinja i bakterija, jer nova metoda automatski prepoznaje "strani" DNK i ignorira ga u mapiranju genoma.

Što se spomenute španjolske spilje tiče, već se sada se na temelju sekvenciranja genoma zna da su ondje boravile najmanje dvije različite grupe neandertalaca. Prije 113.000 godina dominirala je jedna skupina srodnog genoma, a onda ju je prije 100.000 godina zamijenila druga. Kako se smjena "generacija" odvila baš u vrijeme jednog od kraćih ledenih doba, pretpostavlja se da je druga skupina došla sa sjevera kontinenta u klimatskoj migraciji.

Nova metoda donijet će dosad neviđenu količinu podataka ne samo o pojedinim lokalitetima poput Vindije ili Denisove špilje u Sibiru, nego i o mutiranju genoma neandertalaca. Budući da se danas zna da su oni iz Vindije pripadali skupini kasnih neandertalaca, a španjolski iz Estatuasa njihovim precima, bit će zanimljivo doznati kako su u samo 50-ak tisuća godina s mozga od 1400 kubnih centimetara došli na prosječno 1750.