Azra Hromadžić je profesorica antropologije na Sveučilištu Syracuse u New Yorku. Odrasla je u Bihaću uz rijeku Unu. Njezina najnovija knjiga "Riverine Citizenship" (CEU Press, 2024.) proučava riječno građanstvo, ratne ekologije, migracije, degradaciju okoliša, društveno razvlašćivanje te ekonomsku i turističku eksploataciju u sjeverozapadnoj Bosni. Za knjigu kaže da je napisana iz ljubavi – kao društveno-političkog, a ne romantičnog bila – i iz osjećaja imanentnog gubitka rijeke.

Godine 2015. u Bihaću se hiljade ljudi mobiliziralo, kako fizički tako i putem društvenih mreža, s ciljem da se izbore za rijeku Unu, kojoj je tada prijetila izgradnja brane. Događaj je ovo koji spominjete u uvodu svoje knjige "Riverine Citizenship" – što je to riječno građanstvo i kako se ovaj pojam veže uz početke aktivizma usmjerenog ka očuvanju Une?

Riječno građanstvo je koncept koji odudara od normativnog shvatanja građanstva u političkoj teoriji koje najčešće pretpostavlja direktnu vezu između teritorije i nacije. On ne podrazumijeva takav odnos, nego prepoznaje neidentitaran oblik građanstva. Konkretnije, ono što se u teoriji ili u praksi smatra kontekstom ili pozadinom političkog djelovanja, kao što su topografija i topologija, postaju agensi građanstva. To znači da ljudi, institucije, zemlja i biota zajedno tvore jedan asamblaž. Iz istog proizlazi društveni i moralni impuls koji se u određenim trenucima može politički mobilizirati. Godine 2015. u Bihaću se je tijekom protesta mobilizirala upravo ta vrsta građanskog odnosa. Iako su unski senzibilitet i unski način života povijesni, ovo je bio moment njihove suvremene političke artikulacije. Riječno građanstvo kao takvo proizilazi iz odnosa ljudi prema mjestu/rijeci i ono se gradi odozdo, povezivanjem aktera koji naizgled ne bi trebali zajedno djelovati, što se dogodilo 2015. godine kada se je planirala izgradnja mini hidrocentrale u samom srcu Nacionalnog parka Una.

U ratu, centar Bihaća pod opsadom postaje rijeka. Plivanje u Uni bilo je rijedak trenutak sreće, pa i euforije. Doslovno smo pod granatama bježali na unske plaže, polugladni, jedući zelene jabuke i noseći plastične boce s razrijeđenim sokom, gradeći odnos jednih s drugima i s rijekom

Tada je koncesiju odobrilo Gradsko vijeće?

Gradsko vijeće je odobrilo koncesiju za izgradnju mini hidrocentrale, gdje je vladajuća stranka sa svim svojim predstavnicima u Skupštini glasala za tu koncesiju. Oni su tvrdili da mini hidrocentrala ne bi imala loš utjecaj na okoliš. To je zaključeno prema studiji od svega nekoliko stranica, koja je izrađena u Sarajevu. Međutim, naučnici su upozoravali da bi takva intervencija ipak promijenila strukturu rijeke, da bi sedra bila oštećena i da poduhvat ne bi pridonosio održivom razvoju, niti bi donosio značajnu ekonomsku dobit. U tom momentu lokalnog političkog previranja, ono što su ljudi oduvijek osjećali, ta transgeneracijska ekološka svijest, dobija izravan politički efekt: poništenje koncesije. To postaje trenutak kada se mnogi ljudi mobiliziraju – od djece, aktivista, udruženja Unski smaragdi i biznismena... Ja sam se u tom momentu zadesila u Bihaću zbog nekog drugog projekta, ali osjećaj mi je govorio da moram izaći na protest. To je trenutak kada Una postaje ključna politička riječ i kada se aktivizam transformira u ekopopulizam. To je momenat kada ljudi shvataju da ih u mjestu u kom žive ne drži odnos prema državi ili etničkom identitetu, nego upravo život s rijekom i odgovornost prema rijeci. Riječno građanstvo prepoznaje, ali ne romantizira taj društveno-politički odnos, tu koegzistenciju ljudi i rijeke, jer je to kompleksan odnos, protkan kako brigom i uključivošću, tako i nasiljem i isključivošću.

Spomenuli ste Unske smaragde, udruženje koje gotovo četiri decenije brine o Uni – kako je ta ljubav ka Uni održavala zajednicu, a zatim se i transformirala u političku silu?

Odrasla sam u Bihaću, a u Bihaću svi žive uz Unu. Odrasla sam u kontekstu Unskih smaragda, svjesna njihove prisutnosti, ali tek sada, kroz arhivsko istraživanje i mnogobrojne intervjue, shvatila sam nevjerojatan domen te organizacije. Nju je sredinom 1980-ih osnovao pokojni Boško Marjanović. Po profesiji je bio pravnik, ali je u praksi bio žurnalist i napisao je mnogobrojne članke i knjige. Ukratko, Unski smaragdi su sistematizirali ono što je povijesni izraz, odnosno osjećaj "unskog života", svakodnevnog života uz rijeku. Od toga je čika Boško, kako su ga bihaćka djeca najčešće zvala, napravio sistem koji je bio sveobuhvatan. Taj sistem je ujedinio ono što se u teoriji drži odvojenim – zapadnu epistemologiju, racionalno i naučno skupljanje informacija i činjenica s kojima se onda može lobirati, kao i poticanje mističnog, poetskog, umjetničkog i literarnog izraza i rada. Ključna stvar, što je Boško Marjanović dobro shvatio, je da ljudi koji žive u regiji oko rijeke nemaju pretpolitičko pravo nad njom i na nju, nego je to vrsta građanstva u koje se može uključiti bilo tko tko se slaže s vizijom minimalne konzumacije rijeke, ekološki svjesnog turizma i razvoja, i konstantnog i upornog njegovanja brige za rijeku.

 

Riječno građanstvo i eko-nacionalizam

Na neki način je tu razvijeno poštovanje same rijeke...

To je razlika između riječnog građanstva i eko-nacionalizma. Eko-nacionalizam tvrdi da određeni ljudi imaju pravo na određenu zemlju, na to tlo koje njima, kao narodu ili naciji, navodno pripada. Riječno građanstvo je nešto sasvim drugo, čak bih rekla suprotno od eko-nacionalizma, jer se zasniva na uključivosti. Uvjet za uključivanje u riječno građanstvo je određena vrsta brige za rijeku i način života s rijekom. Ipak, riječ je o političkom odnosu koji nije apsolutan – on uključuje mnoge, ali ujedno, kao i svi politički projekti, izuzima neke druge aktere. Recimo, one koji se ne brinu za rijeku na način na koji predviđa riječno građanstvo, čak i ako su odrasli relativno blizu rijeke, ali ne brinu na pravi način za nju. Oni koji u nju bacaju frižidere, koji podržavaju izgradnju hidrocentrale ili betoniraju njene obale su isključeni iz riječnog građanstva.

Eko-nacionalizam tvrdi da određeni ljudi imaju pravo na određenu zemlju koja im, kao narodu ili naciji, navodno pripada. Riječno građanstvo je nešto sasvim drugo, jer se zasniva na uključivosti. Uvjet za uključivanje u riječno građanstvo je određena vrsta brige za rijeku i način života s rijekom

Kao važan faktor u knjizi spominjete i rat, a i sami ste ratno vrijeme proveli u Bihaću. Kako se tijekom tog perioda mijenjao odnos ljudi prema Uni, koja je u ratu bila i subjekt i objekt?

Rat je definitivno transformirao, a ja bih rekla i produbio ono što su Unski smaragdi započeli. Taj svakodnevni život kraj Une u Bihaću tokom rata dobija na intenzitetu. U ratu, centar grada pod opsadom postaje rijeka, ljudi se tu skupljaju. Kako bismo izbjegli strašne zvukove i prizore ratne destrukcije i da bismo živjeli smislen život tokom rata u Bihaću, život koji bi bio donekle podnošljiv, plivanje u Uni je bilo krucijalno. Pisala sam o tome kako u Bihaću tokom rata "život koji se mogao živjeti je bio život koji se mogao plivati". To su bili rijetki trenuci zadovoljstva, sreće, pa čak i euforije. Doslovno smo pod granatama bježali na unske plaže, polugladni, jedući zelene jabuke i noseći velike plastične boce s razrijeđenim sokom, gradeći odnos jednih s drugima i s rijekom. Rijeka nam je pomogla da stvorimo "communitas" ili zajedništvo. Te prakse plivanja u rijeci tokom rata su stvorile repozitorij za ono što se kasnije dogodilo. Znači, ratno iskustvo je probudilo osjećaj koji su Unski smaragdi imenovali i sistematizirali, stvarajući pretpolitički repozitorij, i aktiviralo ga kasnije u ključnom ekološko-političkom trenutku.

Kada govorimo o utjecaju povijesti na odnos ljudi i Une, kako je širi povijesni kontekst Balkana utjecao na građanski aktivizam i otpor Bišćana?

To je vrlo bitan moment u ovoj priči, zato što Balkan, barem na zapadu, često zamišljaju kao mjesto devastirano ratom, i to je to. To je dominantna matrica razmišljanja i diskursa, negativna konotacija crno-bijelog svijeta, doslovno bez boje. Iza te maske etnonacionalnog diskursa te diskursa rata i poslijeratne rekonstrukcije koji dominiraju političkom imaginacijom zapravo se događa ekstrakcija prirodnih resursa. Balkan je najveći rezervat svježe vode u Europi, a Bosna jedna od najšumovitijih zemalja. Sada se kapitalizam upliće u te procese, gdje prirodni resursi na Balkanu postaju nova mjesta ekstrakcije i akumulacije kapitala. Kao rezultat, planira se ili je u izgradnji 3500 mini hidroelektrana na Balkanu, od čega 350 do 400 u Bosni i Hercegovini. Primjer u Bihaću i na Uni je dakle instanca mnogo većih kapitalističkih zahvata. Uz to, mnoge rijeke koje su na udaru tih procesa nisu imale Unske smaragde, nisu imale artikuliran ekološki senzibilitet, možda nisu imale odnos rijeke i ljudi u ratu i kroz rat, koji je u bihaćkom kontekstu produbio političko-ekološku svijest o rijeci.

 

Zamke zelene tranzicije

Na koji način jezik zelene tranzicije i obećanja koja ona nudi maskiraju kapitalističke motive koji su u pozadini?

U knjizi spominjem pojmove kao što su "zeleno otimanje", "zeleni kapitalizam" i "zelena tranzicija" te druge konceptualne matrice koje nam omogućuju da razmišljamo kako se, u ime održivog razvoja u bosanskom slučaju, zahtijeva određeni broj samoodrživih energetskih postrojenja. Na primjer, u ime "sustizanja Evrope", traži se da država proizvede određenu količinu zelene energije. Međutim, te matrice se često zasnivaju na ideji da se problemi proizvedeni kapitalizmom – poput masovne ekstrakcije resursa, koju planeta neće, to je sasvim očigledno, moći još dugo da podnese – rješavaju, sto je ironično, kapitalističkim projektima i kalkulacijama. Tako se stvaraju arbitrarne matrice za uključivanje u Evropu, poput pravila da su hidrocentrale ispod pet megavata održive i ne štete okolišu. U praksi vidimo da itekako utječu na biotu, strukturu rijeke i održivost riječnog sustava. U ime "zelenog razvoja" provodi se destrukcija rijeka. To koriste ne samo strani investitori i kapitalistički funkcioneri, već i lokalne vlasti koje kažu da moraju ispuniti evropske zahtjeve. Ljudi su, s druge strane, uglavnom skeptični i oprezni jer su svjesni da mnogi takozvani održivi projekti neće donijeti dugoročnu korist. Na primjer, jedna osoba mi je rekla da se od Bosne i Hercegovine traži da postane infrastrukturno i energetski moderna država, da gradi hidroelektrane, a onda da ih u isto vrijeme ruši zbog, na primjer, mrijesta balkanskog lososa.

Na vrelu Une već se nekoliko tjedana prosvjeduje protiv izgradnje male hidroelektrane. Koje su potencijalne ekološke i društvene posljedice koje prijete Uni i kako se otpor građana na vrelu povezao s onim na toku?

Nakon 2015. činilo se da je Una sigurna od izgradnje hidroelektrana, no sad je prijetnja došla s druge strane državne granice. Trebalo je nekoliko dana da se ljudi saberu i shvate kako djelovati u drugoj državi putem riječnog građanstva. Neki su shvatili da je ovo pitanje veće od nacije, države i politike – ovo je pitanje života samog. Bez ove rijeke njima nema života kakvog poznaju. Na primjer, mnogi ljudi u Bihaću ne znaju tko su niti kuda idu bez te, nazovimo je, riječne orijentacije. Nevjerojatni su trenuci kada ljudi postaju politički subjekti preko državnih granica; svjesni su te granice, ali djeluju zajedno, ispod, preko i oko nje. Iako ih je na protestu možda bilo samo tristotinjak, to nije malo jer ih je tristo bilo tu u ključnom trenutku. Ljudi različitih etničkih pripadnosti djelovali su zajedno u ime nečega većeg od etnonacije i države – ujedinili su se oko moralnih interesa i instrumentalnih odgovornosti vezanih za rijeku.

Od borbe za Unu ne odustaje se – koja su vaša očekivanja u pogledu daljnjeg razvoja događaja i potencijalnih ishoda?

Izvor Une je simbolički i fizički bitan jer bez izvora nema ničega, i ta ideja da bez Une nema života je ovdje ključna. Ta logika navodi da ako se uništi izvor Une, uništava se izvor života. Život u ovom slučaju nije apstraktan, već se on uvijek manifestira kroz stvarne živote, što znači da bi svakodnevica bez Une bila nezamisliva. Zbog toga mislim da smo na pravom putu da se izgradnja na izvoru zaustavi jer navodno postoje tri propusta u građevinskoj dozvoli, uključujući nedostatak studije o utjecaju na okoliš, što je neprihvatljivo. Zato je mobilizirano mnogo ljudi i lokalnih i međunarodnih organizacija, uključujući Nacionalni park Una, Federalno ministarstvo zaštite okoliša i brojne građane koji su se fizički angažirali ili putem raznih medija stvorili pritisak. Mi i ne znamo kakav bi utjecaj ovaj projekat imao na okoliš ako se izgradi, jer takva studija nikad nije provedena. Zbog toga je ovo građenje ilegalno. Uz to, mnogi ljudi s obje strane granice sumnjaju u te studije jer ne vjeruju korumpiranim vlastima. Oni vjeruju da izvor, simbolički i doslovno, ima ogromnu važnost. Inspirira me trenutno umrežavanje individua i organizacija preko državnih i drugih granica. To mi daje nadu da je takva vrsta građanskog, ne identitetskog angažmana, već onog utemeljenog na mjestu, moguća. To je direktna demokracija, svakodnevni građanski bunt koji je uspio mobilizirati ljude jer Una ima mitološku, filozofsku, strukturnu, biološku, fizičku i političku snagu. Projekti shvatanja, produbljivanja i osnaživanja riječnog građanstva, blizu i daleko, krajnji je cilj knjige "Riverine Citizenship".