Jedan od priloga u zborniku "Devedesete. Kratki rezovi" (urednici Orlanda Obad i Petar Bagarić, Institut za etnografiju i folkloristiku i Jesenski i Turk, Zagreb 2020.) napisao je naš sugovornik, etnolog i kulturni antropolog Duško Petrović. Razgovarali smo o temi demokratizacije nasilja u kontekstu raspada Jugoslavije i njegovim pogledima na probleme izazvane korona-krizom.
Akte građanske hrabrosti i progresivnih politika iz 1990-ih nisu iskoristile dominantne političke stranke, čak ni SDP. Nikada se nisu usudili raščistili situaciju do kraja. Nisu stali na stranu socijalne pravednosti
Trik razlikovanja između etničkog pripisanog identiteta i građanskog identiteta bio je osnova za razvoj u 1990-ima onoga što ironično nazivate "demokratizacijom nasilja". Kako je to prebacivanje funkcioniralo? Zakoni su postojali, građanski status je postojao (ne za sve), ali se i suspendirao, logikom "čistog" etniciteta?
"Demokratske države" su tijekom svog nastanka, nakon uništenja Jugoslavije, imale načelno dva momenta legitimacije. Jedan je klasični, republikanski, koji se pozivao na prava ljudi i građana općenito. S druge strane, Hrvatska je, što je bilo snažno izraženo i u Ustavu, bila primarno država hrvatskog naroda. Ta dihotomija je zadržana u Ustavu, čija preambula govori o hrvatskom narodu kao zajednici koja postoji u povijesti sa svojom državotvornom supstancom u različitim kontekstima i kao takva putuje kroz povijest. Da bi na kraju sve završilo stvaranjem hrvatske države. Međutim, i normativni moment Ustava zadržan je kao nešto bitno. No etnički identitet zadržao je dominantnu legitimacijsku snagu ili potencijal. On je postao primarna legitimacijska instanca, koja se najbolje vidjela u tim praksama koje opisujem. Taj je identitet u nekim momentima nadišao državnopravno određenje u Ustavom zajamčenu supstancu političke zajednice. Etničke države nastale su s tom etničkom figom u džepu, s "tajnim znanjem", onim "Zna se". Mi smo demokratska država, ali ustvari smo primarno etnička zajednica, koja ima nekakva svoja pravila i svoja znanja, koja nisu nužno sadržana u službenim dokumentima, zakonima, izvještajima. Stvorilo se neko podvajanje između službenog i neslužbenog, što je otvorilo prostor za difuzno nasilje u kojemu su nekakvi akteri ušli u taj prazan prostor. U otvoren prostor između službenog i neslužbenog, legitimnog i nelegitimnog. Oni kreiraju pravila po svom nahođenju, često se vodeći nekim voluntarizmom.
Etnonacionalistički pokreti
Kao oni "drugi" prepoznati su komunisti, pa Srbi, ali se s vremenom to nasilje okreće i protiv "vlastitog" naroda. Ta diskriminatornost ne ostaje na etnički drugom?
To je paradoks takvih zajednica. Etnički princip nudio je "nužnu legitimaciju", on je bio donekle objektivno odrediv. Tražilo se neke koji su bili porijeklom Srbi, Hrvati itd., što je "objektivno" određenje za neku grupu ili osobu. No ta nazovi objektivnost identiteta na kraju se pokazala potpuno subjektivnom. Pojedincu je ostavljeno da po slobodnom nahođenju sam odredi pravila u određenom trenutku. Ustvari je nasilje, fokusirano na objektivno određene druge, vrlo brzo prešlo na sve. Voluntarizam je otvorio prostor za obični kriminal, a preko njega za vlastiti probitak, bogaćenje, probijanje u društvenoj strukturi.
U korona-krizi građanin je postao, kao što je rekla Alemka Markotić, potencijalni bioterorist. Netko tko svojim ponašanjem ugrožava živote drugih. Po meni, to su ekstremne izjave. Kriv si ako i ne znaš za svoju krivicu
Vas zanimaju individualni životi i fenomenologija svakodnevnog života. No njih nije moguće odvajati od kriminalnih politika država. Od odgovornosti za ratove do oduzimanja imovine tvornica, dućana organizacija iz drugih republika... Nije pljačkao samo susjed susjeda, krao stanove i automobile, nego je i svu imovinu društvenih vlasnika iz drugih republika država gledala prisvojiti.
Ja se više bavim svakodnevicom, ali opći gabariti te situacije otvorili su prostor da se neki akteri, često državni, oni koji su imali neku legitimaciju, ponašaju na "neslužben" način. Iskorištavaju tu situaciju da se na mutan način vrše nekakve privatizacije.
Devedesete možemo nazvati crnim vremenima. No bilo je i otpora. Ljudi su probali obraniti svoje stanove, koje su im htjeli oduzeti. Radnici su probali obraniti svoja radna mjesta u tvrtkama koje su uništavane?
Takvih momenata je bilo. Ali oni danas nisu ušli u kolektivno sjećanje, kamoli da bi takvi akti bili osnova za neku politiku, barem u simboličkom smislu, osim marginalno na ljevici. Te akte građanske hrabrosti, progresivnih politika itd. nisu iskoristile dominantne političke stranke, čak ni SDP, kako bi društvo moglo ići naprijed. Nikada se nisu usudili ući u to liminalno vrijeme i prostor u kojima se to nasilje događalo i raščistili situaciju do kraja. Nisu stali na stranu socijalne pravednosti.
I kada je obračun s naslijeđem tuđmanizma bio zakratko aktualan, a sada je opet propao, on se koncentrirao na ljudskopravna pitanja, dok je materijalistički moment proizvodnje društva ostao netematiziran?
Da, to je izostalo, propuštena je šansa i danas osjećamo posljedice toga. Politički legitimirano bezakonje ostalo je važiti.
Spominjete institut izvanrednog stanja, npr. kako ga je definirao nacistički pravnik Carl Schmitt. No čak i tu je pravo suspendirano na određeno vrijeme, da bi se sačuvalo po njemu ugroženi poredak. Ali kod nas je na djelu bilo nešto drugo?
U tom nekom idealnom modelu Carla Schmitta država preuzima ulogu zaštite poretka, sa svojim formalnim mehanizmima, dok smo u slučaju raspada Jugoslavije imali raspad državnog sustava. To nije bila mobilizacija državnog aparata, koji u tradiciji Maxa Webera ima monopol nad nasiljem. U našem slučaju taj se monopol kapilarno prenio na zajednicu, određene aktere, koji su često bili bliski državnom aparatu, paravojne skupine, policiju koja u slobodno vrijeme tlači građane druge nacionalnosti, ali i na građane same. Neki od njih u toj su atmosferi osjetili da mogu iskazati svoje "suvereno pravo" da primjenjuju neku vrstu sankcija nad drugima. To je vršeno u širokom spektru od simboličkog pokazivanja dominacije preko diskriminacije do stvarnog nasilja. Nasilje se diverzificiralo, država nije sačuvala monopol na njega. Mogli bismo reći da su ti etnonacionalistički pokreti ustvari bili protiv države, modernistički shvaćene. Imali smo primjere u svakodnevici da ljudi s oružjem i u vojnim odorama postaju suvereni iznad zakona. Njima zakon ništa ne može. Oni imaju pravo činiti nasilje nad građanima, npr. na način deložacija iz stanova. Građani su brzo osjetili posljedice takve situacije, ali na psihološkoj razini. Uvukla se neka vrsta neizvjesnosti, straha, afektivne pogođenosti, koja je bila prisutna i u dijelovima koji nisu bili izravno izloženi ratnim djelovanjima. U gradskim sredinama, zbog te nekakve hibridne situacije ni rata ni mira koja se prelila iz zona ratnog sukoba na cijelu zajednicu, to je postalo sveprisutno.
Navodite primjer Beograda. U Srbiji nije bilo rata (pustimo sada Kosovo), ali se osjećala ta psihoza?
Rat je očito bio prisutan i u toj sredini.
Napravimo li skok u suvremenost, koliko su akti poput nedavnog terorističkog čina mladića Danijela Bezuka pred Saborom posljedica transgeneracijskog prijenosa nasilja iz 1990-ih, a koliko naše današnje socioekonomske situacije i našeg definitivnog smještanja na semiperiferiju evropskog kapitalizma?
Jedno i drugo. Imamo snažan kontinuitet takvog ponašanja, sada simbolički prenesen na nove generacije, gdje točno vidimo slične elemente. Netko samostalno uzima oružje, legitimira se jako nacionalno, kao "istinski Hrvat", a ne pokvarenjak plenkovićevskog tipa, odnarođena elita koja se prodala Evropi. S druge strane, takav resantiman je stvoren u socioekonomskim uvjetima marginalizacije u evropskom kontekstu. Bivanje na rubu onoga što se danas smatra uspješnim življenjem, depriviranost, čini ogroman broj ljudi u Hrvatskoj potpuno bez budućnosti. Takvi i ne moraju uvijek artikulirati svoju isključenost kroz dihotomiju nacionalno – nenacionalno, Evropa – Hrvatska, elita – narod, međutim ako gledamo podatke iz kojih se vidi da 800.000 ljudi u Hrvatskoj praktički živi od pet tisuća kuna, ako su mladi i nemaju svoj stan, oni su potpuno izgubljeni. Mislim da mnogi još žive u iluziji. Široki slojevi stanovništva u Hrvatskoj nemaju nikakvu budućnost.
Humanitarni pristup
Kriza izazvana koronavirusom iskorištena je i za neke nove oblike nasilja, drugdje i više no u nas. Francuska i Španjolska imaju proglašeno izvanredno stanje, policijski sat uvodi se u sve više država. Pisali ste o nekoj vrsti kažnjavanja ljudi kao odgovornih za širenje virusa. Da se razumijemo, mi ne negiramo nužne protuepidemijske mjere, ali to prebacivanje odgovornosti na pojedinca kada sustav zakazuje vodi u lažnu dilemu između očuvanja biološkog života i funkcioniranja ekonomije?
Dominantna artikulacija korona-krize oscilirala je između ta dva pristupa, isključujuća dva diskursa. A ja mislim da oni nisu isključujući i da imaju jedinstvenu podlogu. Jedan diskurs je da mjerama moramo spasiti što više života, to je bilo temeljno. S druge strane, javlja se pitanje hoće li time biti ugrožena ekonomija. Dakle, to bih zajedno nazvao "humanitarnim pristupom". I to je nekakav strašan izbor. Ili ćemo spašavati ljude ili ćemo ih nastavkom ekonomske djelatnosti praktički ubijati. Po meni je to ekstremno zamišljeno. Izgubila se dimenzija društvenosti, koja je posredovana nekim vrijednostima i simboličkom strukturom. Ljudi koji žive u suvremenim društvima smatraju pravednost jednim od principa i regulatora. Ta se dimenzija potpuno izgubila i prevladao je "humanitarni diskurs", koji je inače rezerviran za rub političke zajednice ili za međudržavne politike. Zadnja dva desetljeća humanitarizam je snažno kolonizirao sferu politike. Humanitarne politike žele riješiti situaciju koju vide kao kriznu. U njihovom centru su često životi ljudi, fizička sigurnost, koncentriranje na biološki aspekt. One su često voluntarističke. Postoji vernakularni humanitarizam, koji se temelji na donacijama građana. Širom svijeta rade se humanitarne kampanje za ljude koji su medicinski ugroženi, a sustav im ne može osigurati liječenje. Međutim, ovdje sada sama vlada, koja je temelj autoriteta i ima materijalnu i organizacijsku mogućnost da se pozabavi problemom, većinu odgovornosti prebacuje na građane. I to u smislu moralnog apela na građane da zauzmu neku vrstu moralnog stava u svojoj duši. Nešto analogno pastoralnoj moći koju opisuje Foucault. Tako nastaju moderni politički svećenici, koji stvaraju snažnu super-ego atmosferu, u kojoj svaki naš akt može ugroziti nekoga drugoga. Te politike koncentrirane su na nacionalne zajednice, potvrđuje se nacionalni prostor, "naše" stanovništvo. Odjednom su na mističan način povezani svi građani određene zajednice, a građanin je postao, kao što je rekla Alemka Markotić, potencijalni bioterorist. Netko tko svojim ponašanjem ugrožava živote drugih. Po meni, to su ekstremne izjave. Kriv si ako i ne znaš za svoju krivicu. Nema klasične moralne odgovornosti: "Bolestan sam pa ću biti doma." Imali smo situacije u kojima su zajednice ljude proglašavale bolesnima. Kao nekakav lov na vještice. Uvukla se ogromna količina nasilja među ljude, okrivljavanje drugih za nešto što možda uopće nisu počinili. Na sumnju da su bolesni, ljudi su ugroženi od nasilja susjeda, pojedinaca. Srušilo se uobičajeno povjerenje među građanima, gdje je netko nevin dok mu se ne dokaže krivica. Srušio se i odnos između privatnog i javnog. Netko je mogao ući u vašu privatnu sferu. Građani postaju korektiv ponašanja, koje inicira autoritet vlasti. Na ulicama je u doba prvog zatvaranja vladala neka vrsta nepovjerenja i straha. Solidarnost koja se zazivala kao da nije bila prisutna, nego borba za vlastiti opstanak. Zanimljivo mi je kako se odnos da ti je druga osoba prijetnja mogao tako brzo implementirati. To znači da se ljudi i inače doživljavaju kao međusobna prijetnja, konkurencija i sl.
Autokrati, poput Janeza Janše u Sloveniji, koriste doba korone za institucionalne čistke i napad na civilno društvo. U nas je to učinjeno ranije.
Po meni, to pokazuje okvire te situacije. Netko arbitrarno može provoditi nekakve politike, bez korektiva javnosti ili zaobilazeći uobičajene procedure. To možemo promatrati cinično. No ako je vjerovati autorima poput Alexisa de Tocquevillea, koji je pisao o demokratskom poretku, forma je užasno važna. Osim nje ima jako malo mehanizama zaštite. Prema formi treba biti pažljiv, a ovdje je ona zaobiđena odmah na početku. Podsjetio bih da je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u to doba smijenjena dekanica Vesna Vlahović Štetić. Da nije bilo izvanredne situacije, sigurno se to ne bi moglo na takav način odigrati.
