Uvijek smo imali vrhunske vozače. Takvi su bili i Mile Šipka i Petar Krajnović – izjavit će točno prije 60 godina Ljubivoje Lazarević, generalni direktor beogradskog transportnog poduzeća Lasta, samo 24 sata nakon tragične nesreće njihova autobusa nedaleko od Zagreba. O svojim vozačima u Lasti – rekli su mi – isto misle i danas, 2017. godine, ali malo tko, gotovo nitko, ne sjeća se ili ne zna što se stvarno dogodilo toga kobnog 14. kolovoza 1957. u blizini sela Ježeva, na cesti koja se tada zvala autoput ‘Bratstva i jedinstva’ ili jednostavnije – autoput Zagreb – Beograd.

Marijan Despoja, umirovljeni inženjer strojarstva, a u trenutku nesreće 15-godišnji dječak, danas je jedini još živući svjedok te nesreće: ‘Sjećam se, padala je kiša i bio je mrak. Nama ususret došao je automobil i zaslijepio jakim svjetlom našeg vozača…’

H-8! Glasovita prometna nesreća o kojoj su ispredane legende! Najveći misterij sa cesta na ovim prostorima! Nesreća koja je ostala nerazjašnjena sve do današnjih dana i o kojoj je režiser Nikola Tanhofer snimio antologijski film ‘H-8…’! Prvi put je kod nas tako jedna priča iz crne kronike dobila snažnu metaforičnu dimenziju i postala kultno ostvarenje, jer je u vrijeme kad se pojavio film progovorio jednom potpuno novom i modernijom žanrovskom formom.

A sam filmski predložak? Pravi hičkokovski! Ništa u njemu nije bilo izmišljeno: ni tragedija ljudi, ni vrijeme – 21 sat i 20 minuta – ni misteriozna limuzina H-8, ni kamion koji je stajao na rubu ceste, ni iznenadna ljetna kiša… Lastin autobus, registarske oznake S-8540, koji je vozio na relaciji Beograd – Zagreb, krenuo je sa beogradskog autobusnog kolodvora nešto poslije 16 sati, 14. kolovoza 1957. godine. Za upravljačem je, sve do Novske, sjedio glavni vozač, 44-godišnji Milan Šipka, kad ga je zamijenio pomoćni Petar Krajnović. U vozilu se nalazilo još i 35 putnika. Većini njih Zagreb nije bilo krajnje odredište: neki su nastavljali put prema Ljubljani, neki prema moru, a dvoje ih je – bračni par Gondonni, Marija i Enzo – putovalo u Rim!

Kad je pao mrak, počela je blaga ljetna kiša, pa je vidljivost na cesti bila prilično smanjena. Kako će se poslije ustanoviti, većina putnika je u tom trenutku spavala. Nešto ranije na tom istom 31. kilometru, propisno s desne strane, zaustavio se tegljač prijevoznog poduzeća iz Karlovca, koji je za sobom još od Šapca vukao teretnu Škodu, natovarenu sa 30 tona lima. Škoda, kojom je upravljao Stevo Gračan, bila je u kvaru. Vozač tegljača Ante Vidoš morao se zaustaviti, jer se motor njegova vozila pregrijavao, pa je u hladnjak malo-malo trebalo dolijevati vodu. Oba zaustavljena teretnjaka imala su upaljena svjetla upozorenja – kamion pozicijska, a Škoda još i priručnu crvenu signalnu svjetiljku, obješenu na stražnjem dijelu tovarnog sanduka.

U 21.20 začuo se strašan tresak, a zatim lomljava i jauci. Vozači teretnjaka – Vidoš i Gračan – ovako će opisati taj trenutak: ‘Bili smo zabavljeni svojim poslom oko šlepera – nalijevanjem vode i provjerom guma – kad smo najednom čuli šum nekog vozila koje je dolazilo iz smjera Zagreba. Bila je to tamna limuzina s upaljenim dugim svjetlima. Sekundu-dvije iza toga čuo se i snažan udarac. Autobus se zaletio u zaustavljenu Škodu i doslovno je prepolovio…’

Kasnijom rekonstrukcijom utvrđeno je da je tajanstveni osobni automobil svojim blještavim farovima zaslijepio vozača autobusa Petra Krajnovića, tako da ovaj nije vidio teretnjake ispred sebe, parkirane uz rub ceste. Izbjegavajući direktni sudar, refleksno je skrenuo udesno, da propusti limuzinu, i pritom naletio na Škodu. Limuzina je nastavila put prema istoku, uopće se ne zaustavljajući. Njezin vozač se uopće nije obazirao na teške posljedice svoje nepropisne vožnje. Očevici nisu uspjeli zapamtiti potpuni registarski broj odbjegle limuzine. Zna se samo da je registarska pločica počinjala s H-8…

Dvije godine poslije nesreće proširila se priča da je nesreću skrivilo vozilo iz Rijeke! Onda je objavljeno da je tajanstveni automobil – iz Slovenije ili Srbije. Zatim se govorilo da je za upravljačem H-8 te fatalne noći sjedio nitko drugi nego osobni vozač Mike Špiljka…

Odcjepljeni dio Škode zabio se u desnu stranu autobusa, probio ga na nekoliko mjesta i usmrtio glavnog vozača Milana Šipku, koji je sjedio na pomoćnom sjedalu, i šestomjesečnu djevojčicu Koraljku Adamović koja mu je u tom trenutku sjedila u krilu. Kratko vrijeme iza njih od zadobivenih ozljeda umrijet će i otac djevojčice Milenko Adamović, inače poznati zagrebački politički aktivist s općine Medveščak. S mjesta nesreće su u zagrebačke bolnice – Kuniščak, Rebro i Traumatološku – privatnim automobilima i kolima hitne pomoći prevezeni svi ozlijeđeni, njih 20. Među njima i 28-godišnja apsolventica medicine Nadežda Škobalj-Adamović, Milenkova supruga i majka male Koraljke. Ona je za smrt svojih najbližih saznala tek nakon nekoliko dana, kad se oporavila u bolnici na Kuniščaku.

Poslije tragedije novinski reporteri su u bolnicama razgovarali sa svjedocima sudara – sve putnicima autobusa. Među njima je bila i Jelisaveta Radaković iz Bele Crkve: ‘Probudio nas je’, izjavila je ona, ‘vrlo jak udarac. Staklo je letjelo na sve strane. U autobus je uletjelo nekakvo drvo i daske. Nastala je panika. Ljudi su vikali da gori kamion. Jurnuli smo prema prozorima i nekako se našli napolju. Krvavi i izubijani. Onda su došla bolnička kola…’ Svoju verziju dramatičnih trenutaka u autobusu ispričala je i Zora Bilbija, umirovljena profesorica iz Beograda: ‘Sjedila sam na lijevoj strani i zapravo ne znam ništa o onome što se događalo, dok se nisam našla na podu autobusa između dva sjedala. Vidjela sam samo, u tom prvom trenutku, oko sebe ljude koji su se usred krša previjali od bolova, čula jauke i pozive u pomoć. Oni koji nisu bili teže ranjeni, kao ja, odmah su zajedno s vozačem Petrom Krajnovićem i nekim drugim ljudima, koji su došli sa strane, počeli izvlačiti ranjene iz smrskanog autobusa. Naskoro je stigla i hitna pomoć i tek tada i ja sam osjetila jake bolove, pa sam prevezena u bolnicu…’

Svoje pisano sjećanje na tragediju Lastina autobusa S-8540 nedavno mi je s Raba poslao Marijan Despoja, umirovljeni inženjer strojarstva, a u trenutku nesreće 15-godišnji dječak koji je te noći putovao iz Zemuna od ujaka Josipa Plješe. Despoja je danas jedini još živući svjedok te nesreće: ‘U autobusu sam imao mjesto s lijeve strane, u šestom redu. Poslije odmorišta preselio sam se na desnu stranu, negdje u četvrti red… Sjećam se, padala je kiša i bio je mrak. Nama ususret došao je automobil i zaslijepio jakim svjetlom našeg vozača. Autobus je u punoj vožnji udario u parkirani kamion, natovaren limom, koji je praktično presjekao desnu stranu autobusa. Bili su nam blokirani svi izlazi s desne strane. Nastala je panika, jer je netko povikao – vatra! Počeli smo iskakati kroz otvore s lijeve strane… Na mojem prvom mjestu, u šestom redu, ležao je mrtav vozač. Ne znam kako bih ja bio prošao da sam ostao sjediti na tom mjestu…’

Lakše ozlijeđeni putnici su nakon dva dana otpušteni kućama, a u bolnicama – Traumatološkoj i na Kuniščaku – zadržano ih je petero na daljnjem liječenju. Koraljka i Milenko Adamović pokopani su na zagrebačkom Mirogoju u subotu, 17. kolovoza, a vozač Milan Šipka na beogradskom groblju.

Još godinama poslije nesreće povremeno su se pronosili glasovi da je policija konačno ušla u trag nesavjesnom vozaču misteriozne limuzine H-8. Ali sve je na kraju završavalo samo na glasinama.

Tragična sudbina vozača i putnika iz autobusa poslužila je, rekli smo, kao motiv za filmski scenarij. Napisala su ga dva poznata Zagrepčanina – redatelj Zvonimir Berković i novinar ‘Vjesnika’ Tomislav Butorac. ‘Dobro se sjećam toga slučaja. Čim se dogodila nesreća, Berković i ja smo sjeli i počeli raditi na scenariju. Tema nas je doslovno mamila. Scenarij smo završili relativno brzo, a snimanje je počelo već u veljači 1958. godine. Prvotno se film trebao zvati ‘Smrt juri asfaltom’ i tako je najavljivan za Filmski festival u Puli’, ispričao mi je Tomislav Butorac u prosincu 2006. godine.

Filmski znalci često su znali reći: ‘Ako je ikad postojao američki film u hrvatskoj kinematografiji, onda je to nesumnjivo ‘H-8…’ A to je film u kojem je sve, bez obzira na to što izgleda vrlo svakodnevno i obično, presudno…’ ‘H-8…’ je 1958. na Filmskom festivalu u Puli dobio ‘Zlatnu arenu’.

Već godinama skupljam razne zanimljivosti vezane uz ovu nesreću, pa tako i uz film. Nešto od toga je i ovo: dvije godine poslije nesreće proširila se priča da je nesreću skrivilo vozilo iz Rijeke! Onda je objavljeno da je tajanstveni automobil – iz Slovenije ili Srbije. Zatim se govorilo da je za upravljačem H-8 te fatalne noći sjedio nitko drugi nego osobni vozač ondašnjeg poznatog političara Mike Špiljka. U siječnju 1982. Nikola Tanhofer je iznio podatak da je film ‘samo u Zagrebu gledalo između 180.000 i 200.000 gledalaca…’ Potom je u rujnu 2008. godine jedan hrvatski novinar, vjerojatno ponesen nazivom filma, napisao da je i u stvarnoj nesreći ‘poginulo osam osoba’, a ne tri. I na kraju, beogradska ‘Politika’ je u povodu prikazivanja filma u Puli napisala i ovo: ‘H-8 nije pravljen ni od teatra ni od literature. Njega je inspirisao život, istinit događaj… Njegov se sadržaj ne da ispričati, jer je sažet u jednom kratkom pojmu – automobilskoj nesreći. On se samo može doživeti i njegovi stvaraoci upravo su u tome uspeli. A što su se mnogi gledaoci posle projekcije zapitali – hoće li se i nepoznati vozač luksuznog automobila, u istinskom životnom događaju, a kome je film upućen, takođe videti: hoće li se u njemu pokrenuti njegova savest, koja je zatajila onog tragičnog dana 14. aprila 1957. godine?’

Niti je to bilo 14. aprila, kako pogrešno navodi ‘Politika’, niti je prozvanom vozaču savjest ikada proradila! Jer, ostao je nepoznat sve do današnjih dana. I tako prerastao u mit!