Knjiga Ankice Čakardić ‘Sablasti tranzicije. Socijalna historija kapitalizma’ (Jesenski & Turk i Drugo more, Zagreb i Rijeka, 2019.) bila bi u boljim prilikama od naših društveni događaj po svojem značenju i javnom odjeku. Jer tako metodički produbljeno i promišljeno djelo, u kojem se ogleda višegodišnji rad na tematici, ne izdaje se u nas baš često. Kao što u svojoj recenziji kaže sociolog Rade Kalanj, djelo je spoj socijalne filozofije, društvene teorije i povijesti. A što je njegova tema? Prilog odgovoru na naoko banalno pitanje: što je kapitalizam? To za marksistkinje znači pokušaj uvida u njegovu genezu, u činjenicu da je on nastao, pa bi prema tome kao sve nastalo jednog lijepog dana mogao i nestati. Naravno, ovo je metafora, jer prevladavanje kapital odnosa je dug i mučan posao, čiji su oružane revolucije kao naoko jednokratni događaji samo najvidljiviji znakovi i počeci nečega što i dalje mora raditi na prevladavanju odnosa duboko ukorijenjenih u društvo. Stvar je utoliko teža što smo mi takvih pokušaja već imali, ali oni su povratkom iz jedne naprednije društveno-ekonomske formacije ‘natrag’ u onu prethodnu, epohalnim događajem kontrarevolucije, koja je pokušala pomesti sve pozitivne tekovine prošlosti, a i dalje ih uporno falsificira, postali ponovno pionirskim.
Ne radi se o tome da pojavu, koju možemo ujediniti pod zajedničkim nazivnikom ‘patrijarhat’, nije moguće uočiti i prije i poslije pojave kapitalističkog društva. Stvar je u tome da se istraži baš ono što je specifično za pojavni oblik patrijarhata u kapitalizmu
Otuda osjećaj počinjanja iz početka, za koji autorica ne snosi neku posebnu individualnu odgovornost. Legitimno je pisati o prijelazu iz feudalizma u agrarni kapitalizam, na početku novog vijeka u Engleskoj, o kontradiktornoj (više u Thomasa Hobbesa no u Johna Lockea) teorijskoj refleksiji toga doba u filozofskih pisaca te o marksističko-feminističkoj analizi istog prijelaza iz rodne perspektive. A to su teme ove knjige. One se tiču i nas, ma koliko domaći kontekst u knjizi naoko nije spomenut. Ovakvu opasku nekada ne bi trebalo uopće navoditi, no u vrijeme kada je, prividno paradoksalno, neoliberalna globalizacija odvela pojedina društva u parohijalizam, obuzetost isključivo samima sobom, a što mora završiti u neshvaćanju i tih tako izoliranih naših ‘posebnosti’, osvježavajuće djeluje sama činjenica da se netko bavi svjetskim problemima kao svojim.
Autorica ističe kako je njezina inspiracija uglavnom britanski marksizam, koji se grupira i oko godišnjih konferencija o historijskom materijalizmu u Londonu, na koje ona redovito odlazi. Ovo nije mjesto gdje bismo mogli započeti jednu dubinsku kritiku je li takav tip marksizma, koji se tamo uglavnom prakticira, ujedno i najbolji ili u današnjim uvjetima jedini mogući. Uostalom, i ne radi se o skupovima jedne fiksne škole. Prigovor bi ipak mogao ići u smjeru da se on zatvara u jedan ‘kulturni krug’ izučavanja društvenih uvjeta pojave nekih fenomena, što nije jedini posao marksizma, kako ga mi shvaćamo. I, naravno, sve se događa u ‘prevođenju’ cjelokupne svjetske baštine marksizma na engleski jezik, što je opet problem koji bi zahtijevao poseban osvrt (npr. što se gubi u prijevodu njemačkih mislilaca prije i poslije Marxa na engleski?).
No vratimo se sadržaju knjige. U uvodu se objašnjava što je to komercijalizacijski model u shvaćanju kapitalizma i zašto je on redukcionistički. Polovica knjige posvećena je pregledu socijalno-historijskih rasprava o prijelazu iz feudalizma u kapitalizam. Ovdje možemo samo pobrojati nekoliko debata koje su o tome važnom pitanju, često i u nekoliko ciklusa, vođene. Tako autorica kritički razmatra pozicije Karla Polanyija, Dobbovu i Hiltonovu debatu sa Sweezyjem, pravac koji je razvio Perry Anderson itd. Autori koji su njezin putokaz i autoriteti koje najviše slijedi kroz šumu ove tematike su Robert Brenner, kao kritičar neosmitovskog marksizma i izbavitelj iz stranputice komercijalizacijskog modela, te Ellen Meiksins Wood, kao vodič kroz dijalektiku separacije ekonomije i politike u kapitalizmu. Kada se u knjizi govori o ortodoksnom marksizmu (ili, za razliku od njega, o političkom marksizmu), to je opet jedna aktualna britanska rasprava, koja nema direktne veze s istom tematikom u spisima npr. Georga Lukácsa i drugih, sada već povijesnih marksista.
Historiografski pasaži donose nam opis Engleske revolucije (1640-1660), za koju autorica, u opreci spram mainstream interpretacija, tvrdi da nije bila samo polovična buržoaska revolucija, za razliku od npr. one u Francuskoj, već baš možda najtemeljitija, samo na svoj specifičan način. Tu se govori o ekonomskim uzrocima, političkoj pozadini i o revoluciji samoj. Tu je posebno zanimljiva promjenljiva uloga ustanika na čelu s Oliverom Cromwellom, koja se ne da svesti na jednoznačan i fiksiran klasni položaj. Naime, sukob parlamenta i rojalista ne može se simplificirati na crno-bijeli sukob novog i starog, jer su različite frakcije klasa u tom sukobu zauzimale taktički različite položaje, a neke su ih i mijenjale.
Posebno je zanimljiva obrada dva velikana filozofije, Thomasa Hobbesa i Johna Lockea, koji se u knjizi nisu našli slučajno. Oni su obrađeni sa stanovišta socijalne filozofije ili, ako baš hoćemo, na momente i socijalne povijesti filozofije, uzeti za primjer postavljanja pitanja na kojima se lomilo vrijeme prelaska iz feudalizma u građansko, kapitalističko društvo. Pa iako iz konvencionalne, da ne kažemo srednjoškolske, povijesti filozofije svi pamte Hobbesa kao ljudomrzačkog autora ‘Levijatana’, koji je tzv. prirodno stanje čovjeka opisao kao rat svih protiv sviju, a rješenje iz zamke te ‘po prirodi’ zle ljudske psihologije našao u poštivanju vlasti apsolutnog monarha, dok je Locke prošao bolje kao ‘otac liberalizma’, autor ‘Pisma o toleranciji’ itd., ovdje stvari stoje dosta drugačije. Hobbes se analizira kao puno kontroverzniji mislilac, koji je mnoge stvari u svojoj filozofiji prilagođavao prilikama (s obzirom na Englesku revoluciju zbog koje je emigrirao na 11 godina u Pariz, gdje je i napisao svoja najpoznatija djela) i to uglavnom, ako se tako može reći, nabolje. Jer u njega postoji refleksija i o lošim stranama novog društva akumulacije kapitala. Za razliku od njega, ‘liberal’ Locke potpuno stoji na poziciji tada pobjedničkog agrarnog kapitalizma, opravdanja privatnog vlasništva kao de facto otimanja zemlje, zagovornika kolonijalizma i ropstva u kolonijama, danas bismo rekli i imperijalista, koji to nije bio samo u svojim slavnim spisima, poput ‘Dve rasprave o vladi’ (u postojećem srpsko-hrvatskom prijevodu), naročito u drugoj knjizi, već i kao praktičar poslovnih i državnih pothvata britanske imperije, pri čemu se nije libio na samog sebe primijeniti svoje protokapitalističke postulate. Sudjelovao je tako i u trgovini robljem, a samo robovlasništvo rasistički je utemeljio. U ovoj nesmiljenoj kritici liberalizma i njegovih zločina, od početka njegove pojave na svjetskoj sceni, autorica slijedi kritiku talijanskog autora Domenica Losurda (nedavno prevedenog i u nas, ali ne knjige u cijelosti posvećene razornoj kritici liberalizma).
Knjiga završava poglavljem o odnosu roda, rada i kapitalizma, koje je i svojevrstan uvod u autoričinu trajnu zaokupljenost marksističkim feminizmom. U samo nekoliko nabačaja, skicirana je dobra podloga za kritiku revizionističkih ili barem ahistorijskih, a to onda znači i liberalnih i vulgarno-marksističkih pojavnih oblika feminizma, koji su u nas još uvijek dominanta. Ona s poštovanjem piše o djelu i aktivizmu Silvije Federici, prijevod čije knjige ‘Kaliban i veštica: žene, telo i prvobitna akumulacija’ je i u nas odjeknuo. Pa ipak je kritički smješta u tradiciju problematične dvosistemske teorije, što znači one koja kapitalističku eksploataciju i društvenu opresiju žena promatra odvojeno. Na drugi način rečeno, ono što smo nazvali ahistorijskim, sada ćemo imenovati identitetskim pristupom ‘ženskim studijima’, koji je u našem društvu u kojem, treba li reći, identitetska logika ionako hara, od etničkog do svih drugih područja, već načinio puno štete. Jer ne radi se o tome da pojavu, koju možemo ujediniti pod zajedničkim nazivnikom ‘patrijarhat’, nije moguće uočiti i prije i poslije (ako socijalizam shvatimo kao postkapitalizam) pojave kapitalističkog društva. Stvar je u tome da se istraži baš ono što je specifično za pojavni oblik patrijarhata u kapitalizmu i neodvojivo od njega.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
