U Zakonu o rodnoj ravnopravnosti koji je nedavno stupio na snagu u Srbiji neplaćeni kućanski rad prepoznaje se kao posebna kategorija, iako dosta usko definirana. Zapravo se uređuje neophodnost praćenja kućnog neplaćenog rada, pravo na zdravstvenu zaštitu ženama koje nemaju radne angažmane ili formalne poslove i sl. Kako komentirate ovakve zakonske pomake, jesu li dostatni?
Riječ je o zakonu koji obvezuje državu da statistički prati kućanski rad i da ga vrednuje prema specifično izrađenoj metodologiji Zavoda za statistiku. Pitanje je na koji način će se taj rad precizno "mjeriti" u pretpostavljenoj metodologiji i kako će mu se određivati vrijednost. Zakonska regulacija kućanskog rada je dvosjekli mač – s jedne strane prepoznaje tradicionalno "nevidljiv" rad kojemu se pokušava odrediti status, i to je jako važno. Međutim, empirija i povijest demonstriraju da je svaka formalnopravna regulacija kućanskog rada u postojećim odnosima kapitalističkog načina proizvodnje još više pogurala žene u sferu kućanstva, koje – zato što za taj rad dobivaju i određenu materijalnu kompenzaciju – ne izlaze na tržište rada, zadovoljavajući se vrlo mizernim naknadama. Time se, na koncu, potvrđuje klasičan primjer feminizacije rada: kućanski rad primarno obavljaju žene i taj rad trpi izrazito niske nadnice. Jedino puno rješenje za rasterećenje kućanskog rada jest njegova socijalizacija.
Obiteljski zakon FNRJ iz 1948. tretirao je ženski kućanski rad kao doprinos ekonomiji kućanstva. Kako stojimo u Hrvatskoj danas s prepoznavanjem kućanskog rada?
Taj je zakon još jedan pokazatelj itekako progresivne jugoslavenske povijesti. Budući da je tom poslijeratnom socijalističkom vremenu sistemska modernizacija tek trebala uslijediti i da još nije bila izvršena masovna proletarizacija seljačkog stanovništva, nevjerojatan je bio iskorak da se u okviru jednog zakona u istu ravan "doprinosa ekonomiji kućanstva" postavljaju klasični plaćeni rad i neplaćeni kućanski. Bolna je činjenica da prepoznavanje vrijednosti kućanskoga rada danas u Hrvatskoj stoji lošije nego u jugoslavensko doba. Taj se problem ne zadržava tek na epistemološkoj ili pravnoj razini, dakle prepoznavanju ovoga rada kao rada, već i na praktičnoj svakodnevnoj razini. Istraživanja provedena krajem 2016. i početkom 2017. u Hrvatskoj pokazuju da 83 posto rutinskih kućanskih poslova bez ikakve naknade obavljaju žene, dok samo u 0,4 posto veza primarno muškarci obavljaju tu vrstu svakodnevnog rada.
Pandemija je dodatno osvijetlila činjenicu da radna snaga ne dolazi na tržište automatski spremna za rad, da postoji širok raspon organizacijskih radnji koje omogućavaju pripremu i reprodukciju radne snage te da o tome uglavnom brinu žene. Mislite li da će zbog pandemije doći do značajnijih promjena u promišljanju kućanskog rada, vidi li se to već?
Ekonomija nemilosrdno iskorištava ženski rad u kućanstvima. Nema spora da je pandemija tu činjenicu brutalno razotkrila, pitanje je hoćemo li te rodne spoznaje i implikacije uvažiti i pokušati im dati hitnu političku težinu. Odgovori na pitanja tko omogućava radniku da se pojavi spreman, naspavan, ispeglan, sit i čist na poslu svaki dan, tko skrbi o njemu ili članovima obitelji ako se razbole, direktno nam daju do znanja da je kućanski rad esencijalan ne samo za funkcionalnost obitelji, već omogućava svaki drugi rad i osigurava reprodukciju društva u cjelini.
Koja je uloga naših sindikata u svemu, rade li dovoljno po pitanju kućanskog rada?
Nažalost, kućanski rad još uvijek nije tema za naše sindikate. I to ne samo u kontekstu rasprave o novčanim kompenzacijama, već i kao model vrednovanja kućanskoga rada kojim bi se omogućili eventualni uvjeti za ishodovanje pune mirovine. Kada bismo kućanski rad pokušali ozbiljno smjestiti u političko-ekonomsku računicu i socijalizirati ga, kako ne bi ostao tek na razini nekog nikada zaživjelog zakona ili kao usputna NGO parola, sindikati bi u tim procesima imali ogromnu, ako ne i ključnu ulogu.
Ovo je zadnji od pet tekstova posvećenih analizi nacrta novog ZOR-a. Četvrti tekst pročitajte na ovom linku.
