Napokon smo i to dočekali da Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu izda zbornik posvećen G. W. F. Hegelu. Trebalo je čekati još od vremena Kangrginih istraživanja da se tako nešto desi. Povod je 250. godišnjica Hegelova rođenja, a novi zbornik nosi naslov "Povijest, revolucionarna dijalektika i filozofski sistem". U njemu su zastupljeni vrlo različiti autori, od danas umirovljenih profesora s Odsjeka do studenata s prerađenim diplomskim radovima i seminari. Zbornik je podijeljen u pet dijelova, pa nakon uvoda koji ga rekapitulira, slijede poglavlja "Hegelova četvrtina milenija", "Filozofski sistem i apsolutna znanost", "Hegel i Marx", "Politička ekonomija rada" te "Estetika, postkolonijalni studiji i filozofija roda".
Metodološki je možda najambiciozniji dio o sistemu i apsolutnoj znanosti, u kojem izdvajamo prilog Saše Hrnjeza "Apsolutno znanje kao otkrivajuće sećanje". U njemu autor tumači figure apsolutnog znanja iz "Fenomenologije duha", a temeljna nakana mu je da se osnaže argumenti koji u Hegelovom apsolutnom znanju ne vide ponavljanje tradicionalne metafizike, nego njeno prevladavanje te konačno zadobivanje povijesne perspektive svijesti i duha. Apsolutno znanje ne se tretira kao sadržajno znanje, nego kao najviši izraz samosvijesti. Rad razmatra specifičan karakter apsolutnog znanja, pitanje predmetnosti i njenog ukidanja, odnos samosvijesti i apsolutnog znanja, pitanje ospoljenja i problem razlike. Posebna pažnja poklonjena je pojmu pounutrašnjenja-sjećanja, kao ključnog u razumevanju apsolutnog znanja koje se konstituira kao totalitet u sjećanju. Pounutrašnjenje čina samorefleksije pokreće duh i njegove oblike svijesti.
U poglavlju o odnosu Hegela i Marxa Luka Bogdanić razmatra što je to apstraktno, što konkretno, a što određena apstrakcija u Hegela. Propituje se Hegelovo poimanje konkretnog i apstraktnog u odnosu na dotadašnju filozofsku tradiciju, a ukazuje se i na Marxovo definiranje konkretnoga na tragu Hegela. Zatim se propituje što diferencira i određuje Marxovu dijalektiku u relaciji s Hegelovom te općenito definira Marxova metodologija kritike političke ekonomije. U prvi plan dolazi "određena apstrakcija" koja se u tekstu objašnjava na tragu analize Lucia Colettija.
Ankica Čakardić razmatra odnos Hegela i kapitalizma u svojim bilješkama o kritici političke ekonomije. Hegel još u ranim spisima posebnu pažnju posvećuje fenomenu privatnog vlasništva. Političko-ekonomski okvir "Filozofije prava" izrasta iz implicitnog antagonizma bogatstva i siromaštva u suvremenom društvu, s obzirom na to da je Hegel prije Marxa upozorio na dehumanizirajuće učinke industrijalizacije i rada. Tri su točke koje autorica u svom tekstu problematizira: problem privatnog vlasništva, industrijalizacija i klasni antagonizam; zatim Francuska revolucija i koncept države te na kraju ispisuje posvetu "Filozofiji prava" u kojoj se locira njegova živa zainteresiranost za teme političke ekonomije. Hegel je uvjeren da dehumanizirajući život, teški egzistencijalni uvjeti i neimaština radnika nisu tek kontingentni i rijetki nusproizvod tvorničkog sustava, već nužna posljedica akumulacije kapitala: Njegovim riječima sustav univerzalnog bogaćenja "osuđuje mnoštvo na goli život, na zatupljujući rad i na siromaštvo".
Giorgio Cesarale razmatra Hegelovu ideju apstraktnog rada u "Osnovnim crtama filozofije prava". Pokušava locirati inicijalnu formulaciju toga pojma i koncentrira se na pojam "opće nužnosti", koji Hegel vidi na djelu u modernoj ekonomiji kao sistemu sveukupne međuovisnosti. "Opća nužnost" zahtjeva da se rad uspostavi u skladu s mehaničkim načinom rada. Svijet kvaliteta, "raznolikost", mora biti isključen iz produktivnog rada. To se isključivanje podudara na svođenje konkretnog rada na apstraktni rad. Ukoliko rad postaje apstraktan lako može biti zamjenjiv strojem. Stroj je izvanjsko tijelo stvari koje se zasniva na principu "kvantiteta" te može samostalno djelovati. Stroj na "objektivnoj", prirodnoj, razini reproducira strukturu apstraktnog rada. Na kraju Cesarale istražuje posljedice pojave apstraktnog rada u odnosu na subjektivitet.
Goran Sunajko izučava Nancyjevu interpretaciju Hegelove estetike. Francuski filozof suprotstavlja se ideji umjetnosti kao nečeg "prošlog" te dokazuje postavku kako Hegel postavlja tezu prema kojoj je "kraj umjetnosti" istovjetan oslobađanju umjetnosti. On afirmira mogućnost umjetnosti kao ponovnog rađanja duha u izvanjskosti vlastite reprezentacije, pa se umjetničko djelo više ne razumije kao ukidanje apsolutnog duha na putu do samospoznavajućeg duha u filozofiji, nego i samo fundira kao slobodni proizvod duha nasuprot prirodi. Nancy taj Hegelov postupak analizira kroz koncept singularnog plurala koji dokazuje da se jedinstveni duh izražava na mnoštvo načina, među kojima je umjetnost presudan.
Studenti Petra Kurtović i Borna Šućurović na kraju zbornika bave se feminističkom, odnosno postkolonijalnom kritikom Hegela. Kurtovićeva propituje zamršeni odnos Hegela i feminizma. U tekstu se tako daje pristup kategoriji roda u Hegela i skicira problem metafizike dihotomije koja se javlja prilikom artikulacije subjekta žene i muškarca. Prikazuje se što je Hegel smatrao vrlinama i potencijalima žena te za koje je vrline smatrao da žene nisu i ne mogu biti sposobne. Preko primjera više feminističkih autorica tekst pokazuje kako spomenuta dihotomija utječe na živote žena, ukoliko je razmatramo preko institucija braka i obitelji. Ipak Hegelu se priznaje da kroz svoju fenomenologiju u kojoj pretpostavlja bitak u kretanju otvara put ka konstruktivizmu. Tako on postaje ipak bitan i za feminističku teoriju, što dokazuju feministkinje poput Simone de Beauvoir, Nadežde Čačinovič i Blaženke Despot. Zaključno se, zahvaljujući konstruktivističkoj teoriji i uvjetnom razlikovanju roda i spola, kritički problematizira fokusiranje isključivo na spol u feminističkim raspravama. Samo uključujući rodni i ekonomski aspekt u feminističkoj analizi i borbi možemo postići ravnopravnost, a u toj borbi saveznici su nam kako transrodne i interseksualne osobe, tako i muškarci.
Borna Šućurović govori o dijalektici gospodara i roba u kontekstu postkolonijalnih studija. Premda nije prvi filozof koji se bavio dijalektikom, Hegel je ostao upamćen kao filozof koji je dijalektičko mišljenje najpotpunije sistematizirao i proširio ga na čitav raspon aktivnosti ljudskog duha. Ključno je pritom mjesto Hegelove "Fenomenologije duha" koje se naziva "dijalektikom gospodara i roba". To je mjesto inspiriralo autorice i autore najraznovrsnijih teorijskih orijentacija. Uzrok te silne utjecajnosti nije samo u teorijskom savršenstvu, nego i u političkom naboju sadržanom u analizi samosvijesti. Velike su političke i socijalne implikacije koje Hegelova dijalektika gospodara i roba ima za postkolonijalne studije. Autor tako razmatra kritičke osvrte Frantza Fanona i Georgea Ciccariello-Mahera na Hegelov tekst. Iluminacija političke dimenzije Hegelove filozofije, te isticanje granica njene smjelosti ključna je za svako suvremeno čitanje tog velikog mislioca.
Ovdje nemamo prostora da donesemo ni sažetke svih priloga iz zbornika, pa smo izabrali samo one za koje mislimo da su za njega dovoljno reprezentativni. Iz naznačenog je vidljivo da se radi o heterogenom materijalu, daleko od neke zajedničke škole ili pravca istraživanja. A to je prednost i mana ovog zbornika, koji ima sumnjivu sreću da ga ne možemo usporediti s nekim drugim koji bi u novije vrijeme bio u nas objavljen, s obzirom na to da je ovaj jedini. Tako mu preostaje da sam bude mjerom trenutnog stanja u našim studijama Hegela. Valja se nadati da će se u budućnosti ta situacija promijeniti. Onda ćemo osim ovakvih skraćenih prikaza, moći razviti i neku pravu kritiku dometa pojedinačnih i grupnih nastojanja.
