Ankica Čakardić, profesorica na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jedna od naših najpoznatijih feminističkih autorica, upravo je objavila knjigu ‘Ustajte, prezrene na svijetu. Tri eseja o Rosi Luxemburg’ u kojoj obrađuje ključne biografske događaje iz života ove poznate marksističke teoretičarke, analizira relevantnost njezine ekonomske misli i daje pregled bavljenja ovom autoricom na prostoru Jugoslavije. Tim povodom razgovarali smo o novoj knjizi i o nekim za feminizam aktualnim temama.

Sprega polusvijeta okrupljenog oko mržnje emancipacijskih politika svih prezrenih s konzervativno-folklornom političkom klimom opsjednutom kultom prokreativne hetero-obitelji, bolno se može iščitati u osnovnoškolskim udžbenicima

Zbog čega eseji o Rosi Luxemburg i zbog čega danas? Odakle vaš interes za njezino djelo?

Razlozi za eseje o Rosi Luxemburg su doista brojni i mnoge sam se trudila spomenuti u knjižici. Međutim, najvažniji jest taj da u 2019. obilježavamo stogodišnjicu njezina ubojstva. Ja sam jedna od onih koja će reći da čitanje i pisanje o Luxemburg uvijek nalaze svoje pravo vrijeme jer nam se njezini radovi obraćaju i danas. Bilo da je riječ o problemu jačanja fašizacije društva koje je Luxemburg predosjećala još uoči Prvog svjetskog rata, ili o njezinim kritikama imperijalizma i kolonijalizma, njezinoj beskompromisnoj kritici militarizma, pa kritici buržoaskog feminizma, reformizma i revizionizma. Sve su to teme koje me i osobno jako zanimaju, a u slučaju Luxemburg koja je imala talenta za sjajno uštiman melodiozni izraz, revolucionarnu poruku i matematičku preciznost, teško je u njezinu opusu i životu ne naći inspiracije.

Pet fusnota u ‘Praxisu’

U drugom dijelu knjige bavite se teorijskom vezom između teza Rose Luxemburg o akumulaciji kapitala i procesa socijalne reprodukcije. Kako nam njezini uvidi mogu pomoći u razumijevanju svijeta danas, posebice, kako navodite, po pitanju ‘integracije problema ženske migrantske radne snage’, odnosno ‘novih trendova imperijalizma’?

U svojoj najvećoj knjizi ‘Akumulacija kapitala: prilog ekonomskom objašnjenju imperijalizma’, koju je objavila u Berlinu 1913. godine, Luxemburg je pokušala objasniti da je jedna od ključnih osnova kapitalizma njegovo širenje, prodiranje, osvajanje ‘nekapitalističkih prostora’. Zato je političku ekonomiju najmoćnijih zemalja uvijek razmatrala i u kontekstu militarizacije politike i njezinih imperijalističkih agendi. U jednom od svojih eseja pokušala sam prikazati kako se ta Luxemburgina teza o akumulaciji kapitala, tj. imperijalizmu, može primijeniti i na suvremenu komodifikaciju (potržištenje) kućanskog rada. Kada je ekonomija u krizi, tada je u krizi i njezina reprodukcija, uključujući i kućansko-obiteljsku sferu društva. S obzirom na to da od 1980-ih žene masovno izlaze na tržište rada, a uslijed neoliberalnih politika država guši socijalne servise, obitelji se same moraju pobrinuti za skrb male djece, nezaposlenih, bolesnih i starijih. To se u pravilu čini angažiranjem, unajmljivanjem radne snage koju plaćamo da nam pomogne obaviti reproduktivni rad, poput skrbi, njege, čišćenja i slično. Nema sumnje, svi podaci pokazuju da je u takvim slučajevima u prvom redu riječ o ženskoj radnoj snazi, a u zemljama centra o migrantkinjama. Radi toga se govori i o fenomenu feminizacije migracije. To je posve novi trend, a s obzirom na to da se reproduktivni rad komodificira, možemo reći da je kapitalizam konačno prodro u još jedan, riječima Luxemburg, ‘nekapitalistički prostor’ u kojem se rad migrantkinja kupuje kao i svaku drugu robu na tržištu.

U knjizi analizirate i kritiku buržujskog feminizma Rose Luxemburg te ga dovodite u vezu s unitarnom teorijom Lise Vogel. Može li se i kako njezina kritika primijeniti i na neke struje današnjeg feminizma?

Itekako! Osim ove specifične marksističko-feminističke veze njezine teorije akumulacije i socijalne reprodukcije koju sam spomenula u prošlom odgovoru, oštra Luxemburgina kritika buržoaskog (liberalnog) feminizma posve je aktualna i danas. Kada je tvrdila da buržujke – dakle, iako su žene – ne mogu ponuditi ništa prezrenoj radničkoj klasi žena, tada je ciljala u samu srž feminizma. Feminizam nije i ne može biti reduciran na muško-ženski antagonizam. Rodna pitanja nemaju nikakvog političkog smisla ako ih se ne dovodi u vezu s klasnim. To je, usudila bih se reći, jedna od najvažnijih Luxemburginih lekcija za današnji feminizam.

Stanković je drugorazredni novinar, a Veljači skidam kapu. Premda se oko brojnih političkih tema nikako ne bih mogla s njom složiti, ona se u posljednje vrijeme uspjela nametnuti kao jedna od najistaknutijih zagovornica ženskih prava

Na samom početku knjige navodite kako je Luxemburg autorica na koju se vrlo često pozivamo, ali o kojoj se rijetko čita i piše i koju se malo prevodi. Nadalje, iznosite podatak kako je tek oko 15 posto njezina sveukupnog opusa prevedeno na engleski. Kako to objašnjavate?

Rekla bih da je više razloga za to. U marksističkoj se povijesti žene poput Rose Luxemburg, Clare Zetkin, Aleksandre Kolontaj, Nadežde Krupskaje itd. uvijek marginalno spominju, napose u teoriji ili istraživanjima. Dakle, posve identično onome kada se i u svakoj drugoj povijesti rijetko uvode u dominantne narative. S druge strane, od 1970-ih i feministkinje se rubno i usput bave komunistkinjama, napose liberalne i radikalne feministkinje. Naprosto im socijalističko-feministička politika nije u fokusu. Ako pak govorimo o engleskim prijevodima ili generalnoj zastupljenosti Luxemburg među suvremenim marksistima, onda treba reći da je ona često u drugom planu zbog svojih polemika s Lenjinom, zbog kritike Ruske revolucije, a onda i kritike Marxa. S jedne strane, Luxemburg se doista premalo čita ili istražuje, ali se s druge gradi mit oko njezina lika, i to na temelju nekoliko nasumično izdvojenih epizoda iz njezina privatnog i javnog života.

U tom smislu, u trećem dijelu se bavite recepcijom djela Rose Luxemburg u Jugoslaviji, a poglavlje naslovljavate ‘Sudbina od pet fusnota’. Zbog čega ovdašnjim teoretičarima njezino djelo nije bilo zanimljivo za proučavanje?

To je pomalo na tragu mog prošlog odgovora. Jugoslavenski marksisti su u časopisu ‘Praxis’ uspjeli Rosu Luxemburg doslovce svesti na pet fusnota. Toliko je spominju. Nema ozbiljnijih radova o njoj, nema analiza njezinih tekstova, eventualnih kritika njezinih radova, nema prikaza njezinih tekstova i slično. U tom eseju sam napisala da su za to moguća najmanje tri razloga. U ‘Praxisu’ su rijetko pisale žene – riječ je o svega 15 autorica u deset godina postojanja časopisa – pa je zasigurno ovdje prisutan i problem rodne podjele rada. Drugi je njezina kontroverzna pozicija o nacionalnom pitanju, možda je ‘Praxis’ više stajao na Lenjinovoj liniji. Treći je epistemološke naravi, ‘Praxis’ se rijetko bavio kritikom političke ekonomije, a Luxemburg je ekonomistkinja. Pretpostavljam da je neka tvrdoglava kombinacija razloga u pitanju.

Isto tako, kritički se osvrćete na neke tekstove koje su o Luxemburg pisale žene, ističući kako su se više bavile njezinom intimnom biografijom i na temelju nje donosile zaključke. Čime se to može objasniti?

Mislim da je jedan od ključnih razloga taj da feministkinje rijetko čitaju Rosu Luxemburg, napose njezine ekonomske radove, pa radije grade mit o njoj na temelju nekih epizoda iz njezina privatnog života. To nikako ne znači da i te ‘intimne’ teme nisu važne, ali svoditi nasljeđe jedne od najvažnijih političarki, marksistkinja i revolucionarki svih vremena na nekoliko usputnih pisama – mislim da feminizam mora moći bolje od toga.

Prema Odsjeku za rodne studije

Kako vidite feminizam danas u Hrvatskoj? Koliko je prisutan u obrazovnom sustavu, odnosno visokoškolskom, pošto na nižim razinama ne da ne postoji, već bi se moglo tvrditi da je na djelu izrazito antifeministički pristup u sadržaju nekih obrazovnih predmeta?

U učionicama fakulteta – barem onih iz društveno-humanističkog polja – sustavno se bavljenje feminizmom još uvijek odnosi na neki tip volonterskog rada, da se tako izrazim. Posrijedi je ‘dobra volja’ nekolicine predavačica i predavača koje/i na svoju ruku uključuju feminističke teme u svoje kolegije ili nude neki feministički seminar na svojim matičnim odsjecima. Već drugu godinu zaredom nas nekolicina profesorica s FFZG-a radi na pripremi institucionalizacije rodnih studija na tom fakultetu – želim vjerovati da ćemo za nekoliko godina moći studirati i na Odsjeku za rodne studije. U vremenima kada desničarske i konzervativne snage divljaju zbog ‘rodne ideologije’, a radikalne feministkinje u istom konzervativnom ključu zazivajući ‘prirodni spol’ traže izbacivanje svakog pojma roda gdje god da se taj pojavi, ne može biti zrelije vrijeme da se na te regresivne tendencije odgovori i rodnim studijima.

Kada je riječ o obrazovnim politikama – koje se posebice osjećaju na nižim razinama, kako i sami s pravom ističete – feminizma gotovo da i nema, a i ‘rodno osjetljivi’ pristupi sve su više na marginama. Sprega polusvijeta okrupljenog oko mržnje emancipacijskih politika svih prezrenih, dobro povezanih s novcima različitih vjerskih organizacija, s konzervativno-folklornom političkom klimom opsjednutom kultom prokreativne hetero-obitelji, bolno se može iščitati u osnovnoškolskim udžbenicima iz prirode i društva, hrvatskog jezika, povijesti. O tome bih mogla govoriti do sutra, svaki dan prelistavam takve udžbenike sa svojim školarcem.

Kako komentirate ‘sukob’ Stanković – Veljača, koji je u javnosti izazvao velik interes i otvorio raspravu na način koji inače nije prisutan u mejnstrimu, posebice ističući feministički pogled, ali su istovremeno postale bjelodane i izrazito nefeminističke reakcije na ta pitanja?

Čini mi se da je od krize 2008., #metoo kampanje, velikih europsko-svjetskih ženskih štrajkova i osmomartovskih marševa feminizam itekako prisutniji u javnosti. To je važno jer se stvara zaleđe u kojem je javno progovaranje o feminističkim temama svima malčice olakšano. Međutim, i ti su povodi uglavnom s nekim rokom trajanja (obično najjači oko Osmog marta) ili vezani uz neki tragični događaj, pa nedostaje sustavne kontinuirane feminističke politike. I pritom ne mislim na feminističku politiku samo na ulicama, već i u školama, medijima, teoriji, kulturi i slično. Kako feminizam malo jača, tako sve više jačaju i antifeministički napadi koji se posljednjih godina u javnom prostoru sve više normaliziraju. Što se Stankovića tiče, on ne samo da je drugorazredni novinar, gotovo nikad pripremljen, već i iz njegovih prijašnjih istupa znamo da su – barem u onom dijelu feminističke politike koja se bori za žensku reproduktivnu pravdu, tj. pravo na pobačaj – njegovi stavovi konzervativni. Možda se nekim malim dijelom i otuda crpi njegova lakoća i nonšalancija kada razgovara o nasilju prema ženama. Veljači skidam kapu. Premda se oko brojnih političkih tema nikako ne bih mogla s njom složiti, ona se u posljednje vrijeme uspjela – pored svih naših ženskih organizacija – nametnuti kao jedna od najistaknutijih zagovornica ženskih prava.