Svetlana Slapšak redovna je profesorica i dekanica ISH-a, fakulteta za postdiplomski studij humanistike u Ljubljani, kamo se neposredno pred rat doselila iz Beograda, postavši profesorica na Filozofskom fakultetu. Autorica je pedesetak knjiga i oko 1500 različitih eseja. Agilna je aktivistkinja, nepokolebljiva feministkinja i uspješna književnica.
Zajedno s Marinom Matešić napisali ste knjigu ‘Rod i Balkan’ (Durieux, 2017.). Radi se o dvije studije u kojima se bavite ‘porodnjavanjem Balkana’ kroz zabilješke, točnije putopise, žena koje su putovale Balkanom. Neke od njih činile su to cijelo stoljeće prije čuvenog Byrona, donoseći vrlo važne uvide u tadašnji način života ‘Orijenta’. Usprkos tome, njihovi zapisi ostali su uglavnom prešućeni ili barem na margini onog dominantno muškog narativa?
Marina Matešić je doktorirala sa temom putnica po Balkanu kod mene na ISH-u u Ljubljani i zatim je predložila da sudelujem u objavljivanju sa svojim komentarima. Za mene je to bila velika čast i izazov, i kako smo odlično sarađivale tokom rada na disertaciji, sa veseljem sam prihvatila. Marina je smelo postavila svoju tezu u okviru istorijske antropologije i antropologije roda. Otkrila je mnoga zaboravljena imena, a najvažnije je bilo to što je pokazala koliko su ženski zapisi precizniji, dublji po značenju, plod izvrsne opservacije, i kako variraju kolonijalne i imperijalne teme u sasvim drugačijem registru od muških autora.
Rasistički mit o Kosovu
Taj uspjeh u čitanju Balkana dijelom pripisujete ženskom gostoprimstvu, odnosno činjenici da su i same dolazile iz istina drukčijeg, ali ipak patrijarhata, pa su jedne druge puno bolje razumjele, nego što je to bio slučaj s kolonijalnim shvaćanjem istoka koje prevladava kod muškaraca?
Gostoprimstvo i solidarnost, razumljen i subvertiran patrijarhalni okvir, drugačija skala vrednosti informacija, uz to i želja da se nešto nauči bez gledanja s visine. Byron je od grčke porodice na Krfu hteo da otkupi dečaka koji mu se dopao… Pritisak na putnice, bar sa Zapada, bio je da iz harema, u kojima su bile dobrodošle, donesu nazad slike muških fantazmi – stotine nagih ženskih tela, orijentaliziranu pornografiju: slikarke i književnice nisu to donosile nazad, već slike i opise materinske nege i ženskog druženja. Putovanje na Istok je za žene bez miraza bio način da kao guvernante i učiteljice au pair zarade u haremima, tako da se pri povratku mogu udati – ili osamostaliti. Neke od njih su uspevale i da se uključe u političke rasprave i akcije toga doba. Dora d’Istria (‘darovi Dunava’, pseudonim Eleni Ghika) je beležila usmenu poeziju žena na Balkanu koji je za nju uključivao mađarsku, srpsku, albansku, grčku, rumunsku, bugarsku i tursku kulturu, a zapisala je i stvaralaštvo albanskih jezičko-kulturnih ‘džepova’ u Italiji. Za žene pod zajedničkim jarmom patrijarhata nisu mnogo značile ni verske ni etničke, pa ni državne granice. One su kroz druženje sa ženama mnogo bolje videle svakodnevicu, običaje, unutarnju regulaciju društva, i lakše su učile jezike.
Poznati dramatičar Dušan Kovačević rekao je jednom prilikom da su na Balkanu žene držale sve četiri strane kuće. Dok su one održavale porodicu kako su znale i umjele, muškarci bi na ulaznim vratima sjedili, oštrili sablje i čekali novi rat. U tom smislu se čini zanimljiva kratka ironijska lirska pjesma zabilježena u knjizi u kojoj šarene ptice nakon Kosovskog boja pitaju caricu Milicu želi li ponovno vidjeti stradalog cara Lazara, a ona im odgovara da nema razloga za to jer je sinove poženila, a kćeri poudala. Život se, drugim riječima, nastavio i nakon bitke koja je kasnije i kao nacionalni mit uvelike odredila sudbinu srpskog naroda.
Broj strana ili ćoškova kuće varira, ali stereotip je isti, kao i nasilje: žena je u kući. U Kosovskom epskom ciklusu se sve žene zalažu da muškarci ne idu u besmisleni rat, a svaki je besmislen jer znači samo smrt… Kad većina muškaraca u punoj snazi pogine u bitci, nastane ozbiljan društveni problem, i na to cilja Kosovka devojka, u završnim stihovima ciklusa – ona zapravo krivi muškarce jer više nema plodnosti… Za 13 godina vlasti dve žene u monaškoj odori, Milice i Jefimije, do punoletstva Stefana Lazarevića, vlada mir, i dve vladarke se trude da mit o Lazaru izgrade u tekstovima, pohvalama i molitvama, a da žensko stanovništvo smire donošenjem moštiju i kulta svete Petke iz Trnova, svetice za žene. Sveta Petka ima kćerku svetu Nedelju od nepoznatog oca. Mir sa Bajazitom i neupadanje na teritoriju osigurano je davanjem kćerke Olivere Bajazitu, i to je po svim izvorima prava ljubav. Miličine kćeri su poudavane za sve okolne moćnike – Hrvate, Bugare, Zećane, Bosance, Ismailićane. Stefan ima odlične odnose sa svima, ugarski je vitez, vazal Vizantije i Bajazita. Cela porodica piše, Stefan piše prvu ljubavnu poeziju, i na ruševinama grada na ušću dve reke gradi veliki, elegantni grad Beograd, nalaže da se prepisuju knjige, povezuje se sa svima, pa i Mlečanima, izgleda da je poznavao i latinski, sem grčkog. Period se završava drugom bitkom na Kosovu, u kojoj Stefan porazi svoje ambiciozne rođake sa Juga, sa Kosova. Ovaj sasvim izuzetni period političke mudrosti, mira i ženske vladavine, koji Kosovski mit postavlja na glavu, naravno nije favorizovan u srpskoj istoriografiji, premda je model saradnje i suživota na Balkanu. Docnije je Kosovski mit još jedanput kreativno poslužio južnoslovenskim mladim intelektualcima na studijama u Beču kao model refleksije Balkana na osnovu Freuda i drugih bečkih intelektualnih škola, do zamišljanja nove demokratske, multietničke države: to je trajalo sve dok nova Jugoslavija odnosno pre toga SHS nije dobila kralja umesto republike… Sve ostalo je pseudopatriotski, netolerantni i vojno opasni nacionalistički i rasistički mit o Kosovu, kako je to nedavno pokazao Ivan Čolović u svojoj briljantnoj knjizi.
Kako danas stoje u vezi rod i Balkan? Pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije, koja prije svega govori o nasilju prema ženama, u sve više država Istočne Evrope, pa i u Hrvatskoj, zapinje upravo zbog roda koji se suprotstavlja spolu.
Za osvetu za ravnopravnost u doba socijalizma i mirovnu saradnju žena protiv rata na području Jugoslavije, kapitalistička tranzicija je ozbiljno smanjila ženska prava i prisutnost žena u javnosti i kulturi. Posebno je u Srbiji zamenjivanje žena botoksiranim i plastičnim likovima koje ni Fellini nije mogao da zamisli u svojim filmskim bordelima bilo izrazito – sa ciljem ponižavanja žena, no slične akcije i uklanjanje žena izvedeni su u svim novim državama. Neonacizam sa revizijom istorije posredno uvodi represiju nad ženama i izbacuje ih iz prošlosti sa porastom neznanja i masovnim zaglupljivanjem. Tu su i sve tri crkve, koje izdašno ulažu u smanjivanje prava svih varijanata roda. U Francuskoj su prošle godine partneri ili rođaci ubili 131 ženu, a preživelo je pokušaj ubistva nešto preko 140, sa teškim posledicama. Koliko je žena prošle godine ubijeno na Balkanu, uključujući i Sloveniju? Nasilje u porodici, tradicionalnoj porodici, kakvu žele desničari, jedno je od moćnih sredstava unutrašnje nacifikacije.
Neka akcije i iz Hollywooda
Posebno je zanimljiv pokret #metoo čiji odjeci se čuju i na Balkanu, a koji je izazvao ne samo međurodnu nego i unutarrodnu raspravu. Zadnji primjer je onaj sarajevskog književnika i izdavača Gorana Samardžića koji je jednoj novinarki predložio da joj napuni fildžan spermom, pa će dijete biti i pametno i dugonogo. Po svemu što je dosad radio, Samardžića bismo teško mogli okvalificirati kao neosviještenog balkanskog muškarčinu pa su mnogi stali u njegovu obranu, a on se na kraju ispričao zbog neuspjele šale. Gdje je granica u odnosu muškarac-žena? Postoji li opasnost od ‘preregulacije’, odnosno da politička, u ovom slučaju rodna korektnost, nametne nova pravila koja bi isključila svaku drugačijost?
Svaka akcija koja pokreće masovnu žensku akciju je dobra, pa neka dolazi i iz Hollywooda. Strah od rodne korektnosti je mizeran manevar, jer živimo u patrijarhatu i žene nemaju moć regulacije ni svoga položaja. Postavite mi taj deo pitanja kad se to ostvari. Što se tupavosti i prostakluka nekog muškarčine tiče, hajde da obrnemo situaciju: neka se otkrije da je neka žena iz kulture štipnula saradnika ili gazdi kazala da je matori drkadžija zato što ju je uhvatio predmenstrualni sindrom, ili je imala bolnu menstruaciju, i neka se javno izvini… dok o slučaju u Sarajevu još debatiraju – eto omaklo mu se – nesrećnica iz mog primera bi već izgubila posao i bila hitro isključena i zaboravljena. Njemu se oprašta ako se malo napio, a njoj se ne oprašta funkcionisanje ženskog tela, svakog ženskog tela.
Prošle godine dobili ste cijenjenu Vitalovu nagradu za roman ‘Ravnoteža’ u kojem se bavite otporom nasilju tokom zadnjih ratova. Pišete o skupini žena koja je devedesetih u Beogradu skrivala muškarce od mobilizacije. U jednom od intervjua tim povodom kazali ste da su upravo žene najporaženija strana u jugoslavenskom ratu?
Zato što se u velikoj većini nisu pokorile ratu. Ponekad su spasavale svoje sinove od očeva-muževa, često su pomagale ‘drugoj’ strani u poduhvatima preseljavanja, bežanja, prihvatanja… gostoprimstva. Prelazile su granice, skrivale i pomagale žrtve. Uglavnom ih javno napadaju još i danas, a kad zatreba, onda ističu njih u inostranstvu, ne bi li nešto dobili. Izgubile su prava, društvenu bazu, osiromašile su do granica životarenja, izgubile glas, institucije, materijalnu osnovu. I dalje se bore za slobodu izbora roda (i privremenu), za siromašne, za ugnjetene, za ponižene, za namerno zaboravljene i cenzurisane. Kao i ranije, nova levica, ako uspe da se organizuje, računaće pre svega na žene. No strasni ljubavnik iz zajedničke borbe postaje vampirski nasilni muž posle pobede…
Uz sve, vodite Srpski kulturni centar Danilo Kiš u Ljubljani. Jesu li tamo konačno prepoznali vašu ‘drukčijost’ kao manjinskog udruženja koje nije okrenuto isključivo folkloru i održanju nacionalnog identiteta, nego je prije svega urbano i multikulturalno?
Vodila sam ga do 2014, sad sam umetnička direktorka. Ne možemo da dobijemo ni prostorije ni sredstva jer se stalno zahteva da se Srbi ‘ujedine’: mi ne idemo sa opancima i jagnjetinom. Pokušaćemo da kulturu dijaspore održimo, izdajemo knjige, bilingvalne i prevedene. Imali smo veliki uspeh sa pozorištem senki, Karađozom, adaptirali smo grčku verziju: ja sam napisala tekstove i crtala figure, uspeli smo da dobijemo odličnu pokretnu scenu. Nažalost, sada više ni to ne možemo. Jedan od komada, koji smo igrali u Zagrebu, bio je ‘Zagorkin san’, o Zagorkinom boravku u zatvoru posle demonstracija… Stigle su nove talentovane generacije, nadu ne gubimo!
