Svetlana Slapšak bi me svojim tekstom ‘Prostakluk umjesto stila’ (objavljenim u prošlom broju Novosti) željela disciplinirati jer sam prostakuša: nasuprot mom prostakluku, ona njeguje istančan akademski stil koji, s obzirom na to da nisam iz akademskog miljea i nisam doktorirala lingvistiku, ne mogu navodno najbolje razumjeti. Problem je, međutim, u tome što sam ja feministkinja, a feminizam me prije svega naučio da se ne ponašam podanički prema bilo kojoj vrsti autoriteta, pa tako ni prema akademskom autoritetu žene koja ružičastim naočalama gleda u prošlost u kojoj je književna kritika bila super jer se u medijima nije davalo prostora prostakušama poput mene koje nemaju ni znanja ni stila da kritiku pišu. Kao prvo, pravo na kritiku i slobodu izražavanja ima svatko, ne samo osoba s doktoratom. Kao drugo, moj tekst na koji je Slapšak tako uvrijeđeno i osupnuto reagirala nije bio književna kritika, već novinski feljton koji traži drugačiju vrstu pisanja. Da sam doista napisala književnu kritiku, kako Slapšak insinuira, bila bih daleko oštrija u osudi knjige ‘Rod i Balkan’ koju profesorica potpisuje s Marinom Matešić, također akademskom građankom. Naslov mog teksta izabrao je moj urednik u Expressu, a ne ja osobno, što je velika sreća za profesoricu Slapšak, jer naslov koji bih sama izabrala ne bi bio bombastičan, već osuđujući.

‘Iskreno pogođena’, Slapšak me pokušava diskreditirati kao ravnopravnu sugovornicu i autoricu kritizirajući me osobno. Po profesorici Slapšak nekoherentna sam, kontradiktorna, nemam logike, lajem i pišem gluposti. U mom tekstu nema duhovitosti. Nažalost, ja se doista ne dam disciplinirati takvim uvredama jer ih nikad ne primam k srcu. Uopće me ne zanima što Slapšak osobno o meni misli, gdje je ona odrasla, što je doktorirala, kakve je deklaracije potpisivala, o čemu nadugačko i naširoko piše. Ono što mene zanima – njezina je knjiga, koja pod egidom znanstvene studije propagira problematične ideje. Znanost nikad nije objektivna, pogotovo ne humanistička znanost koja svoju ideološku podlogu nalazi u osobnim uvjerenjima znanstvenika. Ideološka podloga ‘Roda i Balkana’ bila je predmetom mog vrlo blagog feljtonskog sumiranja te antropološke studije koju bi me osobno, da sam kojim slučajem akademska građanka, bilo sram potpisati. Kad je knjiga loša, posve je nebitno je li ona znanstvena studija ili je žanrovski roman.

Dihotomija između znanstvenog i beletrističkog teksta na kojoj Slapšak inzistira važna je akademskom soju ljudi jer njihovom trudu daje na važnosti u odnosu na pisanje koje nastaje izvan akademskog prostora u kojem, ako ćemo pravo, ljudi pišu sve i svašta, pojedinačno i u tandemu, kao Slapšak i Matešić, samo da skupe bod-dva za napredovanje u više zvanje. Ne vidim po čemu je stilski plemenitije napisati ‘Rod i Balkan’ od žanrovskog romana u kojem će, za razliku od te studije, ljudi doista uživati. Pisanje je uvijek naporan i ozbiljan rad, ne samo onda kad ga obavljaju akademske i vrlo često napuhane veličine koje svaku drugu rečenicu moraju ukrasiti riječima kao što je ‘seminalno’. Nadalje, što o znanstvenom kredibilitetu i metodama Svetlane Slapšak govori činjenica da prije pisanja svog polemičkog teksta nije išla izguglati moje ime i vidjeti što inače pišem? ‘Ne poznajem dovoljno njezin rad’, piše Slapšak. Svejedno, profesorica-neznalica, a ovdje doista ne mislim na nju osobno, već na arhetip neznalice-sveznalice koja docira o nečijem autorstvu s kojim nije nimalo upoznata, spremno iznosi svoj sud o tuđoj autorskoj nekompetenciji. Spominjući Marinu Matešić, ona je navodi kao svoju ravnopravnu sugovornicu kojoj je bila mentorica u pisanju naučnog rada. Dakle, Slapšak bi sa mnom ušla u raspravu samo u slučaju da sam svoj tekst napisala pod njezinim mentorstvom i za njega dobila bodove? Budući da sam novinarka i književnica, a ne njezina doktorantica, to me čini manje vrijednim glasom koji o pisanju kritike nema pojma.

Profesorici bi, međutim, netko trebao dojaviti da za čitanje između redova ne treba doktorska titula, dizertacija iz antropologije ili lingvistike. Ne, sve što je potrebno je znanje da impliciranih, a neizrečenih stvari u tekstu uvijek ima, pogotovo u znanstvenim radovima koji glume apolitičnu objektivnost. ‘Iškolovani lingvista s doktoratom’, poznat još i kao Svetlana Slapšak, spominje nekakvu ksenofobiju, govori o tome da je ona iz porodice Srba iz Hrvatske. Koga boli briga? Kakve to veze ima s činjenicom da je problem koji nisam mogla prešutjeti čak ni u feljtonu – taj što Slapšak denuncira pojam roda jer se ‘maskulinizirao’. Osobe koje u homofobnoj i mizoginoj klimi u kojoj živimo osporavaju feminističke pojmove ‘roda’ i ‘intersekcionalnosti’ kao kontaminirane ‘političkom korektnošću’ deklariraju se time kao transfobne i kratkovidne. Sasvim je svejedno kad je njezin znanstveni rad započet, kad je pisan, ako su njegove posljedice na koncu politički dubiozne. Znanstvene spekulacije nisu bez utjecaja na ljude i posve je svejedno hoće li one ideološki djelovati odmah ili s određenom vremenskom odgodom. Intersekcionalnost nije tek prazni označitelj, već civilizacijska tekovina.

Maltretiranje transrodnihi queer-žena, žena općenito, legitimizira se upravo ovakvim ‘znanstvenim’ radovima koji važne polemike ostavljaju za sam kraj knjige kao da je u pitanju tek nebitna fusnota koja se ne tiče nikoga. Mislim da je itekako prikladno to što je ‘Rod i Balkan’ izašao sad, jer se ton knjige savršeno poklapa s tendencijom transfobije u balkanskih feministkinja koje se žele emancipirati od američkog feminizma i od transrodnih žena koje uništavaju feminizam za sve ‘nas’. Slapšak se uopće ne trudi u ‘polemici’ objasniti zašto joj je pojam roda toliko odbojan. Umjesto toga, profesorica nam priča kako Asja Bakić nema pojma o književnoj kritici, a ona je ‘prava’, dugogodišnja književna kritičarka odrasla u Beogradu, u kući hrvatskih Srba u kojoj se ‘uvijek govorilo ijekavicom’. Slapšak, međutim, ne govori ijekavicom. Za razliku od nje, ja sam itekako upoznata s njezinim pisanjem, a imala sam je prilike i slušati uživo. Da zna čitati između redova, Slapšak bi shvatila moju opasku o kroatiziranju svega što nije napisano na hrvatskom ne kao kritiku njezinog jezičnog izričaja, već kao kritiku jezične politike u RH.

Doduše, Slapšak je svoj polemički tekst u Novostima doista napisala na hrvatskom, jer su jedine osobe koje me optužuju da koristim neprimjeren ton i da sam prosta – upravo Hrvati koji propagiraju čist hrvatski izričaj i tisućljetnu uljudbu. Iza jezika također stoji politika, a politika koja stoji iza teksta profesorice Slapšak politika je discipliniranja i diskreditiranja drugačijeg mišljenja i novinarskog diskursa u odnosu na akademski. Nema jezika primjerenijeg za to od hrvatskog.

I za kraj, jesam – prostakuša sam, koristim prostački jezik koji ne mari za akademskog čitatelja. Puno mi je važnije da ljudi jasno razumiju da sam za pojam roda, za inkluzivnost, protiv transfobije i diskriminacije, od toga hoće li Svetlana Slapšak, odnosno ‘iškolovani lingvista s doktoratom’, misliti da mi nedostaje stila i duhovitosti. Za to me, drage profesorice širom Balkana, iskreno boli briga.