‘Sladostrašće je knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju na lomači’, najavljuje na blogu ‘U carstvu melanholije’ spisateljica Asja Bakić svoju novu zbirku priča. Ovaj opis možemo uzeti i kao manifest: ‘Sladostrašće’ se i pozicionira kao štivo pisano ‘za lomaču’, protiv implicitnih i eksplicitnih kriterija kako unutarknjiževne tako i izvanknjiževne ‘podobnosti’. Iza bombastičnog naslova sa snažnim camp konotacijama tako je okupljeno jedanaest priča koje među ostalim istražuju i muške probleme s majkama, žensku masturbaciju, poliamoriju, transrodnost, transhumanizam, rodnu fluidnost ili tinejdžersku seksualnost – i to mahom iz ženske perspektive. Pritom, kao i u svom pripovjedačkom debiju ‘Mars’ (2015.), Bakić se i u ‘Sladostrašću’ drži daleko od diktata realizma, te svoje pripovjedne svjetove smješta u registre SF-a, fantastike i weirda.
‘Više nema muškaraca. Od njih nam je ostalo samo Sladostrašće’, počinje priča ‘Gretel’, čiji zaplet gravitira oko zabavnog parka/simulatora seksualnih fantazija po imenu Sladostrašće, smještenog u Karlovcu. Kako je i kamo nestao muški rod, autorica i pripovjedačica ne daju nam do znanja, niti je to pitanje uopće relevantno za priču; nestanak muškaraca tek je premisa s kojom ulazimo u zaplet. Ovaj postupak karakterističan je za ekonomično, in medias res pripovijedanje, te sveden i eliptičan stil koji odlikuju ‘Sladostrašće’. U stilsko-narativnom minimalizmu Bakić mjestimice ode i predaleko: priče ‘MČVP’ i ‘Mama’, na primjer, djeluju više kao skice nego kao zaokružene pripovjedne cjeline. Ipak, većina priča u knjizi pripovjedački je dobro tempirana, a neke od njih (‘Muški jarak’, ‘1998.’) dosežu i trilersku napetost.
Valja reći da izmještanje iz koordinata realizma za Bakić nije tek sredstvo artikulacije društvenog komentara ili alegorije, kao što se u našem književnom polju smatra da priliči ozbiljnoj prozi za odrasle (iznimka je eventualno priča ‘Muški jarak’, koja kroz varijaciju mita o Perzefoni preispituje muške mommy issues). Naprotiv, ona nerealističke literarne kodove i registre tretira autotelički, i ravnopravno s onim realističkima. Pritom, kao što je to u recenzentskom blurbu primijetio Luka Bekavac, fiktivni svjetovi ‘Sladostrašća’ nisu ni nedvosmisleno utopijski, ni nedvosmisleno distopijski: oni sadrže elemente i jednog i drugog pola, a u najuspjelijim pričama u knjizi radnja se razvija upravo na tenziji između njih. Kao primjer može poslužiti priča ‘Dorica Kastra’, koja nas upoznaje s poliamornom bračnom zajednicom čija zakonska regulacija predviđa i to da državnoj administraciji redovito isporučuje svoje pornografske uratke, ili pak ‘Otmica’, smještena u stvarnost u kojoj je književno polje posve sraslo s industrijom reklama, na način da tvrtke financiraju institucije književnog polja u zamjenu za product placement u samim tekstovima.
Proza Asje Bakić pozicionira se u svojevrsnom međuprostoru. Ona vjerojatno nije u dovoljnoj mjeri žanrovski kodirana da bi u fanovskoj zajednici automatski bila prepoznata kao SF ili fantastika, a istodobno je previše daleko od glavnog toka da bi bila prihvaćena kao ‘visoka’ književnost. Možda upravo taj međuprostor jest domena weird fictiona – vječito rubnog (ne-)žanra za koji ni tržište nikako ne uspijeva izgraditi nišu. Uostalom, za nedavni američki prijevod ‘Marsa’, koji je naišao na iznimno povoljan prijem u tamošnjoj (ne samo užeknjiževnoj) javnosti, blurb je pisao Jeff VanderMeer, prozaik i esejist koji je i popularizirao pojam new weird. U svakom slučaju, više ‘čudne p(r)oze’ kakvu donosi ‘Sladostrašće’ nikako ne bi bilo naodmet hrvatskome i postjugoslavenskom književnom polju.
