Kolumnistica i urednica portala Muf, prevoditeljica, pjesnikinja i književnica Asja Bakić (1982.) studij književnosti i bosanskog jezika završila je u Tuzli, a već godinama živi i radi u Zagrebu. Objavila je zbirku pjesama ‘Može i kaktus, samo neka bode’ (2009.) i zbirku kratkih priča ‘Mars’ (2015.).
Mislim da je najkorektnije bilo ugasiti Muf zbog toga što nam je razina ozbiljnosti kojom smo se popularnom kulturom bavile bila ključna. Mufa možda više nema, ali feministkinje koje su ga pokrenule i dalje su tu
Nakon četiri godine postojanja, početkom ove godine odlučile ste da portal Muf prestaje s radom. Zašto niste pokušale napraviti crowdfunding kampanju i koliko vam je bilo teško odustati od projekta koji vas je ‘tjerao da konstantno propitujete svoju feminističku poziciju’?
Bilo nam je, zapravo, teško i još uvijek jest, pogotovo zato što znamo da je Muf i dalje neophodan, ali jednostavno nismo više mogle nastaviti uređivati i pisati tekstove jednakim intenzitetom zbog niza drugih obaveza. Muf smo u prvom redu pokrenule jer smo jasno vidjele da Hrvatskoj nedostaje portal koji bi se sustavno i kritički bavio suvremenom popularnom kulturom iz feminističke i lijeve perspektive. Problem je u tome što su naši napori bili volonterski i nakon četiri godine, koliko smo kolegice i ja uređivale i pisale Muf, nismo više mogle zadržati isti tempo. Mislim da ga je najkorektnije bilo ugasiti zbog toga što nam je razina ozbiljnosti kojom smo se popularnom kulturom bavile bila ključna. Nije nam u interesu pisati tekstove u koje ne bismo bile sasvim intelektualno i emotivno investirane, oko toga smo se sve jednoglasno složile. Nismo bile pobornice crowdfundinga jer se problem neprofitnih medija mora riješiti strukturno, na razini države, ali svakako razumijemo kolege koji pokušavaju opstati na takav način i u potpunosti ih podržavamo. Svi znamo da novca ima i da nam ih ne daju iz ideoloških razloga, ali ono što nam ne daju, a pripada nam – na kraju ćemo svejedno uzeti. Vidim da desničari na vlasti toga još uvijek nisu svjesni. Meni osobno odgovara da se opuste i likuju. Mufa možda više nema, ali feministkinje koje su ga pokrenule i dalje su tu.
Mreža europskih književnih festivala i platforma ‘Književnost preko granica’ uvrstila vas je prošle godine na popis deset ‘Novih glasova Europe’. Koliko su vam takva priznanja važna i na kakva ste reagiranja naišli u Europi?
Kao i svakoj autorici, važna mi je vidljivost izvan materinjeg jezika, jer književni tekst živi bolje kad ga čita što više ljudi. U tom mi smislu itekako imponira to što su me upravo na osnovi mog pisanja, a ne moje biografije, izabrali ljudi koji me ne poznaju osobno. Isto tako, bitno mi je to što sam upoznala jako puno različitih ljudi, što sam uspjela s kolegama razgovarati o književnosti, kulturi i politici, ali i to što sam putovala širom Europe i posjetila gradove koje možda nikad ne bih. Što se reakcija tiče, bile su pozitivne – ljudi su u Latviji, na primjer, jako dobro reagirali na moje priče, pjesnička čitanja u Poljskoj i Norveškoj odlično su prošla. Imala sam, doduše, jednu neprijatnu polemiku na Malti, ali to je nešto na što sam kao feministkinja navikla.
Polemika je bitna
Nedavno ste istupili iz Hrvatskog društva pisaca, prvenstveno zbog tužbe predsjednika društva Nikole Petkovića protiv Novosti i novinara Jerka Bakotina? Petković je od tužbe u međuvremenu odustao, a planirate li se vi vratiti u članstvo HDP-a?
Nemam što tražiti u Hrvatskom društvu pisaca jer je, koliko znam, Petković još uvijek na njegovom čelu. Mislim da je HDP jedan lijep i neproduktivan san o književnicima na gomili, jedna šarena laža o orgijastičnom druženju intelektualaca lijeve provenijencije, o moralnoj superiornosti pisaca koji ne čitaju Vijenac osim kad baš moraju jer je netko pisao o njima. Problem je u tome što ne možeš biti lijevo, a zapravo si desno kad ti to financijski odgovara. Malo smo progresivni, a malo pljujemo po problematičnim kolegama koji su politički eksponiraniji i koji nisu lijevo samo na papiru. Društvo pisaca trebalo bi biti mreža podrške, mjesto kolegijalnosti i uzajamnog uvažavanja, mjesto razmjene ideja, a ne mjesto gdje se pojedinci vode sebičnim interesima i prešućuju nepravdu i probleme kad im to osobno odgovara. Ono što je Petković napravio velika je sramota ne samo za njega, već i za čitav HDP. Tužiti nekoga zbog sintagme ‘zadomni uguznik’ za 40.000 kuna nije nešto preko čega bi hrvatski pisci trebali olako preći. Činjenica da je Petković i dalje na čelu Društva i ne snosi nikakve posljedice govori sve.
Ženama trebaju eksplicitni sadržaji koji ih oslobađaju misionarskog terora i neinventivnog, banalnog muškog svršavanja. Nije progresivno reći da žene ne znaju što žele, ili još gore - da seks ne žele nikako
U javnosti se često direktno i žustro uključujete u rasprave, kao što je bila ona s Idom Prester ili reagiranje na tekst Zorana Stajčića o nastupu benda Cigarettes After Sex. Imamo li danas uopće prostora da kroz javni diskurs utječemo na određene teme ili je riječ o raspravama koje se vode na društvenim mrežama?
Polemizirati u Hrvatskoj je kao da vičete ‘Car je gol!’, a svi se prave da to ne vide. Nema polemike jer nema kulture dijaloga. Ida Prester, na primjer, nije pročitala moj tekst, ni tekstove koji su je kritizirali nakon mene. Sve što je pročitala bio je moj Facebook status koji joj je netko od zajedničkih prijatelja poslao, ali mislim da to zapravo nije njezina krivica jer je kultura polemike ovdje nepostojeća i posve je prihvatljivo reći svoje, skupiti lajkove i nastaviti kao da se ništa nije desilo. Za mizogine glazbene kritičare vrijedi isto. Ljudi nisu prinuđeni revidirati vlastite stavove jer je u redu vrijeđati druge ad hominem, a kritiku koja nije osobna protumačiti zatim uvrijeđeno kao ad hominem napad. Važno je znati razliku između osobnog napada i onoga što je neophodna i legitimna kritika nečijeg mišljenja, bez obzira na to koliko oštra bila. Jedno bi bilo, na primjer, da sam napala Prester zbog toga kako izgleda, a nešto je posve drugo kritizirati je zbog stvari koje je u intervjuu izrekla. Nažalost, Hrvati često misle da ono što javno kažemo ima istu težinu kao tri riječi izgovorene u privatnom razgovoru, da je sve stvar osobnog mišljenja za koje ne trebamo snositi nikakvu odgovornost. Polemika je bitna upravo zbog toga što ovakve navike stavlja pod upitnik i ipak tjera ljude da malo razmisle o glupostima koje izreknu nonšalantno kao da pričaju sami sa sobom ispred ogledala. Kritika je važna, dijalog je važan i nikad neću odustati od toga.
Rođeni ste u Tuzli, a godinama već živite u Zagrebu. Prije intervjua spomenuli ste da se sjećate povijesnog udžbenika iz srednje škole u Tuzli, u kojem ste crnim flomasterom morali križati pogrdne termine i govor mržnje. Koliko mislite da je na vas utjecalo postratno bosansko društvo?
Na mene i moje pisanje prvenstveno je utjecala radikalna razlika između SFRJ u kojoj sam rođena i BiH u kojoj sam odrastala. Teško je ljudima objasniti strahove koji te u ratu obilježe i zato općenito izbjegavam tu temu: u jednom su trenutku, na primjer, kad je JNA prijetila da će bombardirati Tuzlu iz aviona, počeli govoriti da će kemijski kombinat postaviti u okolici grada cisterne s klorom kao vid zaštite. Imala sam učestale noćne more u kojima mi se oko glave klor stvrdnjuje kao beton i umirem sporo od gušenja. To je dio mog djetinjstva od kojeg ne mogu pobjeći: granatiranje s Ozrena i Majevice, dani bez kruha, struje i vode, val izbjeglica iz Podrinja. Ne pišem o tome, ali to su stvari koje nikad neću zaboraviti, isto kao što neću zaboraviti Jugoslaviju, jedinu zemlju u kojoj sam se ikad osjećala sigurno. Bosna poslije rata nikad nije izašla iz rata. Konflikt je stvarnost bosanskohercegovačkog društva, ali ne konflikt koji nam imputiraju, ne demagogija o međunacionalnoj netrpeljivosti, već konflikt između ljudi koji su ratom zaradili i ljudi koji su u ratu izgubili sve, ponajprije voljene, ali i uređeno socijalističko društvo koje bi ih zaštitilo od ubojica i organiziranog kriminala.
Za tabue nema mjesta
Ne ustručavate se pisati o pornografiji i seksualnom radu s lijevog feminističkog stanovišta. Koliko je pisanje o tim temama tabu, kako u hrvatskom društvu u cjelini, tako i u njegovom progresivnom dijelu?
Za ustručavanje i tabue jednostavno nema mjesta. 21. stoljeće je, živimo na internetu gdje većina prometa i dalje otpada na pornografske sajtove i eksplicitne sadržaje. Upravo smo suočeni s dokidanjem internetske neutralnosti, gdje bi određeni online sadržaji bili diskriminirani u odnosu na druge i sporije bi se učitavali ili nikako ne bismo do njih mogli doći, što znači da će ona seksualnost koju smatramo normom biti i dalje lako dostupna, ali ćemo seksualnost koju netko označi kao ‘devijantnu’ otvarati sporo kao da smo na dial-upu. Sve su to ustvari političke teme, teme od kojih ovisi puno više od našeg seksualnog užitka. Reći da pornografija nije važna doslovno je guranje glave u pijesak, jer pornografskog će sadržaja uvijek biti, sudjelovali mi u njegovom stvaranju ili ne. Smeta mi stoga kad hrvatske feministkinje inzistiraju na konzervativnom stavu da je seksualni rad mit i da su radnice u pornografskoj industriji zapravo prostitutke koje moramo izvesti na pravi put i osloboditi ih od seksa koji ih nužno nipodaštava.
Pornografska želja ne pripada isključivo muškarcima. Ono što muškarcima pripada su novci i sredstva proizvodnje, zbog čega su žene prinuđene proizvoditi mainstream sadržaje koji uglavnom reflektiraju mušku želju, a rijetko govore o tome što seksualno uzbuđuje žene. Zabrana pornografije nikad nije bila dobro rješenje. Po onome što sam primijetila proučavajući pornografiju, puno se želja kod ljudi općenito poklapa, jer spolovi ipak ne određuju seksualne afinitete. Ženama trebaju eksplicitni sadržaji koji ih oslobađaju misionarskog terora i neinventivnog, banalnog muškog svršavanja. Ženama je pornografija neophodna jer pornografska invencija i stimulacija nije svediva isključivo na eksplicitne sadržaje koje su muškarci u stanju isproducirati i distribuirati za vlastiti užitak. Nije progresivno reći da žene ne znaju što žele, ili još gore - da seks ne žele nikako. To je predrasuda protiv koje se feminizam treba boriti: žene žude, a ako ne žele ono što žele muškarci, to je također legitiman stav koji moramo uvažiti. Pornografija zvuči jednostavno, ali to uopće nije, jer ne ovisi samo o seksu, već i o žudnji koja je mnogo kompleksnija i slojevitija, kako u muškaraca tako i u slučaju feministkinja, ali i svih ostalih žena. Uvijek sam bila za izvlačenje glave iz pijeska i, iskreno, ne želim odgovarati za one žene kojima je ta rupa u zemlji važnija od vlastitog spolovila.
Aktivni ste i dalje u medijima, pišete povremeno i poeziju, družite se s ornitolozima, no kada bi mogli očekivati i vašu knjigu kratkih priča?
Ne bih rekla da sam pretjerano aktivna, pogotovo ne u medijima. Sve češće razmišljam o tome koliko je blagostanje biti isključen iz dnevnopolitičkih tema koje nas svakodnevno traumatiziraju. Mediji uglavnom pišu o banalnim stvarima, a o stvarima koje nisu banalne – pišu banalno. To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg smo Maša Grdešić, Lana Pukanić, Barbara Pleić Tomić i ja u prvom redu i pokrenule Muf: ništa nije banalno, pogotovo ne kultura o kojoj mediji tako neinspirativno pišu. Zbog toga užitak ovih dana tražim na drugom mjestu, izvan književnih kružoka – među pticama, u prirodi, gdje se ništa ne uzima zdravo za gotovo. Udruga BIOM u koju sam se učlanila sjajna je organizacija koja vodi računa o hrvatskim pticama gnjezdaricama, o pticama koje kod nas zimuju i koje nas prelijeću u svojim bezgraničnim i anacionalnim migracijama s jednog kraja svijeta na drugi. Ima nešto utješno u načinu na koji nas briga za okoliš udaljava od brige za naciju. Prošla sam trening za prepoznavanje čestih vrsta ptica i moram priznati da mi je puno važnije gledati blistave ibise, plavetne sjenice i batokljune nego ‘Peti dan’ na HRT-u. Iako nisam biologinja po struci, osjećam se dobrodošlo među ornitolozima i ekolozima, bolje se tu uklapam bolje nego u Hrvatsko društvo pisaca. Rekla sam u šali da bi eksperimentalnu biologiju trebalo prebaciti na komparativnu književnost jer zvuče kompatibilno: književne i životinjske vrste 2 u 1. Uostalom, promatranje ptica mi je na neki način ponovno približilo književnost. Jedna od trenerica, Biljana Ječmenica, na Pagu je uočila plijenora, pticu koja je dosta rijetka kod nas, i obuzela ju je takva radost koju sam, htjela-ne htjela, i sama morala osjetiti. Na književnoj sceni nedostaje mi takve neposrednosti i dijeljenja, osjećaja zajedništva, ali i iskrenih, nesputanih emocija. Kolege na književnoj sceni previše kalkuliraju, ne govore otvoreno o svojim književnim strastima, o rukopisima na kojima rade. Umorila sam se od te neiskrenosti.
Radim trenutno na novoj knjizi priča u kojoj će biti smrti, seksa i marksizma, ali što to uopće znači kad nema časopisa u kojima bih priče pojedinačno mogla objaviti, kad nemam publike s kojom bih mogla polemizirati dok priče nastaju? To nije dobra atmosfera za književnost. Svijetla točka je to što imam podršku svog izdavača i bliskih prijatelja koji uvijek rado čitaju ono što pišem i daju mi konstruktivne savjete. Na tome sam im beskrajno zahvalna.
