Carnby Kim i Youngchan Hwang: Bastard (Hulejasig; Naver, 2014-2016)
Serijal kojim otvaramo ovaj blok ustvari je manhwa – južnokorejska varijanta mange. Ipak, s obzirom na međusobno blisko srodstvo (narativnih i vizualnih) kodova mangi i manhwi, kao i činjenicu njihove mahom zajedničke publike, posrijedi je tek minorno odstupanje. Kao i brojni manhwa serijali, i ‘Bastard’ je nastao u formi webtoona – elektronskog stripa crtanog i pisanog ‘vertikalno’, za čitanje na tabletima i telefonima.
Protagonist ‘Bastarda’ bolešljivi je introvertni tinejdžer Jin Seon. Jin je u djetinjstvu pretrpio nesreću koja mu je, pored djelomičnog gubitka pamćenja, donijela i brojne zdravstvene probleme, pa ipak: oni su posve minorni u usporedbi s užasnom tajnom koja ga razdire. Naime, Jinov otac, šarmantni i uspješni biznismen Dongsoo Seon, potajno je psihopatski ubojica, dok je on sâm od malih nogu prisiljen da mu bude pomagač i suučesnik. Barem dok se u njemu ne počne kuhati bunt – i tu počinje ‘Bastardova’ uvrnuta varijacija na temu adolescentske pobune. Pritom, scenarist Kim i crtač Hwang s gotovo sadističkim impulsom eksploatiraju pripovjedne potencijale forme webtoona, i stvaraju štivo čijih stotinjak poglavlja riskira da bude proskrolano u dahu.
Paru Itagaki: Beastars (Akita, 2016-; Orange, 2019)
Jedna od najrasprostranjenijih asocijacija na crtiće, vjerojatno i u svjetskim razmjerima, zacijelo su životinje koje govore. Antropomorfne životinje različitih vrsta protagonisti su i serijala ‘Beastars’, koji pritom postavlja i misaoni eksperiment: kako bi zaista izgledala suvremena civilizacija nastanjena takvim bićima? Rezultat je svijet suštinski određen kulturnim razdorom između biljojeda i mesojeda. Konzumacija mesa u svijetu ‘Beastarsa’ predstavlja vrhovni tabu: pojesti drugo živo biće smatra se najstrašnijim zločinom. Kad mladi jaganjac Ten, popularni član školske dramske sekcije, završi masakriran, mukom građeno povjerenje među dvjema zajednicama ozbiljno je poljuljano. Ovaj zaplet, čija je sastavna, ali ne i središnja komponenta zagonetka ubojičinog identiteta, pratimo iz očišta introvertnoga vuka Legoshija – Tenova kolege i prijatelja, koji se i sam bori s vlastitim mesožderskim nasljeđem.
Crtačica i scenaristkinja ‘Beastarsa’ Itagaki bizarna je figura čak i za standarde manga industrije: u javnosti se ne pojavljuje bez maske kokoši, a svoj privatni život opsesivno krije od medija. S druge strane, zasad jedinu sezonu animiranog ‘Beastarsa’ izvan Japana je lansirao Netflix, potvrdivši ambiciju da stavi šapu i na tržište animea. Između ova dva pola događa se jedan od najoriginalnijih serijala aktualne dekade.
Sekina Aoi, Saboten i Yamucha: Gamers! (Fujimi Shobo, 2015-2019; Kadokawa, 2016-; Pine Jam, 2017)
Treći serijal kojeg ćemo se dotaći donosi neusporedivo svjetlije tonove. Komedija ‘Gamers!’ prati srednjoškolca po imenu Keita Amana, opsesivnog gejmera kojeg Karen Tendō, najpopularnija cura u školi, poziva da se pridruži školskome Klubu za videoigre. Samotnjak Keita isprva je oduševljen ovom idejom, ali se ne pronalazi u hiperkompetitivnoj atmosferi Kluba pa odlučuje ponudu odbiti. Serijal u prvom redu istražuje odnos između Keite, koji neprestance propituje svoju odluku da ostane usamljeni geek, te Karen, za koju on predstavlja vrhunsku enigmu. Osim karizmatičnih likova, nepretencioznog humora i inteligentne satire na japansko školstvo i opsesivnu kompetitivnost na kojoj je izgrađeno, serijal je protkan i urnebesnim referencama iz povijesti igara.
‘Gamers!’ postoji u čak tri forme: light novel (zabavni roman feljtoniziran u časopisu, što je enormno popularna forma u Istočnoj Aziji), zatim manga adaptacija, te ona animirana. Svaka od tri verzije donosi svjež pristup priči, utoliko što izvlači maksimum iz mogućnosti datoga medija; budući da su sve tri dostupne i na europskim jezicima, nema razloga da ih ne preporučimo skupno.
