Ako je populizam pratilac suvremenih politika već desetljećima, je li on ipak trenutačno postigao takvu prisutnost da možemo govoriti o novoj paradigmi? Izbori za američkog predsjednika na kojima je pobijedio Donald Trump i Brexit u odnosima između Velike Britanije i EU-a za neke su pokazatelji takvog novog stanja.
Upravo liberalna elita najčešće poseže za etiketom ‘populizma’ u smislu demagogije, sugerirajući da političari obećavaju stvari koje je nemoguće ostvariti
Teško da se nacionalizam, rasizam, novi ili postfašizam, pa onda i seksizam i opće prostaštvo političke klase, različito upakirani, mogu nazvati sasvim novima i iznenađujućima. I prije Trumpa, ostanemo li kod personifikacija, baš je jedan evropski političar, naime Silvio Berlusconi, uveo u nacionalni i međunarodni politički život manire koje su se prije njega smatrale nekorektnima i nepristojnima u svakom političarskom, ako već ne i poslovnjačkom društvu. No priče o ‘devijantnim karakterima’, ‘skandaloznosti’ i ‘korupciji’ pojedinaca, kao i svaka psihologistička ideologija, neće nam puno reći o strukturama kapitalističkog svijeta, koje trebaju takve ‘inovatore’.
U razgovor o temi populizma, ‘desnog’ i ‘lijevog’, uvodimo naše sugovornice, poznatu beogradsku kritičarku, znanstvenicu i antropologinju, koja živi i radi u Ljubljani, životnog nomada, Svetlanu Slapšak, i politologinju i aktivisticu iz Zagreba, koja za sebe kaže da je akademski nomad, Danijelu Dolenec. Konstatiramo da se naša suvremenost ipak razlikuje od one 1980-ih, kada je neoliberalizam, kao odgovor na krizu, krenuo u svoj pobjedonosni pohod. Tada je on uspio preodgojiti zapadnu socijaldemokratsku i istočnu ‘komunističku’ ljevicu tako da je ona, ponegdje postupno, a negdje doslovno preko noći, u cjelini prešla na protivnikov teren. Ono što se danas događa nije više preodgajanje stranačke ljevice koje, posvuda marginalizirane i posvađane same sa sobom, i nema, već preodgoj u vlastitim redovima, u samom vladajućem establišmentu, gdje se ionako labava veza između kapitalizma i demokracije sada otvoreno trga.
Mi smo to, u ‘malom’, već doživjeli 1990-ih. Zato pitamo Svetlanu Slapšak u čemu se današnji ‘globalizirani populizam’ razlikuje od ‘događanja naroda’ iz vremena Miloševića i Tuđmana. Po njenom mišljenju, ‘tadašnji populizam bio je delom zasnovan na poetici komunističke svečanosti, priredbe, a delom na patriotskom diskursu 19. veka, pesničkom i proznom’. Ambiciozni sluge nekadašnjeg sistema u kulturi naprosto su se prebacili u novi registar, jednostavniji i primitivniji. Bilo je dovoljno zamjeriti nekome da nije patriot i javno ga denuncirati. Medijski transfer još nije poznavao društvene mreže, a književno pretjerivanje u žurnalizmu razvilo je prave populističke forme, kojih smo žrtve do danas: ‘Pojava je bila toliko jaka da smo, bar moja generacija, morali promeniti sve što smo naučili (odvojenost autora i teksta, recimo, što smo praktično upotrebljavali na suđenjima autorima za verbalni delikt), i ozbiljno se zamisliti nad mogućnošću da reči proizvode realnost (rat i nasilje), te da je autor itekako odgovoran za svoje reči.’
Evropski desni populisti nisu samo frustrirani lumpeni, već i srednji i niži srednji sloj, koji sebi može platiti političke aktivnosti – ističe Svetlana Slapšak
Internet je sobom donio globalizaciju diskursa mržnje, koji se odvojio od elita i depoetizirao. ‘No u državama nastalim posle jugoslovenskog rata oblik priredbe i položaj književnog oca naroda odnosno očeva – gužva za položaj toga tipa je velika – zadržao se, kao što se zadržao i pojam kulture kao totaliteta, nečega što povezuje sve i prisutno je u svim društvenim slojevima’, dodaje Slapšak.
To nas razlikuje od zemalja koje su centralizirane i kulturu smatraju važnom, kao što je Francuska, ili je financiraju po segmentima, ne mareći za totalitet, kao što je sada slučaj u Njemačkoj. Suvremeni populizam, s druge strane, određuje se uglavnom kao otvorena kritika vladajućih elita. O tome Danijela Dolenec kaže: ‘Cas Mudde, nizozemski politolog, tvrdi da je populizam neliberalna demokratska reakcija na nedemokratski liberalizam koji karakterizira današnja društva – jer doista, suvremeni režimi koji se vole zvati demokracijama sve manje odgovaraju potrebama svojih stanovnika, a sve više se oslanjaju na tehnokratsku ekspertizu koja legitimira elitne interese.’
Upravo liberalna elita najčešće poseže za etiketom ‘populizma’ u smislu demagogije, sugerirajući da političari obećavaju stvari koje je nemoguće ostvariti. Zato u podtekstu te ocjene stoji osuda danog prijedloga kao neracionalnog, a političara koji prijeti dominantnim interesima na taj se način brzinski diskvalificira. ‘No isto vrijedi i za zahtjeve koji dolaze od građana. U istraživanjima često zabilježene egalitarne sklonosti i sklonosti redistribuciji tumače se kao atavističke vrijednosti zaostale iz predmodernosti, devijantne i neprilagođene suvremenom svijetu. Iz liberalne perspektive, funkcija etiketiranja nečeg kao populističkog jest da se opravda tehnokratsko nedemokratsko upravljanje’, dodaje Dolenec.
Da se moramo riješiti i zadnjih iluzija o parlamentarnoj demokraciji (ako ih još imamo), misli još radikalnije Slapšak: ‘Moderna parlamentarna demokratija je hibrid koji se može združiti sa monarhijom, diktaturom, jednakošću pred zakonom i drugim oblicima jednakosti, sa emancipatornim politikama skoro jednako kao i sa restriktivnima. Parlamentarna demokratija može podneti i inkorporirati sistem kasta, rasizam, kolonijalno nasilje, različite doze ljudskih prava, ukratko najperverznije kombinacije prinude i lične slobode. To sve danas možemo prepoznati u postojećim parlamentarnim demokratijama.’
No kritika elita nije dovoljan element da bismo neku politiku nazvali populističkom. ‘Ono što vidim kao distinkciju populističke politike’, kaže Dolenec, ‘je govor u ime, odnosno jedan u osnovi antipluralistički poriv koji tvrdi mi smo jedini pravi predstavnici naroda, a svi ostali su nelegitimni. Osim toga, populistička politika imaginira nekakav homogeni narod čiji interes tobože predstavlja. U tom je smislu, kako piše i Jan-Werner Müller, populizam nužno identitetska politika, jer ocrtava homogenu zajednicu, pripisuje joj neke inherentne karakteristike, a time istovremeno isključuje ostale kao nelegitimne. Ako tako postavimo definiciju populizma, on je u svojoj biti nedemokratski, jer pred birače postavlja samo jedan zadatak: da izaberu pravoga vođu, a onda njemu prepuste uzde.’
‘Ne znam kako je u Hrvatskoj’, nadovezuje se Slapšak na temu elita, ‘ali u Sloveniji evropski poslanici iz Slovenije uživaju veliku popularnost u ispitivanjima javnog mnenja: evropska komesarka za saobraćaj, premda je neposredno odgovorna za haos na granicama koji će obeležiti ovo leto, stalno je na vrhu, odmah iza Pahora. To može biti ostatak nekog starijeg, austrougarskog poverenja u administrativni vrh i one koji su ga se dokopali. Desni evropski poslanici, koji predlažu sumanute mere kao što je ograničenje abortusa ili postavljanje spomen-plakete žrtvama komunističkih posleratnih pokolja u zgradi EU parlamenta, ne uživaju neki poseban ugled ni tamo ni kod kuće. Razočarenje u evropsku birokratiju, koja je istovremeno neumoljiva i koruptivna, razočarenje u evropske projekte dotiče se populacije koja mora živeti sa tim i nema ni mogućnosti ni volje da to pretvori u populistički bes. I pri tome, evropski desni populisti nisu samo frustrirani lumpeni, već i srednji i niži srednji sloj, koji sebi može platiti političke aktivnosti.’
Svetlana Slapšak, koja se bavi i novom antropologijom antičkih svjetova, razvila je zanimljivu teoriju o razlici između antičkog i buržoaskog državljanina, kao demagoga predanog kršćanskoj retorici. ‘Atinska neposredna demokratija poznavala je važnu bipolarnu definiciju, koja je razlikovala građanina (polites) od – ako upotrebimo po značenju najbližu reč – rođaka (patriotes). Polites, koji nije opsednut privatnim interesima (antički termin za to je idiotes), nego politikom, javnim interesom i odgovornošću, suprotnost je patrioti, kojeg definiše samo kraj u kojem je rođen’, kaže Slapšak.
Demagogija, odnosno populizam, treba samo patriota, koji nema interesa za političku državu i demokraciju, nego za nejasnu teritorijalno-krvnu identitetsku pripadnost. Za atensku demokraciju najgora noćna mora je građanski rat, za rimsku republiku, koja je timokratska vlast s neprestanim cjenkanjem među elitama i plebsom oko učestvovanja u političkom procesu, stalna prijetnja građanskim ratom bila je funkcionalna u održavanju vlasti. Plebs mora živjeti u gradu, u centru vlasti, gdje ga izdržavaju besplatnom hranom i zabavom, kao nestabilni element ravnoteže vlasti. Njena teza je da je zapadna demokracija više slijedila model rimske no one atenske. Tako je zaboravljen najsubverzivniji princip neposredne demokracije da ‘nema posebnih kvalifikacija za bavljenje politikom, svi građani su tim osnovnim položajem jednako osposobljeni da brinu za druge građane u jasno određenim vremenskim periodima kada služe kolektivu, i zato je mogućno da na svoje funkcije budu odabrani kockom’. Predstavnički sistem još može podnijeti razne manje ostatke neposredne demokracije, posebno na lokalnoj ravni, ali ideju da su svi podjednako osposobljeni za izvođenje vlasti nikako ne može podnijeti.
Najpozitivniji historijski opredijeljen pojam populizma, za Slapšak, onaj je stariji američki ‘koji podrazumeva zalaganje jednog političara za grupu koju vidi i koja se vidi kao žrtva političkih elita (recimo seljake)’. Najgori evropski primjeri delegiranja brige za druge na jednoga su kada se grupa raširi u nacionalni kolektiv ‘i zatim u ekstazi, sa izborima ili bez njih, preda jednom sve prerogative’. Tada parlamentarna demokracija, kao nekada i rimska, hrani i pazi nestabilni, rizični dio populacije, koji može upotrijebiti u slučaju porasta želje za demokracijom. Ukratko, populizam nije evil twin parlamentarne demokracije, nego dio njenog pravog lika.
Koja bi bila razlika između desnog i lijevog populizma, pitamo i Danijelu Dolenec. ‘U desnom populizmu narod je definiran kroz nacionalistički ključ i fetišizira se jedinstvo nacije. U desnom populizmu definicija neprijatelja često uključuje domaće ili međunarodne zavjere i prijetnje – sugerira se da našim sudbinama zapravo upravljaju tajne službe, strane financijske institucije, Židovi ili nešto u tom ključu. Osim toga, desni populizam ima jasnu autoritarnu crtu u pozivanju na red i stabilnost, u vraćanju pravim vrijednostima, čišćenju vlastitog naroda, povratku starome, iskonskom i neiskvarenom.’
A je li onda smisleno govoriti o lijevom populizmu, pitamo obje sugovornice. O tome Dolenec kaže: ‘O lijevom populizmu se pisalo u kontekstu tzv. ružičaste plime u Latinskoj Americi, veže se uz Correu, Moralesa i, prije svega, Chaveza. Za razliku od desnog, lijevi populizam predstavlja kritiku liberalne demokracije koja skreće pažnju na nepredstavljene dijelove populacije, temelji se na redistributivnim ekonomskim i socijalnim politikama koje afirmiraju radničke i manjinske identitete, opire se kolonijalnom nasljeđu i zagovara veći ekonomski suverenitet.’ Mnoge od tih politika su u suvremenom kontekstu progresivne, no čini se da je ‘inherentna granica’ populizma u činjenici da takva politika ne gradi prostore za veće sudjelovanje u politici. Lijevi populisti, kao i desni, uzgajaju kult vođe, a sudjelovanje naroda oblikuju kroz ritualne prakse plebiscitarne podrške.
Za Slapšak, lijevi populizam prepoznajemo ‘kao umetnost za narod, socijalistički realizam i druge oblike masovne kulture socijalizma, posebno državnog. Sećanje na to mogle su iskoristiti sve nove države kao pogon za obnovu zemlje; umesto toga su novi državni aparati, uglavnom iz sastava bivše nomenklature, suknuli u istrživanje zasluga, krađu javnog dobra i grabež položaja’. I za Dolenec ‘progresivna lijeva alternativa, da bi se uopće probila u javni prostor medijatiziranih demokracija današnjice, mora koristiti neke elemente populizma. Ali istovremeno mora ugraditi mehanizme šire participacije i osnaživanja ljudi za sudjelovanje i suodlučivanje u politici’.
