POPULIZAM; društveno-politički fenomen, praksa manipulativnog podilaženja figura moći, uglavnom političara, širokim slojevima stanovništva, pri čemu se koriste svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju: medijima, javnim nastupima, slatkorječivim (lažnim) obećanjima, propagandom i praksama ‘darivanja’ – kroz npr. povremene karitativne mjere simbolične pomoći umirovljenicima, nezaposlenima ili ljudima ispod statističkih granica siromaštva – sve u svrhu realizacije vlastitih interesa poput osvajanja vlasti, podizanja ili održanja rejtinga popularnosti, (re)izbora u sljedećem izbornom ciklusu, itd.
Važna karika za razumijevanje populizma jest, navodna, antielitistička politika. Iako populizam najčešće nastupa pod krinkom antielitizma, on ne samo da nije antielitistički, već je elitizam na razne načine utkan u neke od najgorih populističkih ideologija. Populizam je, zapravo, tipična manifestacija starog-novog tipa makijavelizma elita koje nastupaju pod plaštem antielitizma; bezočna i beskrupulozna utrka za stjecanjem položaja, moći, utjecaja i iz toga proizašlih privilegija. Nerijetko se populističkim politikama i taktikama smatraju društveno-političke prakse i akteri koji nastupaju s pozicija kontriranja postojećem status quo, bilo s desnih ili lijevih pozicija.
Problem je što se time implicira logika ‘srednjeg puta’ liberalno-kapitalističke demokracije kao jedine razumne politike konsenzusa. S obzirom na to da se različiti tipovi pokretâ i pojedinaca u 21. stoljeću upravo obrušavaju na samorazumljivost hegemonije liberalno-kapitalističke demokracije, postaje jasno da je sadašnja eskalacija populizma i simptom evidentne krize takvog političko-ekonomskog modela. Iako nije povijesno nov fenomen, do porasta populizma dolazi u epohi ‘kasnog kapitalizma’, dakle i u razdoblju naše tranzicije. Čest mehanizam kojim se služe populistički lideri, a kojima obiluju i tranzicijske politike, jest besramna i bezočna spremnost da se dodvori svima i svakom za kime postoji makar minimum interesa. Ne suspreže se pritom ni od patetičnih i jeftinih medijskih performansa, uprizorenja u jednokratnim trominutnim ulogama fizičkih radnika, volontera-aktivista na usluzi potrebitima, heroja-spasitelja u teškim nedaćama poput prirodnih katastrofa…
Time nam žele poručiti da su i oni naprosto ‘ljudi iz naroda’, ‘jedni od nas’, navodno spremni podnijeti i najveće žrtve ako to bude potrebno. Strukturni uvjeti koji doprinose suvremenim oblicima populizma tiču se promjena ‘do jučer’ temeljnih univerzalnih vrijednosti – recimo kraha klasičnog tipa politike i raspada ozbiljnih obrazovnih modela – te načina korištenja novomedijskih tehnologija kako bi se neposredno nagovorili glasači i zaobišli možda neskloni ‘stari’ masovni mediji (na primjer tzv. twitter-politika američkog predsjednika Trumpa).
