Zima je, premda neuobičajno blaga, stigla i u Dalmaciju: vrhovi Dinare ogrnuti su snježnim pokrivačem, a jutarnje se temperature nerijetko spuštaju ispod ništice, ali na kninsku tržnicu i dalje svakoga dana stiže svježe povrće iz plastenika Snježane Miljević Degenek. I dok su joj prijepodneva rezervirana za prodaju, popodne je čekaju obaveze u domaćinstvu i stalna briga oko kultura koje uzgaja otkako se doselila suprugu na selo.
Neosporno je da kvaliteta ovdje uzgojenog krumpira ili salate - jučer ubrane, a danas ponuđene kupcu - nije ista kao kod onih kultura čije porijeklo nije jednostavno ustvrditi ili koje su tko zna koliko odležale u hladnjačama
- Uzgojem povrća započela sam se baviti kad sam se udala. Suprug je posjedovao zemlju i već se bavio poljoprivredom, a meni seoski poslovi nikada nisu predstavljali problem. To nam je isprva bio dodatni izvor prihoda, no kako drugih poslova baš nije bilo, odlučili smo se u potpunosti posvetiti uzgoju povrtnih kultura. I tako, malo po malo, puno smo radili i dosta naučili, što se s vremenom i isplatilo - tumači Snježana.
Početna ulaganja nisu bila velika, ali su ih dobri urodi i prodajni rezultati potaknuli na nova, odnosno proširenje proizvodnje na plastenike koji zahtijevaju sustave navodnjavanja.
- Krenuli smo prvo s jednom baštom, pa s drugom. Na malo prostora raslo nam je sve što ljudima treba u svakodnevnoj prehrani, od krumpira, luka i mrkve do blitve, salate i cikle, no trebalo je stvoriti uvjete za plastenički uzgoj, kako bismo mogli raditi i zimi. Neophodne sisteme navodnjavanja isprva smo bili osposobili preko postojećih bunara i kišnice, jer javna vodovodna mreža nije bila u funkciji. No malo po malo, radeći i ulažući, sami smo osigurali sve što nam treba za posao, bez ičije pomoći - kaže naša sugovornica. Količina posla i obaveza u povrtlarstvu ovisi, naravno, i o godišnjem dobu, ali sve to ipak nije toliko prezahtjevno.
- Posla uvijek ima, zimi nešto manje, a u proljeće i jesen više, ovisi već o tome što proizvodite i kakvi su vremenski uvjeti. Lani se suprug umirovio, pa je sad sav posao na mojim plećima. Čovjek se mora prilagoditi i raditi onoliko koliko može: najlakše se predati ili se žaliti, no od toga slabe koristi. Tako ovih zimskih dana prijepodne odlazim na pijacu, a popodne budem u plasteniku. Sada je sezona zimske salate, kupusa, blitve, cikle, začinskoga bilja. Dok to berem i pripremam za sutrašnju prodaju, vodim brigu o rasadima za proljeće, posadim nešto novo na slobodnom prostoru i dan mi začas prođe. A kada dođe vrijeme za veću sadnju, pozovem u pomoć kćer ili prijateljicu i opet sve uspijemo obaviti – objašnjava nam vrijedna poljoprivrednica.
Danas se sve više insistira na ekološkoj proizvodnji, odnosno netretiranom voću i povrću, ali mnogi prešućuju da je nemoguće izbjeći barem minimalnu zaštitu biljaka: ipak, pri tome svakako valja zaobići umjetna gnojiva i ostalu tešku ‘kemiju’, pogotovu kod manjih nasada.
- Mogu reći da je bar sedamdeset posto mog povrća proizvedeno na ekološki način. No u određenim se situacijama nekakva zaštita kultura mora koristiti, ali opet tako da to ne bude štetno i da plodovi budu sigurni za konzumaciju i ljudsku prehranu. Proizvođači su na zaštitu primorani iz niza razloga, od klimatskih promjena koje uzrokuju ekstremne i za ove krajeve netipične temperature do mogućih biljnih bolesti i nametnika. Znate kako je, možete apsolutno ništa ne koristiti, ali kad padne kiša koja u sebi nosi tko zna što sve ne, to će utjecati na biljku i na onoga tko je jede. Naravno da ću prije koristiti ono što nam je ovdje u selu dostupno, počevši od prirodnog gnojiva i zaštite, ali ni tada ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je ovakav uzgoj stopostotno ekološki - iskreno objašnjava radišna i otvorena žena.
I na tržnicama se osjeti koliko je pala kupovna moć stanovnika Hrvatske, ali potražnja za svježim, sezonskim voćem i povrćem ipak ne prestaje. Snježana zasad nije tražila nikakvu pomoć ili poticaje, nego se u svemu uspijeva osloniti na sebe i svoj rad. Sve dok bude tako, njezino će povrće svakoga jutra na kninskoj tržnici dočekivati zainteresirane kupce.
- U interesu mi je da proizvedem koliko mogu, pa da to ponosno posložim na tezge pred kupcima. Unatoč tome što već godinama imam stalne mušterije, primjećujem da prodaja ne ide kao nekad. To je i razumljivo kad se zna koliko je ljudi već otišlo i dalje odlazi iz ovoga kraja i cijele države. A premda su danas dostupni različiti fondovi, pa i EU sredstva za male poljoprivrednike, još nisam tražila nikakve poticaje putem natječaja. Od onoga što zaradim, dio ulažem u novu proizvodnju i tako ukrug. Uostalom, dok budem mogla podmirivati svoje troškove, bilo kakva vrsta financijske pomoći nije mi potrebna. Po meni, jako je važno znati da čovjek koji obrađuje svoju zemlju ne može ostati gladan i da će uvijek točno znati što jede. Osim toga, oni koji kupuju na tržnici mogu vidjeti gdje je i kako uzgojeno nečije povrće, dok u marketima, velikim trgovinama i prodajnim centrima morate vjerovati deklaracijama ili onome što vam ondje kažu. Neosporno je da kvaliteta ovdje uzgojenog krumpira ili salate - jučer ubrane, a danas ponuđene kupcu - nije ista kao kod onih kultura čije porijeklo nije jednostavno ustvrditi ili koje su tko zna koliko odležale u hladnjačama. Sve su to samo neke od prednosti domaćeg povrća i vođa, uzgojenih na našim selima. Osim toga, nisu ljudi nekad uzalud govorili da je zdravlje na selu. Tako i ja, pored toga što radim ono što volim i u čemu uživam, samo koristim mogućnosti koje imam - s osmijehom zaključuje naša sugovornica.
Oni koji se domaćim voćem i povrćem uzgojenim trudom i ljubavlju malih poljoprivrednika redovito opskrbljuju na tržnicama razumjet će s lakoćom suštinu njezine priče, zasigurno poštujući i to što nije poput mnogih drugih potražila navodni lagodniji život i mogućnosti privređivanja u gradskim sredinama, bilo u Hrvatskoj, bilo izvan njezinih granica.
