Dalmatinska Bukovica se nalazi u sjevernoj Dalmaciji, u trouglu između Knina, Benkovca i Obrovca. O tome kako je dobila ime, još uvijek se pripovijeda. Pretpostavlja se da je Bukovica ime dobila po nekadašnjem obilju bukove šume koja je nestala u 17. vijeku kada su Mlečani posjekli bukovo drvo i od njega, prema kazivanjima, te sagradili veliki dio Venecije. Da li je u pitanju istorijska istina ili samo posljedica vjekovne čežnje Bukovčana za kvalitetnom šumom, koje danas u ovom kraju nema, ostat će nepoznato. No sasvim je sigurno da je ovaj dio sjeverne Dalmacije oduvijek bio nerazvijen i prilično zatvoren, pa su se u njemu, do skoro, sačuvali nekadašnji porodični odnosi, zasnovani na patrijarhalnom vaspitanju.
U dugim i toplim ljetima, oduvijek je bio problem napojiti stoku, zaliti male bašte i imati vode za osnovne životne svakodnevne potrebe
Iako Dalmatinsku Bukovicu omeđuju dvije ljepotice - Krka i Zrmanja, s pravom se može reći da je ovaj kraj izuzetno bezvodan. U dugim i toplim ljetima, kaže profesor Ilija Bezbradica iz Kistanja, oduvijek je bio problem napojiti stoku, zaliti male bašte i imati vode za osnovne životne svakodnevne potrebe.
- Sjeverna Dalmacija, a naročito Dalmatinska Bukovica, iako imaju rijeke ljepotice, gotovo u pravilu nemaju pitke vode u selima. To ne čudi kada se imaju u vidu ranija vremena, ali danas je 21. vijek. Tehnologija je napredovala, a u bukovačkim selima još uvijek se domaćinstva snabdijevaju vodom iz gusterni, pije se kišnica. Upravo takvi surovi uslovi života, nedostatak šume i obradive zemlje, natjerali su Bukovčane da žive u skladu sa onim što imaju. Zbog toga se ovdje oduvijek gajila sitna stoka, prvenstveno koze i ovce, a obrađivalo se i ono malo škrte zemlje. Borba je ovdje oduvijek bila sastavni dio života i bez borbe se ovdje nije mogao proživjeti život. Škrta i bezvodna zemlja izrodila je jake i izdržljive ljude, spremne da se sa svakim životnim problemom uhvate u koštac - priča nam nekadašnji kistanjski profesor.
- Imamo ekstremne prilike, nedovoljno obradive zemlje, oporu klimu, vegetacije gotovo da nema, a stanovništvo je okrenuto stočarstvu. To je učinilo da se i etnička slika čini vrlo promjenjivom. Ovdje se živjelo prema mitovima i legendama, onome što je došlo na kućni prag posredstvom seoba: narodnoj pjesmi, pričama proisteklima iz prošlosti. To je sve usvojeno kao sistem, posredstvom crkve. Ja ne mogu tvrditi da je sve to svojstvo samog naroda, jer bih time bio na tragu nekakvih rasnih teorija da je riječ o superiornim ljudima. Fizičkim radom, izdržljivošću, snagom volje, živošću, pameću, lukavošću i onim osobinama koje su prijeko potrebne da bi se u ovim škrtim krajevima moglo preživjeti, Bukovčani su opstali, trajali i svjedočili svoje postojanje. Zajednica, koja je u tim krajevima bila u neprestanoj borbi za opstanak, mislila je i na svoj duhovni lik, što se nipošto ne može i ne smije zanemariti - objašnjava dr. povjesničar umjetnosti i poznavaoc povijesti dalmatinskih Srba Branko Čolović svoje viđenje opstojnosti stanovništva Bukovice, koje je oduvijek bilo u nemilosti kako prirodnih tako i društveno-političkih, ali i vjerskih prilika i neprilika.
Tumačeći vijekovnu borbu Bukovčana za goli opstanak na škrtoj zemlji i surovoj klimi, ispunjenoj dugim, toplim i ljetima bez kiše, kao i sa burom koje u ovim krajevima ne nedostaje, Čolović kaže: ‘Baveći se filozofijom istorije, Arnold Tojnbi ističe da opstaju one zajednice koje imaju ‘motiv izazova’. Takav slučaj je upravo sa Bukovicom, koja je u svakom smislu škrta i oskudna, zbog čega su Bukovčani, kako prije tako i danas, morali nadrasti i nadjačati sredinu u kojoj su rođeni. To je uslov opstanka. Drugačije se ovdje ne može živjeti nego je trud svakodnevan, žrtva se podrazumijeva i iz tog spleta truda i samopregorne žrtve rađali su se ljudi sposobni da prežive, produže lozu i trajno opstanu na ovom bukovačkom kršu’.
Borba je ovdje oduvijek bila sastavni dio života. Škrta i bezvodna zemlja izrodila je jake i izdržljive ljude, spremne da se sa svakim problemom uhvate u koštac
Urbana naselja - Obrovac i Kistanje - razvila su se na samim obodima Dalmatinske Bukovice, gdje dalmatinski krš ne dolazi toliko do izražaja kao u unutrašnjosti, gdje su bukovačka sela danas, kao i nekad, u pustoši oskudne vegetacije, a tragovi progresa ovdje su teško uočljivi. Zbog toga je Bukovica oduvijek bila prepuštena samoj sebi.
Profesor Ilija Bezbradica ističe da je u prošlosti svakako i razumljivo bilo teže nego danas, zbog čega su, boreći se za golu egzistenciju, Bukovčani 1704. godine podigli bunu koja je u istoriji ostala upamćena kao ‘Buna popa Kuridže’. Društveno-politički aktivizam, u početku manifestovan bunama i otporom prema vlastima, u kasnijim vremenima dobio je svoju suptilniju političku formu. Tako je borba za golu egzistenciju u krševitim krajevima nastavljena preko novinskih glasila, političkih partija i saborskih predstavnika, a sve sa ciljem da se, ako se ne može poboljšati život dalmatinskih težaka, barem ne odmogne njihovoj neprestanoj borbi za ono najosnovnije, kako bi mogli opstati kao ljudi u svojoj biološkoj formi.
- Želim podsjetiti na jedan važan, slikovit, ali ne i dovoljno prepoznat društveno-politički događaj, koji je imao za cilj ukazati na podčinjenost i surovi odnos vlasti prema dalmatinskim težacima. U ovom slučaju riječ je o problemima s kojima su se Bukovčani suočavali na prelazu između 17. i 18. stoljeća. Naime, 1704. godine, kada su Mlečani upravljali Dalmacijom, izbila je u Biovčinom selu, u srcu Bukovice, buna izrazito socijalnog karaktera. Nju je podigao paroh Petrove crkve Petar Jagodić Kuridža, rodom iz Bilišana. To je bila buna izrazito siromašnog naroda Bukovice protiv mletačke vlasti, tačnije zbog poreza koji se nazivao ‘decima’. Buna se, osim Bukovice, proširila i na Ravne Kotare, a pobunjenici su napadali skupljače ‘decime’. Međutim, vješti lukavosti i pregovaranju, podmićujući narodne prvake, Mlečani su u početku ograničili bunu da bi je kasnije sasvim ugušili. Najskuplju cijenu neuspješne bune platio je upravo pop Petar Kuridža, koji je u tamnici proveo četrdeset dugih godina. Ova buna, kao i mnoga narodna nezadovoljstva, proistekli su iz siromaštva i obaveznih državnih nameta mletačke vlasti koje stanovništvo nije moglo platiti, jer nisu niti ono najoosnovnije imali ni za sebe i svoje potrebe.
Država je tražila svoje, ne obazirući se na to da li stanovništvo Dalmatinske Bukovice može izvršiti svoje obaveze prema mletačkoj vlasti. Upravo to duboko nerazumijevanje i jeste urodilo pokušajem bune, čiji je motiv izrazita ekonomsko-socijalna obespravljenost bukovačkih najsiromašnijih slojeva.
Podsjećajući nas pomalo zaboravljenih stranica dalmatinske istorije, Ilija Bezbradica ukazuje na još jednu važnu ličnost - Savu Bjelanovića, čiji su trud i politička borba u Dalmatinskom saboru bili prepoznati među najširim narodnim slojevima. O tome najbolje svjedoči sama sahrana ovog političkog prvaka kada se u njegovim rodnim Đevrskama okupio do tada neviđen broj ljudi, sveštenika i političkih istomišljenika. Veliki pjesnici Aleksa Šantić i Jovan Jovanović Zmaj posvetili su svoje stihove ovom znamenitom Dalmatincu, koji se svakodnevno borio za prava obespravljenih sunarodnika.
- Zanimljivo da je Sava Bjelanović već za života bio posmatran i viđen kao narodni prvak. Bjelanović je svojim samoprijegornim radom doista ‘izgorio’. Meni je teško zamisliti da je netko kao on, koji je uređivao novine, punih 17 godina, iz dana u dan pisao uvodnike. To govori o njegovom nevjerovatnom entuzijazmu, trudu, volji i vjeri da se stanje stvari može i mora promijeniti. On je svakodnevno bio u doticaju sa ljudskom mukom, sa problemima ljudi i to u vremenu kada se društvo moderniziralo. Radile su se ceste, pruge, osnivale bankarske ustanove, unapređivalo zanatstvo. Dakle, bilo je tu mnogo mjesta za praktično djelovanje, za podešavanje zakona koji su se stvarali, da bi se onom dijelu ljudi koje je uglavnom bilo ruralno, pomoglo da i oni vide i prepoznaju svoje mjesto u društveno-ekonomskim odnosima. Sava Bjelanović je evidentno, bez obzira na porijeklo, predstavnik gradskog sloja, koji je baštinio znanja o društvu i politici, a koja je stekao u sopstvenom domu, a ne samo na visokim italijanskim školama. Sava Bjelanović je naprosto najzaslužniji za stvaranje političke filozofije Srba, kojoj su nasuprot stajale prozelitističke težnje. U zadnjoj godini života, Bjelanović je bio izabran u Carevinsko vijeće u Beču, ali ga je smrt prekinula da svoj mandat iskoristi. Međutim, ono što je do tada uradio kao saborski zastupnik, jer je dnevno bio upoznat sa problemima, bilo je mnogo. To su oni koje je predstavljao mogli i znali prepoznati. On je beskompromisno izlagao i branio svoje političke stavove - kaže dr. Branko Čolović, naglašavajući nesumnjivi politički autoritet Save Bjelanovića, koji je ovaj imao među dalmatinskim Srbima.
Prepuštena samoj sebi, Dalmatinska Bukovica i danas, sa znatno prorijeđenim stanovništvom, uglavnom starije životne dobi, svojim golim opstankom prkosi onima koji su je zaboravili. Pamte se nekadašnja vremena kada su njena sela bila ispunjena dječijom grajom, pjesmom, ali i mukom njenih težaka da od prirode uzmu što se uzeti može, sa samo jednom željom - da prežive. Zbog toga su Bukovčani bili i ostali izdržljivi, snažni, jaki, ali i optimistični, jer da nisu posjedovali nadu i vjeru da će preživjeti ne bi ni uspjeli nadvladati sva ograničenja koja im je priroda postavila. Međutim, ispada da je mnogo lakše nadrasti prirodu nego li društveno-političke stereotipe koji su ovom najnerazvijenijem dijelu Dalmacije odredili sudbu.
Ostavljajući Dalmatinsku Bukovicu, u kršu i kamenu, iz kojeg je izrasla, nameće nam se zaključak da su na ovoj zemlji mogli opstati samo najjači, najhrabriji i najizdržljiviji ljudi, a Bukovčani to svakako jesu. Zbog toga ćemo im se vratiti da bismo ih ponovo zatekli tamo gdje smo ih i ostavili - u srcu njihovog krša, koji je za njih više od života.
