Svako selo i svaki zaselak nekad su imali školu bar do četvrtog razreda. Sami smo tim zgradama temelje gradili, djecu u njima školovali i kako da te danas ne zaboli kad gledaš ruševine koje kao duhovi iz prošlosti stvaraju nemir, bude sjećanja i stare rane, pita se po tko zna koji put Mara iz sela Vrbnik kod Knina sa suzom u oku… Obilazeći sela po dalmatinskom zaleđu, nebrojeno smo puta u razgovoru s ljudima koji su se vratili na svoja ognjišta slušali živopisna sjećanja o minulim vremenima i nekim sretnijim životima.

Na tragediju zajednice podsjeća svaka srušena i u ratu zapaljena kuća. Teško je u očima onih koji pamte bolje dane ne uočiti tugu dok promatraju sumorno okruženje u kakvom im danas protiče svakodnevnica. Svatko tko ima imalo sluha za ljudsku nesreću i patnju teško će ostati imun na slike propadanja kojima ne treba puno riječi…

Svako selo i svaki zaselak nekad su imali školu bar do četvrtog razreda. Sami smo tim zgradama temelje gradili, djecu u njima školovali i kako da te danas ne zaboli kad gledaš ruševine - pita se 80-godišnja Mara

Vraćamo se opet tom proteklom vremenu zajedništva, kad se život gradio golim rukama i na dobrobit svih koji su u nekoj sredini živjeli – u škole koje su obilježile živote generacija, skromne seoske zgrade u kojima su stasavali brojni književnici, doktori, profesori ili tek dobri ljudi, od kojih će mnoge vihori nevolje odnijeti tko zna kamo. A da nije malobrojnih živih svjedoka koji i danas nesebično prenose svoje uspomene, možda ni ovih redaka ne bi bilo i sve bi ostalo pod prašinom zaborava, kao i ruševine iz kojih danas ne dopire učenička cika i graja, jer u njih ne zalazi nitko.

Baka Mara često se pita zašto nitko ne traži obnovu ruševnih škola i zašto je ljudima u selu danas svejedno što te devastirane zgrade ničemu ne služe. Počesto je muče dvojbe bi li se ipak moglo štogod učiniti, da bar ondje gdje još ima živih netko preuzme inicijativu pa ostatke tih objekata iskoristi za neko opće dobro:

- Sve se nekada radilo u kuluku. Plate nitko nije imao, osim možda ponekog glavnog majstora kojem bi se platilo kad bi se skupilo nešto novca. Kamen se za školske zgrade kopao i dovlačio s različitih strana. Muškarci bi ga donosili svojim rukama na improviziranim nosilima, a žene bi vukle vodu s bunara. I kreč bi sami pravili i gasili. To je bio napredak četrdesetih, a dotad su učitelji djecu učili po kućama s kakvom povećom prostorijom. Bili smo složni, dogovor je gradio ono što nam je svima trebalo, smjenjivali smo se u poslovima po potrebi, kako je tko mogao. Na isti se način radilo u svim selima, u većima je bilo i više škola i više dječice. Prostorija ili dvije s klupama, peć na drva i ručno računalo od suhih hrastovih ‘babuški’, bilo je sve što je našoj djeci trebalo. Svatko je od nas u te škole uzidao djelić svog života, radeći ili učeći. Zato mi je danas teško gledati te ruševine, od kojih su mnoge u ratu spaljene i uništene, a pogotovu mi teško pada što više nikoga za to nije briga i što se nijedna školska zgrada ne pokušava obnoviti, nego se sve prepušta zaboravu – kaže Mara uz teški uzdah.

Danas su svi digli ruke, prvo mi sami od sebe, a onda i od onoga što smo imali. Ne uči se više da cijenimo naslijeđe kako bismo i sami mogli ostaviti zalog, već se teži površnosti i vrijednostima koje djeci više idu na štetu nego na korist - kaže Nikola

Iako je već zašla u osmu deceniju života, njezina razmišljanja još vrve konstruktivnim i optimističnim idejama, nad čime bi se i mnogo mlađi mogli zamisliti.

- Svjesna sam ja da to više nije što je bilo, da djece u pojedinim selima nema a u drugima se s lakoćom mogu izbrojati. Nekoć najveća sela u ovom dijelu Dalmacije, poput Plavnog, Polače i Golubića, danas ni približno nemaju stanovnika koliko su nekad imala đaka, ali ne treba zbog toga od svega dići ruke. Zašto nitko ne traži od države da se ruševne škole obnove, pa služe selu u neke druge svrhe? U krajnjem slučaju, nisu se baš sve same od sebe urušile – zaključuje ona, i dalje ogorčena na nedostatak zajedništva i nemar vlasti.

Doista, u većini sela dalmatinskog zaleđa, i onima koje Mara spominje i onima koje ne spominje, nedevastiranih je škola manje od prstiju jedne ruke. Osim dviju unutar općine Biskupija, na koje je postavljena vanjska stolarija i obavljeni sitni radovi, uglavnom nijedna nije u funkciji. I vremenske su prilike, nakon ratnih razaranja, pridonijele procesu urušavanja, pa će se danas malotko (i uglavnom tek prigodno) prisjetiti Nikodima Milaša, Stefana Kneževića, Dositeja Obradovića, Sime Matavulja i drugih velikana prosvjete koji su kroz stoljeća podučavali i opismenjavali narode Dalmacije.

- Danas su svi skočili protiv ćirilice. Manipulacija masom je najjače oružje u vremenima mržnje i netolerancije. Mi smo učili i znali pisati podjednako na jednom i na drugom pismu, ali to danas mnogi osporavaju, pretvarajući laž u istinu. Sjećam se kad su se djeci poslijeratnih godina kupovale knjige u gradu, pa bi u knjižari pitali iz kojeg smo sela: po odgovoru bi znali hoće li nam dati udžbenike na ćirilici ili latinici. Dakle, bilo je podjela. Nevolje su ovdje narod pratile, ali su škole opstajale, ljudi su porušeno uvijek iznova podizali. A danas su svi digli ruke, prvo mi sami od sebe, a onda i od onoga što smo imali. Ne uči se više da cijenimo naslijeđe kako bismo i sami mogli ostaviti zalog, već se teži površnosti i vrijednostima koje djeci više idu na štetu nego na korist – mudro zbori Nikola (1925) iz Polače kraj Knina, koji i u poznim 80-ima ima još mnogo toga za reći.

U Vrbniku, selu nadomak Knina, škola je izgradjena neposredno prije Prvog svjetskog rata, 1913. godine. Kroz ovu školu prosle su generacije ucenika. Stevan Kuprešanin, rođen 1932. godine, u školu je krenuo uoči Drugog svjetskog rata, 1940. godine. Stevan se ne sjeća tačnog broja učenika, ali je škola, kaže, bila puna đaka. Zbog rata, 1942. godine nastava u vrbničkoj školi obustavljena je na dvije godine, a 1944. godine nastavila je sa radom. Išlo se u dvije smjene, prije i poslije podne, sjeća se Stevan, da bi se nadoknadilo ono što se zbog rata propustilo, tako da su tokom jedne školske godine đaci uspjeli završiti po dva razreda.

Njegov sin Milkan, rođen 1955. godine, kaže da je u vrbničkoj školi bilo 66 njegovih vršnjaka, a sličan broj bio je i sa generacijama nešto starijim, ali i mlađim od njega. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, vrbnička škola bila je prepuna. Kasnije, kako je vrijeme odmicalo i kako su se ljudi sve više odseljavali u gradske sredine, opadao je i broj učenika.U generaciji Milkanovog sina Steve, rođenog 1985. godine, bilo je već samo 9 učenika, što najbolje svjedoči o demografskom sunovratu ovog kninskog sela. Škola u Vrbniku danas je u ruševinama, a ono malo preostalih đaka u ovom selu svakodnevno na nastavu odlazi u Knin.

Kao i u Vrbniku, gotovo istovjetna situacije je i u Polači, selu udaljenom deset kilometara od Knina. Danas je u ovom selu desetoro djece školskog uzrasta, koji osnovnu školu pohađaju u Kninu. Stariji mještani pamte da je škola u Polači nekada bila puna učenika. Šezdesetih godina u Osnovnoj školi u Velikoj Polači bilo je osam razreda, a u svakom razredu bila su po 32 đaka. Sedamdesetih godina, do četvrtog razreda, đaci su išli u škole u Maloj i Velikoj Polači, a u Maloj Polači tada je bilo svega dvadesetoro djece. Obje škole danas su u ruševnom stanju i nema nikakvih naznaka da će ovi objekti, koji su nekada predstavljali simbole života u selu, biti obnovljeni. Mještani kažu da u mjestu u kojem nema škole, nema ni života ni budućnosti.

Većina Marinih, Nikolinih i Stavanovih vršnjaka misli slično. Teško im je što svakodnevno gledaju samo ruševine, ostatke onoga radi čega su se njihove generacije godinama odricale i to unatoč skromnim uvjetima u kojima su živjele. Podrhtavanje u glasu dok iznose svoja sjećanja i suze koje im se pritom naziru u očima teško je prenijeti na papir, a još je teže suvislo odgovoriti zašto je gotovo svima svejedno što u okolici Knina nema nijedne obnovljene škole u srpskom selu, baš kao ni doma kulture ili slične ustanove; opravdanje je najlakše naći u opustjelim selima i manjku ljudi, ali će prije biti da je uzrok svemu nedostatak dobre volje i želje, a možda i političke ambicije.

Dositej je pisao u školi Plavno

Dr. Branko Čolović, povjesničar umjetnosti i jedan od najboljih poznavatelja prošlosti dalmatinskih Srba, objašnjava zašto je u 19. vijeku, kada je bilo puno više nepismenih i puno manje onih koje bi se moglo nazivati intelektualcima u današnjem smislu, bilo toliko izdavačkih podviga, periodike i potrebe za pisanom rječju.

- To je bilo pionirsko doba. Ljudi su raspolagali s manje literature, ali s više zanimanja. To je bilo ono čime su se rukovodili. U preporoditeljsko doba porastao je interes za nacionalnu prošlost, premda je obrazovanih ljudi doista bilo malo - kaže on, napominjući da su onodobni nacionalni i vjerski prvaci bili prilično obrazovani za tadašnje prilike te da su željeli i širem stanovništvu predočiti važnost pismenosti i obrazovanja, kako bi se konačno izišlo iz mraka koji donosi neprosvijećenost.

- Kada se pogleda unatrag sva borba pravoslavnog naroda i kada se ima na umu i vjersko utemeljenje, vidi se da sve počiva na tom obrazovnom i školskom planu. Takvi su napori izlazili i izvan manastirskih porti, pa tako i episkop dalmatinski Stefan Knežević nije završio samo Duhovnu akademiju nego se školovao i po austrougarskim civilnim univerzitetima. Šezdesetih godina 19. stoljeća, kada se uvodi parlamentarizam i kada srpski politički prvaci sudjeluju u radu Dalmatinskog saboru u Zadru, već se otvaraju škole, pa je po tom kraju uskoro podignuto 35 do 40 pravoslavnih škola. Dakle, intenzivno se radilo na prosvećivanju i obrazovanju – tumači Čolović.

Malobrojni koji prva slova sriču u gradskim središtima uglavnom ne znaju da je upravo Dositej Obradović, veliki srpski mislilac, književnik i prosvjetitelj, u školskoj zgradi u zaboravljenom selu Plavno pokraj Knina, ‘pri crkvi svjatago velikomučenika Georgija, marta 16, 1770. godine’ napisao svoju ‘Ižicu’. Plavanjska škola odavno je već u ruševinama, a Dositej već dugo ne stanuje u školskim udžbenicima.