Aktualni pravilnik za upis u srednje škole Ministarstva znanosti i obrazovanja u određenoj mjeri koincidirao je s predizbornim obećanjem vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave. On je prošle godine najavio ukidanje nastave na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u tom gradu.
Novim pravilnikom Ministarstva predviđeno je obustavljanje mnogih strukovnih programa u Hrvatskoj. Tako su ovim prijedlogom obuhvaćeni Srednja strukovna škola Marko Babić u Vukovaru i tamošnja nastava po A modelu manjinskog obrazovanja, što predstavlja degradiranje izborenog statusa srpske nacionalne manjine u ovom gradu. Za ovu školu je predviđeno ukidanje zanimanja konobar, mesar, turističko-hotelijerski komercijalist i slastičar.
Pod imperativom "racionalizacije razrednih mjesta i potreba tržišta rada", donositelji odluka naprosto su zanemarili zakonsko pravo na obrazovanje na jezicima i pismima nacionalnih manjina. Pravo za odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina te Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.
O svemu ovome javnost je izvijestila SDSS-ova saborska zastupnica Dragana Jeckov. Kazala je da je ravnatelj škole Srednje strukovne škole Rudolf Tomić predložio ukidanje četiri smjera u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.
Ravnatelj tvrdi da ove smjerove upisuje po jedno ili dvoje učenika. U izjavama za medije, što je ponovio u izravnom razgovoru za Novosti, Tomić je otišao još dalje, govoreći da učenici iz ovih smjerova navodno ne dolaze u školu, a njihovi nastavnici opravdavaju ih izjavama da se nastava odvija normalno. U školi bi tako trebala ostati samo dva smjera po modelu A – kozmetički i frizerski. Ravnatelj tvrdi da Ministarstvo znanosti i obrazovanja zanima isključivo broj učenika u razredu. Prema njegovim riječima, on "želi da sva djeca idu zajedno u razred".
- Sad ćemo spojiti dva razreda u jedan po modelu B (po ovom modelu nastava se izvodi dvojezično, prirodna grupa predmeta se uči na hrvatskom jeziku, a društvena grupa predmeta na jeziku nacionalne manjine, op.a.). Djeca srpske nacionalnosti će biti zastupljena u svakom pogledu. Nikakvih tu problema nema. Samo pojedine kolege i novinari u tome vide neku senzaciju. U čitavoj Hrvatskoj se ukidaju ta zanimanja pa tako i u Vukovaru - kratko nam je komentirao Tomić. Završno je dodao da će "njegova škola biti mjesto obrazovanja, a ne politike".
Nikakvih tu problema nema – Rudolf Tomić
Općenito, problematika nacionalnih manjina i obrazovanje djece pripadnika nacionalnih manjina u javnosti je velika nepoznanica. Još gore, o manjinskom obrazovanju slabo su obaviješteni i sami prosvjetni radnici pa na njemu uglavnom inzistiraju udruge nacionalnih manjina. Pritom, ravnatelji nemaju ovlasti da sami djecu grupiraju u razrede. Nacionalne manjine nemaju ograničen broj učenika prilikom formiranja razreda – već i jedan upisan učenik je dovoljan za izvođenje nastave po nekom od manjinskih modela.
Nina Čolović iz Odjela za obrazovanje SNV-a govori da gašenje programa na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu zadire u prava roditelja i djece pripadnika manjina. Naglašava da model prema kojem će se djeca obrazovati, A, B ili C, biraju isključivo roditelji, a ne županije ili gradovi kao osnivači škola na nekom području. Manjina je po definiciji manje zastupljena pa se tako automatski očekuje i manji broj djece u razredima.
- Upravo zbog toga što se radi o manjini, Državni pedagoški standard predviđa da se broj učenika u razrednim odjelima u nastavi na manjinskim jezicima i pismima može organizirati i s manjim brojem učenika nego u dominantnoj nastavi. Bez obzira na razinu interesa, usporedni program na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu treba postojati kao mogućnost otvorena roditeljima i djeci u manjinskom kontekstu - objasnila je Čolović.
Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs opravdao je donošenje pravilnika o upisu u srednje škole činjenicom da oko 70 posto učenika završnih osnovnoškolskih razreda upisuje neki oblik strukovnog obrazovanja, a da svega 30 posto upisuje gimnazijske programe. Dodao je da na razini Europe oko 55 posto učenika upisuje gimnazijske programe, oko 45 posto strukovne. Kazao je da oni nakon srednje škole ne završavaju na tržištu rada nego ostaju u sustavu obrazovanja. Međutim, kasnije se, kako je ustvrdio, pojavljuju problemi u visokoškolskom obrazovanju.
- Upravo u tom segmentu učenika, odnosno studenata, koji dolaze iz sustava strukovnog obrazovanja, imamo najviši broj onih koji odustaju od daljnjeg studiranja i onih koji ponavljaju godine zbog onog dijela općeobrazovnih predmeta koji nisu toliko zastupljeni u strukovnom obrazovanju, kao što su u gimnazijskom - rekao je Fuchs.
Donositelji odluka o upisivanju djece u srednje škole toliko su zagledani u europske prosjeke i statističke izvještaje da im, osim manjinskog, izmiče i klasna dimenzija cijelog problema. Ne uzima se u obzir da mnogi studenti slabijeg materijalnog statusa nemaju čvrst oslonac pa uz studiranje moraju i raditi. Čolović govori da se mora voditi računa o materijalnim okolnostima u kojima se djeca i roditelji nalaze.
- Kada se promatra stopa nezaposlenosti i drugi aspekti razvoja područja na kojima se provodi nastava na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, primjerice u Vukovarsko-srijemskoj, Ličko-senjskoj ili Sisačko-moslavačkoj županiji, dolaze do izražaja otežane ekonomske i socijalne okolnosti njezine provedbe. Četverogodišnje, ali i trogodišnje strukovno obrazovanje s mogućnošću završetka dodatne godine, omogućava djeci iz radničkih obitelji temeljnu egzistencijalnu sigurnost i nastavak školovanja - rekla je Čolović.
Podsjetila je da su još 2019. godine usvojene Smjernice za izradu mreže školskih ustanova i programa odgoja i obrazovanja. U smjernicama je planirano smanjenje broja strukovnih programa zbog, kako je navedeno, poteškoća s pronalaskom kadra, s osiguravanjem uvjeta za praktičnu nastavu te istodobno povećanje broja gimnazijskih programa. Čolović naglašava da obrazovanje time postaje sve nedostupnije, s teretom za iznalaženje načina za promjenu situacije prebačenih na leđa najranjivije djece umjesto na agende gradova, županija i države.
