Kakve novosti očekuju učenike koji sljedeće školske godine odluče pohađati neki model nastave na srpskom jeziku?
Što se tiče modela A, prema kojem je cijela nastava na srpskom jeziku i ćirilici, nema nekih značajnijih novosti osim za gimnazijalce i one koji će državnu maturu polagati prema novom kurikulumu; s tim u vezi, vjerojatno će se provesti 'probna' matura. Model B je vrlo slabo zastupljen, ali je zato model C, prema kojem se srpski jezik i kultura njeguju kroz nekoliko nastavnih sati tjedno, najrašireniji u Hrvatskoj. Ni unutar njega nema velikih novosti vezanih uz kurikulum, ali su zato novi udžbenici - koji su već napisani, odobreni, pripremljeni i odštampani, pa će se naći pred učenicima s početkom nove školske godine. Ti su novi udžbenici velik korak unaprijed, jer će u velikoj mjeri pomoći nastavnicima i đacima pri afirmativnijem očuvanju svog jezika i cjelokupne kulturne baštine, a time identitetu cijele srpske zajednice u ovoj zemlji.
Odgovaranje u školama
Primjećujete li još kakve trendove vezane uz upisivanja đaka u takve modele nastave?
Kad bi sve škole bile na visini svog zadatka, morale bi i prije upisa upoznati roditelje i učenike sa svim mogućnostima i sadržajima koje takva nastava nudi; no koliko sam upućen, to se radi samo u školi u Dežanovcu kraj Daruvara, čiji ravnatelj pozove roditelje, pa im navede sve ono što ta obrazovna ustanova nudi. To je po meni afirmativan pristup, za razliku od škola u kojima se i roditelje i djecu odgovara od takve nastave, uz ostalo plašenjem da će veća satnica biti veće opterećenje pa nedostatkom učionica i adekvatnog prostora za izvođenje te nastave ili radi autobusnog prijevoza pri kojem bi druga djeca morala čekati dok polaznicima ne završi sat. Uglavnom, izmislit će se stotinu i jedan razlog da se nastava na srpskom ne organizira. U manjim mjestima, sa skromnijom ponudom javnih i kulturnih sadržaja, interes za nastavu je kakav-takav, iako nisu ni sva djeca srpske nacionalnosti u nju uključena. Naravno, na svakom je roditelju odluka o tome hoće li mu dijete pohađati manjinsku nastavu, to ne može odlučiti ni Ministarstvo, ni manjinsko vijeće, ni neka politička stranka. O roditeljskoj osviještenosti, dakle, ovisi hoće li biti očuvan jezični i kulturni identitet zajednice kojoj se pripada, a koji je na neki način doveden u pitanje. Dijelim mišljenje onih koji kažu da smo nakon ulaska Hrvatske u EU učinili korak unatrag u realizaciji programskih aktivnosti nastave na jeziku i pismu svih nacionalnih manjina, a pogotovu srpske koja je opterećena stanjem u Vukovaru. Kako se ondje, mahom preko noći, do maksimuma podignu tenzije i užare odnosi, i dio roditelja koji bi inače slao djecu na nastavu srpskog jezika počne razmišljati da je bolje s time sačekati, unatoč tome što je od rata prošlo već toliko godina. Kaže se da više vrijedi onaj tko zna više jezika, a u praksi se pokazalo da učenici koji su pohađali neki model nastave na srpskom postižu bolje rezultate na državnoj maturi. Ali i pored obilja argumenata, društvena klima u Hrvatskoj nije previše sklona našoj zajednici, pa takve nastave u najvećim gradovima zemlje uglavnom uopće nema.
A što se zbiva s roditeljima i đacima u Zagrebu i Rijeci kod kojih se nastoji pobuditi zanimanje za C model nastave, pa čak i to da se po njemu formira cijelo razredno odjeljenje; to je i Prosvjeta označila za jedan od svojih prioriteta?
Prošla je godina bila nezahvalna za realizaciju takvih planova radi korone i nemogućnosti okupljanja, a i u ovoj su vrijedila slična ograničenja, pa smo samo pripremali teren da se takva nastava od iduće školske godine pokrene u par većih gradova. Ponavljam, bez roditeljske podrške to neće ići, ali je dobro što je većina naših organizacija složna po tom pitanju, odnosno da treba doći do roditelja te ih kroz razgovor ponukati i ohrabriti da upišu dijete na manjinsku nastavu. Primjerice, u Zagrebu mnoge manjine, pa i one malobrojne poput ruske, poljske ili makedonske imaju nastavu na svojim jezicima, pa doista nema razloga da se u najvećem hrvatskom gradu ne oformi razred ili bar skupina učenika iz više škola koja će pohađati nastavu na srpskom. Hoće li se takva nastava održavati radnim danom ili vikendom, nek' se učenici i roditelji dogovore s osnivačem pojedine škole.
Nismo forsirali
Računate li pritom na podršku SPC-a, odnosno učenike koji pohađaju pravoslavni vjeronauk ili druge organizirane oblike okupljanja zajednice?
Mi ćemo pokucati na sva vrata: kad je sadašnji patrijarh Porfirije bio zagrebački mitropolit, izrazio je podršku takvoj inicijativi. Stoga očekujem da je predvode sveštenici koji žive u Zagrebu i to na način da svoju djecu uključe u učenje srpskog jezika i kulture. Propisima nije isključeno da oni koji pohađaju nastavu po modelu C ne slušaju predmete poput vjeronauka, informatike ili drugih koje škola nudi. Osim toga, ovdje smo – radi brojnosti đaka i ustanova, organiziranog prijevoza i sličnog - u prednosti u odnosu na druge gradove i naselja Hrvatske. Moram reći da proteklih mjeseci nismo željeli forsirati nastavu na srpskom kako se to ne bi zloupotrijebilo u predizbornim kampanjama, a bilo nam je podjednako bitno i to da u miru i tišini prvo razgovaramo s roditeljima, koji nerijetko slušaju svoju djecu kad je riječ o školskim i izvanškolskim aktivnostima.
Mnogima bi bilo zanimljivo čuti koliki je minimalni broj učenika potreban za formiranje jednog razrednog odjeljenja?
Zakon ni unutar modela A ne definira donji prag u tom smislu, iako je nekada takva granica postojala. S izmjenama je sve prepušteno tzv. terenu, pa sada praga nema ni za razred ni za obrazovne grupe, ali učenike nižih razreda osnovne škole nije moguće spajati s onima iz više, odnosno u istoj skupini imati polaznike razredne i predmetne nastave. Čak i da je riječ o svega dvoje takvih đaka, moraju se oformiti odvojene grupe. Model C je tu fleksibilniji, jer u svim sredinama nisu isti uvjeti: u manjim mjestima nastave može biti i po pet sati odjednom, a u većima dva do tri puta tjedno. S tim u vezi valja ponoviti da je nastava srpskog jezika i kulture izborni predmet, pa roditelji trebaju znati da će to djetetu biti obveza cijele školske godine, tek je one sljedeće ne mora nastaviti pohađati ako ne bude željelo i ako to u određenom roku dojavi školi. Smatram ipak da škole ne bi trebale svake godine anketirati roditelje po tom pitanju, dovoljno bi bilo prilikom upisa djece u prvi i peti razred osnovne te pri upisivanju srednje škole. Dakako, srednje škole su usmjerenije u stjecanju znanja i vještina od osnovnih, pa je u njima možda teže organizirati manjinsku nastavu - ali nije nemoguće, barem zakonski.
