Djeca koja pohađaju nastavu na srpskom jeziku, prije svega po modelu C, dobila su vrlo zanimljivu radnu bilježnicu – bojanku "Razigrana azbuka" Nike Vrbice i Sanje Šakić. U ovoj radnoj bilježnici, bojanjem i rješavanjem zadataka kroz igru, djeca ovladavaju ćiriličnim slovima.
- Bilo nam je važno pripremiti dodatne obrazovne materijale za rad u nastavi srpskog jezika i kulture, budući da nastavnicima nedostaje popratnih didaktičkih materijala. Zato smo ih htjele usmjeriti i dati im nešto što će uz udžbenike moći koristiti u redovnoj nastavi, a djeci dati priliku da uče ćirilicu na zabavan način i kroz užitak - rekla nam je urednica bojanke Nina Čolović.
Prema kurikulumu, ćirilicu u modelu C preporučeno je učiti od 1. do 3. razreda, ali djeca se upisuju i u kasnijim stadijima školovanja. Zato je bilo važno prilagoditi bojanku malenima, ali da bude dovoljno zanimljiva starijim đacima koji otkrivaju ćirilicu uključenjem u model C u kasnijim razredima. Bojanka je kvalitetna pratnja udžbenicima i časopisu "Bijela pčela" koju kao didaktički materijal nastavnici često koriste da bi objasnili pojmove iz srpskog jezika i književnosti.
- Prije dvije godine uradili smo nešto slično; radili smo sveske za učenje ćirilice. Sada je bila prilika da to uradimo u nekom drugom formatu. S jedne strane to bi bio potencijalno koristan materijal za nastavnike, a s druge djecu bi zaintrigirao za pismo koje je nažalost zanemareno u regularnoj nastavi i koje bi trebalo biti integrirano u obrazovni sustav - ukazala je Čolović.
Nina Čolović i Nika Vrbica
Bojanke su odštampane u tiraži sukladnoj broju učenika koji pohađaju nastavu po modelu A, B i C. Srpska manjinska vijeća su napravila anketu na terenu kako bi obuhvatila djecu koja ne pohađaju manjinsko obrazovanje. Štampano je oko 7.000 primjeraka, što je velika naklada i uz 6.000 primjeraka sukladnih potrebama, obuhvaća 1.000 primjeraka za dijeljenje djeci koja su izvan nastave srpskog. Štoviše, od početka godina bojanke se dijele po vijećima i pododborima Prosvjete koji ih distribuiraju djeci i roditeljima; tako su je djeca u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji dobila za Svetog Savu.
- Htjeli smo da bojanku djeca dobiju na važne datume kad se održavaju priredbe i okupljanja za djecu kako bismo ih razveselili te kako bi pododbori i vijeća mogla priložiti bojanke tradicionalnim poklonima koji uveseljavaju djecu početkom godine. Na slikama s terena koje smo dobili djeca se čine sretna i nadam se da ju neće doživjeti kao zadatak nego kao neku vrstu igre. Uostalom, zato smo je nazvali "Razigrana azbuka". Nadam se da će ćirilica postati dio njihove svakodnevice kao pismo koje živi kad se upotrebljava jer to određuje njenu budućnost, a u obrazovanje se isplati uložiti sredstva jer od toga djeca i društvo imaju koristi - zaključuje Nina Čolović.
Zadaci Nike Vrbice, studentice četvrte godine smjera slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti, bili su dizajn, ilustracije i grafički prijelom.
- Bila sam zadužena za vizualni dio bojanke dok je tekstualni dio i zadatke integrirane s ilustracijama, radila profesorica srpskog jezika i kulture Sanja Šakić. Za crteže imala sam inspiraciju iz svog djetinjstva, slikovnica i materijala koje sam imala u školi, kao i nekih stvari koje su mi se činile simpatične poput sličica "Životinjsko carstvo". Što se tiče znanja ćirilice, srela sam se s njim u ranijem djetinjstvu. Kasnije je nisam imala priliku učiti, pa mi je bilo drago obnoviti znanje - rekla nam je. Kako je došlo do njenog uključenja u projekt?
- Bila sam sudionica lanjskog studijskog putovanja "Kulturalna trauma i politike pamćenja" i tako se povezala sa Srpskim narodnim vijećem koje je bilo uključeno u taj projekt. Kasnije sam se javila na natječaj za ilustraciju i grafički dizajn i uspjela ostvariti još jednu suradnju, kaže. Nika je s nama podijelila zanimljivu priču; njen djed, po narodnosti Čeh, u Beogradu je početkom 20. stoljeća također radio na azbuci u slici.
- To je bila slikovnica, prilagođena ondašnjem vremenu s različitim slikama, ali svakako je to zanimljiva poveznica koja spaja nekoliko generacija. Tako sam zadržala tradicionalnu ilustraciju i plošne crteže, pa nisam išla na podražavanje 3D efekta kako je danas moderno - naglasila je Nika Vrbica.
Kako upotreba Bojanke izgleda u praksi vidjeli smo na nastavi srpskog jezika u OŠ "Ivan Gundulić" gdje predaje Valentina Pipinić. Ona je držala sat jednoj od grupa koje se koriste bojankom.
- Najbolje je učenje kroz igru i kroz primer, tako da nam bojanka koju je štampao SNV jako puno znači u nastavi. Učenici znaju štampana slova, a većina zna i pisana, tako da bojanka služi za ponavljanje gradiva te za igru i opuštanje posle časa. Itekako će koristiti i budućim generacijama koje će tek savladavati azbuku. Deci se jako sviđaju likovi između kojih ima interakcije. Zbog ograničenog fonda časova nemamo vremena da sve detaljno pređemo, ali vidim da su reakcije dece na bojanku odlične. Kroz pristup koji je opušteniji nego u formalnoj nastavi pokušavamo obratiti malo teže lekcije. Ali deca u C modelu su jako zainteresovana i žele još više časova, više učenja više igre i otkrivanja novih znanja. Sa časova srpskog jezika i kulture ni jedno dete ne odlazi tužno i to je najvažnije. Iako su časovi posle redovne nastave, pa i nekih vannastavnih aktivnosti, deca odlaze vesela. To je pokazatelj da se lepo družimo i da je vreme uloženo u znanje deteta nešto jako važno pa roditelji neće pogrešiti ako puste decu da izuče ovaj jezik. Zato hvala nadležnim državnim institucijama, SNV-u i SKD Prosvjeti koja je inicirala pokretanja ovog vida nastave u Zagrebu - ispričala je Valentina dok su Petar i Milica, te nešto starija Nastja koja se kasnije uključila u model C, marljivo bojali površine i rješavali zadatke.
