U posljednje se vrijeme sve više stanovnika Zagore, Ravnih kotara i Bukovice okreće uzgoju badema, autohtone dalmatinske kulture kojoj se posljednjih godina nije pridavala prevelika važnost. Stabla ‘bajama’, kako ih ovdje zovu, sve se češće sade po kršovitom tlu, dolovima i vrtačama: neki su se na to odlučili samoinicijativno, svjesni potreba tržišta, a drugi su pak bili potaknuti programima oživljavanja dalmatinskog zaleđa u sklopu kojih se i povratničkom stanovništvu pomaže nabavom sadnica, kako bi im to jednog dana možda osiguralo samozapošljavanje i nekakav prihod.

Beogradsko Udruženje je u proteklih pet godina distribuiralo oko 25 hiljada sadnica badema, koje su posađene na šezdesetak hektara zemljišta. U toj je akciji sudjelovalo 98 povratnika

U pružanju takve podrške istaknulo se Udruženje za razvoj poljoprivrede u Dalmaciji registrirano u Beogradu, koje okuplja poslovne ljude porijeklom iz toga hrvatskog kraja. Po riječima predsjednika Udruženja Miše Bjedova, povratak u Dalmaciju još nije posve ekonomski održiv, premda ondje postoje, zasad uglavnom neiskorišteni, golemi poljoprivredni potencijali. Sadnju badema se izabralo stoga što je to tradicionalna kultura podneblja koja ne zahtijeva posebne uvjete i previše posla, a opet ima dosta onih koji o njoj puno znaju i to znanje mogu prenijeti drugima.

Pored svega, tumači Bjedov, Zakon o poljoprivrednom zemljištu predviđa da će oni koji ne budu obrađivali svoju zemlju predviđenu za poljoprivrednu proizvodnju plaćati visoke novčane kazne ili će se ona do dvadeset godina davati u podzakup putem Agencije za poljoprivredno zemljište i lokalne samouprave.

- Badem smo vidjeli kao bazu ekonomskog oporavka, jer ta kultura nije zahtjevna poput na primjer jabuke ili breskve. Otporna je na niske temperature, prilagodljiva je na slabije plodnu i plitku zemlju te ne traži puno vode. Osim toga, dulje je razdoblje berbe, što omogućuje jednostavnije skladištenje plodova. Nutricionisti ističu da badem predstavlja pravu riznicu minerala i vitamina, pa ga preporučuju za svakodnevnu konzumaciju. Badem tako ima šansu ‘osvojiti’ najkvalitetniju ravnokotarsku zemlju, uglavnom u vlasništvu Srba koji su tokom rata napustili taj kraj, pa su zemljišta do danas obrasla korovom i zapuštena - kaže Bjedov.

No da bi se ideja o procvatu dalmatinskog bademarstva sprovela u djelo, valja ispuniti niz preduvjeta, pri čemu je pojedincima, posebice početnicima i neinformiranima, nužno pružiti pomoć.

- Prvo i u Hrvatskoj treba formalno-pravno registrirati i organizirati udruženje slično našem, a potom i osnovati regionalnu poljoprivrednu zadrugu koja će biti nositelj svih aktivnosti u sklopu te inicijative i djelatnosti, od privlačenja što većeg broja zadrugara i formiranja zadružnih rasadnika do proizvodnje sadnog materijala za vlastite i tržišne potrebe, ali i nabave tehnološke linije za preradu ploda do jezgre. Tu je svakako i pomoć oko plasmana gotovog proizvoda na domaće i EU-tržište, no prije svega toga valja pomoći onima koji još nisu katastarski riješili imovinsko-pravne odnose. Sve su to stvari o kojima smo morali razmišljati i na njima raditi. Moram reći da smo pritom izuzetno dobro surađivali sa samim povratnicima i predstavnicima lokalnih vlasti, a imali smo i dragocjenu podršku saborskog zastupnika Borisa Miloševića - tumači Bjedov.

Udruženje, kojem je na čelu, uspjelo je u proteklih pet godina zajedno sa svojim partnerima distribuirati oko 25 hiljada sadnica badema, koje su posađene na šezdesetak hektara zemljišta. U toj je akciji dosad sudjelovalo 98 povratnika, što i nije tako malo. Neki od uključenih već dobro napreduju u svom poslu, jer su se bademima posvetili maksimalno ozbiljno: informirali su se i educirali, pa su mnogi ubirali plodove već drugu godinu od sadnje.

Bjedov ponovno ističe kako ničega od toga ne bi bilo bez dobre suradnje hrvatskih vlasti, stanovnika dalmatinskog zaleđa i njih kao inicijatora: za dobar start i realizaciju ideje u projekt nužne su bile povratne informacije i mogućnost savjetovanja kad iskrsnu poteškoće. No od presudne je važnosti znati i to tko su ljudi koji se žele vratiti u svoj rodni kraj, u njemu raditi i od svog truda živjeti. Naime, u Srbiji je i danas puno izbjeglih koji nisu uspjeli ostvariti materijalne preduvjete za pristojan život, a takva bi im se mogućnost ipak otvorila s povratkom u zavičaj. Pogotovo kad bi se u projekte nalik ovome - poput maslinarstva, vinogradarstva i sličnog - uključile i čitave obitelji. To bi zasigurno pridonijelo mogućnostima ozbiljnog posla i ozbiljne materijalne isplativosti.

Bjedovljevo mišljenje dijeli i Boris Milošević, koji je projektu u znatnoj mjeri pridonio pravnim savjetima.

- Svaka privredna aktivnost u ovim je krajevima više nego dobrodošla, jer ona znači život, ostanak i opstanak. Problemi s kojima se svi na početku susreću najčešće budu pravne prirode, od nesređenih zemljišnih papira do nepoznavanja nadležnosti, ovlasti i sličnog. Zakoni o poljoprivrednom zemljištu mnogo su se puta mijenjali, a i sada su podložni promjenama, o čemu je ljude neophodno pravodobno informirati. U tome im na raspolaganju stoje SNV, vijeća srpske nacionalne manjine i sve druge institucije zajednice, kako u Zagrebu, tako i u većini ostalih gradova. Osim toga, Hrvatska je sada ravnopravna članica EU-a i na raspolaganju su joj brojni fondovi za različite privredne projekte. Pozivam stoga ovim putem ljude da dođu, da se informiraju i sami uvjere kako se u svoju zemlju ipak isplati ulagati i obrađivati je - kaže Milošević

Jedan od povratnika u benkovački kraj je i Jovan Drča iz Vukšića, koji se i sam prihvatio posla s bademima. U selo se, kaže, sa suprugom vratio prije osam godina i danas su jedna od dviju srpskih familija koje u njemu žive. Porodično ga je imanje bilo dočekalo zapušteno, obraslo u šumu i korov, no znao je da na nečemu mora ponovno izgraditi život, pa je zasukao rukave i započeo sređivati zemljište. U jednom od razgovora s benkovačkim povratnicima čuo je za beogradsko udruženje koje nudi pomoć u revitalizaciji poljoprivrede sadnjom badema, pa je krenuo regulirati imovinsko-pravne odnose oko zemlje na kojoj bi mogla nići čitava plantaža te kulture.

U prvom je navratu na dva hektara zasadio 800 stabala nabavljenih preko Udruženja i danas su to već trogodišnje voćke koje su lani prvi put urodile plodovima. Stoga je odlučio i sam pokušati s novim sadnicama, koje će kalemiti, presađivati i dalje širiti. Njegov se zasad tako proširio na još jedan hektar zemlje i za više od dvjesto novih stabala. Zadovoljan je, kaže, razvojem posla kojem se pored njega i supruge prije nekog vremena posvetio i njihov sin sa svojom životnom družicom.

- Prošle smo godine prvi put brali bademe i od kojih petstotinjak stabala dobili oko 50 kilograma čiste jezgre. S obzirom na to da je riječ o mladim stablima, to je i više nego što smo očekivali. Svi smo bili uključeni u berbu, plodove smo sami ručno brali, prebirali i čistili, pa nismo imali dodatnih troškova. Posla oko badema i nema previše radi li se organizirano i u pravo vrijeme. Stabla treba dvaput u zimskom periodu prskanjem zaštititi od bolesti, obrezati, frezati i nakraju obrati. S odgovarajućom bi mehanizacijom sve bilo još jednostavnije, brže i lakše, no mi zasad imamo samo traktor. Ovisno o tome kako će se posao razvijati, planiramo nabaviti prskalice, mašine za čišćenje ljuski i druge strojeve. Da biste nešto kvalitetno radili, neophodna su i određena ulaganja, a mi pored badema imamo i oko 1.500 čokota vinove loze, desetine stabala maslina, posađeno smilje. Sve se može ako je čovjek spreman na rad. Pitat ćete je li isplativo, a ja ću vam odgovoriti da smo lani od samo petnaestak maslinovih stabala dobili 150 litara čistog ulja. Pratite li cijene na tržištu, koliko koštaju bademi a koliko maslinovo ulje, lako i sami možete zaključiti isplati li se. Druga i jako važna stvar u svemu ovome je da sam ja danas drugi čovjek, sam svoj gazda. Radim na svojoj zemlji, više ne čistim i ne obrađujem tuđu, sam određujem kada ću i koliko posla napraviti i mogu vam reći da moja porodica lijepo i pristojno živi. Pogledate li uokolo, vidjet ćete koliko je zapuštene i neobrađene zemlje. Ljudi se ne vraćaju, ne pokazuju nikakav interes da očuvaju svoje, da se okrenu nekom poslu. Štoviše, a to je možda i najtužnije od svega, mnogi vam ne žele ustupiti zemlju na određeno vrijeme, premda bi od toga i sami imali koristi; radije bi da ona i dalje propada. A to je velika šteta, jer je zemlja ovdje toliko kvalitetna, bogata i rodna da će vas nagraditi i za najmanji rad i trud - kaže Jovan.

Sorte badema koje je zasadio nisu nekadašnje ‘divljakuše’, kako bi ih ovdašnji narod nazvao: to su kalemljene sadnice koje zahtijevaju određeno predznanje, ali zato i daju bogatiji urod. Sve četiri sorte, koliko ih Jovan uzgaja, dobro su se ‘adaptirale’ dalmatinskom podneblju, zemlji i klimi. Gazda svakoga dana sam otkriva ponešto novo o njima, no savjete i dalje traži od stručnjaka, uglavnom preko interneta na kojem je dostupno puno vrijednih informacija. Zato planira proširiti plantažu, sam proizvoditi sadnice, ali i tržišno plasirati jezgru ploda.

- Kako vrijeme odmiče, vidim da je ovo bila dobra odluka, da bademi ovdje imaju perspektivu, pa ih planiram zasaditi na još par hektara zemlje. Dosad smo s lakoćom prodali manju količinu jezgri koju smo dobili, no to će nam u budućnosti zasigurno biti veći izazov. Morat ćemo sami poraditi na tome, uz pomoć Udruženja, ali i osnivanjem proizvođačke zadruge. Uspijemo li se tako ujediniti, bit će jednostavnije plasirati proizvodnju i nabavljati novu potrebnu mehanizaciju i opremu. No sve to treba rješavati u hodu i rezultati ne bi smjeli izostati. Da i sam u to ne vjerujem, ne bih cijelu porodicu uključivao u ovaj posao. Stoga i sve one koji su daleko od svog zavičaja ili su skeptični kad je riječ o bilo kakvom poslu i ulaganju pozivam da dođu ovamo, na svoje se oči uvjere kako se i što radi, pa potom možda i sami pokušaju. Ništa nije veće zadovoljstvo od rada na svom imanju i nigdje čovjek ne može biti sretniji nego u svojoj kući, tvrdim vam to iz ličnog iskustva - iskreno i dobronamjerno poručuje Jovan, a pogled na njegovu plantažu samo potvrđuje te riječi.

Službeni podaci govore u prilog isplativosti posla s bademima, ponajprije onaj da Italija i Španjolska, kao glavni proizvođači Mediterana, ne mogu zadovoljiti sve potrebe europskog tržišta. Hrvatska pak proizvodi svega desetak posto svojih potreba, a ostalo uvozi, uglavnom iz Kalifornije. Potencijala dakle ima, samo ih treba vidjeti i prepoznati. A da bez rada i odricanja nema perspektive i budućnosti, već je odavno poznato.