U dva banatska sela izbili su krvavi sukobi između Nijemaca i Srba. Pritom je teško ranjeno 16 osoba, od kojih ih je nekoliko u životnoj opasnosti. Povod za sukob bila je zemlja na koju su istodobno polagali pravo i Srbi i Nijemci.

Stefan Kraft, predsjednik njemačkog poslaničkog kluba, upoznao je skupštinske zastupnike s izvještajem iz kojeg je vidljivo "da je prije oslobođenja 1918. više od 600 njemačkih obitelji iz Lazareva i Martinice od jedne mađarske banke kupilo oko 2.300 jutara zemlje. Ta im je zemlja po ministarstvu za agrarnu reformu poslije oduzeta i razdijeljena agrarnim interesentima srpske narodnosti iz Velikog Bečkereka.

Stanovnici Lazareva i Martinice obratili su se sudu u Velikom Bečkereku, tražeći da im se prizna vlasništvo nad oduzetom zemljom. Sud je to i presudio, naredivši da se oduzeta zemlja ima vratiti prvotnim vlasnicima…" Tako su počela trvenja i sukobi, a sve je izmaklo kontroli početkom mjeseca kad se oko 200 srpskih seljaka, oboružanih batinama i motikama, ali i puškama, okupilo na ovom zemljištu, tražeći da ponovno uđu u posjed. Uslijedio je krvavi sukob s tragičnim posljedicama.

 

Pred prepunom dvoranom suda u Beogradu započeo je neobičan proces, za kojeg su pokazali interes i neki strani mediji. Sudi se francuskom kapetanu Rajmondu Carlieru, optuženom da je u listopadu 1923. godine, u sobi beogradskog hotela "Palace", metkom iz revolvera pokušao ubiti švicarskog trgovca drvetom Jeana Isellia, koji je nekoliko sati iza toga preminuo u bolnici. Slučaj je prepun zagonetki – od toga da je istom prilikom ranjen i sam Carlier, zbog čega se u početku posumnjalo da su obojica bili mete nepoznatog ubojice, pa sve do toga da je zločin unaprijed planiran, jer je Carlier bio nepovratno zaljubljen u žrtvinu prelijepu ženu (a neki govore i u samog Isellia).

Kad je obavljena obdukcija mrtvog tijela pojavila se nova zagonetka: u žrtvinu tijelu nađeni su tragovi arsena, pa je odmah pala sumnja na Carliera – kad ga već nije uspio otrovati, dokrajčio ga je metkom u glavu, a sebe namjerno ranio kako bi prikrio motive i za sve optužio nepoznatog ubojicu "koji je pucao kroz otvoreni prozor s dvorišne strane hotela…" Tome u prilog išla je i činjenica da su toksičkom pretragom i u Carlierovom tijelu nađene supstance arsena.

Zagonetna je i cijela priča o njihovu poznanstvu. Prvi put su se, navodno, susreli 1918. u Cirihu, u vrijeme kad je Carlier bio francuski vojni ataše u Švicarskoj, i nakon toga ostali nerazdvojni. Ali ne zbog njegove žene, već – kako su tvrdili neki svjedoci u istrazi – zbog Carlierovih homoseksualnih sklonosti. Suđenje je izazvalo, pišu novine, "posebno zanimanje kod ženskog dijela svijeta. Neke dame su bile toliko uzbuđene da nisu mogle prikriti svoje oduševljenje, govoreći: 'Kako je lijep, oh, kako je samo lijep'…"