Briga za djecu postaje jugoslavenski imperativ i ako se potpuno oglušimo na njihov poziv u pomoć za kratko vrijeme više nas neće biti! To je otprilike glavni smisao sve češćih upozorenja da se kao država "demografski osipamo kao i lipa u jesen". Pritom se navode podaci o siromaštvu porodica, osobito onih koje imaju veći broj djece. Spominju se i posljedice rata. "Samo u Srbiji imade do 50.000 djece, ratne siročadi, a u nas, prečana, ništa manje. Godimice umire na stotine hiljada djece, a sva ta poluživa ili mrtva djeca naš su težak, pretežak grijeh. Nije dosta da prepuštamo brigu oko djece ljudima dobra srca, već i takvima koji od toga 'dobrog srca' učiniše dobar posao ili reklamu svojoj inače nepoznatoj veličini. Nije dosta da se oko bezbrojne djece brinu samo dobrotvorna društva, očevi i majke, već i cijela nacija treba da svojski zasuče rukave i da se prihvati toga posla…" Nema tu neke velike mudrosti, treba samo slijediti preporuke stručnjaka, kaže se dalje u velikom novinskom članku o 20. stoljeću kao stoljeću djeteta, pa se navodi što bi sve trebalo učiniti da toj djeci osiguramo kakvu takvu budućnost: briga za majke i dojenčad, briga za djecu do navršene šeste godine, briga za djecu u osnovnim školama, briga za omladinu, briga za zanemarenu i zapuštenu mladež, briga za bolesnu djecu i pravna zaštita najugroženijih.

Gradsko poglavarstvo u Zagrebu izdalo je sljedeće upozorenje: "Uslijed sve veće nestašice pitke vode u rezervoarima i zdencima postoji ozbiljna pogibao da bi u najkraće vrijeme mogla biti ugrožena opskrba grada vodom. Pučanstvo se poziva da ograniči svaki suvišni potrošak vode. Naročito u kupaonicama, javnim lokalima i u kućanstvu. Organi gradskog vodovoda vodit će kontrolu o tom ograničenju potroška vode. Prekršitelji će se kazniti novčanom globom od 100 do 2000 kruna ili jedan do 20 dana zatvora…"

U Glini je, u dubokoj starosti, umro Mihajlo Ercegovac (1828.), otac znamenitog glinskog paroha Nikole Ercegovca. Kronike bilježe da je Mihajlo izučio krznarski zanat na Rijeci, a imao je i veliku trgovačku radnju u Trstu. Međutim, nije bio spreman živjeti u Trstu, pa je radnju prodao i doselio se u Petrinju, gdje se, u 40. godini, i oženio s Anom Grebljanović, kćerkom Pavla Grebljanovića iz Stipana, za kojeg se tvrdi da vuče korijene od srpskog cara Lazara. Imali su osmero djece, od kojih je samo četvoro ostalo na životu – prvorođeni Nikola, ta Pavle, Anđelina i Jelena. Mihajlo je, kao i sin mu Nikola, bio za vrijeme rata osuđen na šest mjeseci zatvora zbog "veleizdaje", ali cijelu kaznu je, zbog bolesti i starosti, proveo u bolnici.