Autocesta Zagreb – Split, odmorište Desinec, prošla subota navečer. Na početku je tamo bilo svega 16 policajaca, ostavljenih da usmjeravaju navijače Hajduka na odlasku prema jugu. Ustvari, da im zapriječe ulaz na dotično odmorište i benzinsku pumpu. Njih šesnaestorica, znači, na otprilike 1.600 navijača koji su dotad prinudno vježbali žeđanje i gladovanje pod tribinom maksimirskog stadiona.
I tako, naišlo je vozilima najprije nekoliko desetaka pripadnika Torcide, ili stotinu njih, nije to sad presudno. Bilo ih je sasvim dovoljno da napadnu, da svoje potrebe pokušaju ostvariti pošto-poto na prvom mogućem punktu, ne računajući onaj tik uz naplatne kućice u Lučkom. Izgledalo je to donekle nalik sceni u "Napadu na policijsku stanicu" Johna Carpentera. Policajci u filmu nisu bili istureni kao žrtva, doduše, ali je omjer s napadačima usporediv.
Torcidi je davno nalijepljena etiketa orjunaštva, pa nije Stjepo Bartulica prvi koji će hajdukovce teretiti zbog velikosrpskih sklonosti
Šesnaestorka u modrim, neugodno modrim uniformama, dakle, nekako je ubrzo dočekala pojačanje, jer torcidaši ipak nisu raspolagali vatrenim oružjem. Policajci su zapucali, i ranjeno je pritom najmanje četvero ljudi, a okolnosti će se rasplitati ili zabašurivati u istrazi danima potom. Povest će se zatim i rasprava o ponečem što je prethodilo danas već opjevanom nemilom događaju. Vratit ćemo se još na taj dio kronološke strijele, ali da prvo vidimo što je slijedilo u neposrednom nastavku priče. Počeli su se najprije oglašavati razni političari, naravno, pa onda i famozni stručnjaci.
Izdvajamo najprije Stjepu Bartulicu koji će pred TV-kamerom usporediti torcidaše s pobunjenim Srbima prije tri desetljeća. Baš njih, nogometne ultrase koji ponajviše javno vrijeđaju druge po nacionalnoj liniji, ističući svoje hrvatstvo. Od uloge punokrvne avangarde domicilne etnije do pozicije njezina otpadnika stigli su uvelike preko reda.
Nisu pomogla ni sva Torcidina ispomaganja potrebitog naroda u požarima i potresima i poplavama. Donedavni splitski gradonačelnik Ivica Puljak je krivnju za sukob na autocesti uznastojao prebaciti na HDZ, ali bez većeg uspjeha. Priskočio je i predsjednik Zoran Milanović, usput iznova otkrivši da je hajdukovac. Premijer Andrej Plenković zadržao je svoju uobičajenu pozu s rezonom sistema iznad svega, pa i kad je ovaj krajnje truo.
Zaredale su osude huliganskog ispada, a iskazali su se najviše dežurni liberalni ljepodusi. Jedna činjenica najviše upada u oko: samorazumljivo im je to da su strastveniji navijači odreda divljaci, a institucije neupitna vrijednost našeg društva. Naći će se zato mnogi finiji um da prokonstatira kako se na policiju ne smije silom ni pod kojim uvjetima, i da tu nema nikakvih "ako" ni "ali". Recimo zasad samo da uopće nije jasno zašto bi nužno bilo tako.
Privođenje navijača na Županijski sud u Velikoj Gorici (Foto: Slaven Branislav Babić/PIXSELL)
Da se nije smjelo ni po koju cijenu udarati na policiju ili bar miliciju, uostalom, ne bi ni samostalne Hrvatske bilo, a zamislimo taj užas. No ti su dani slave zaboravljeni, i glavnom medijskom strujom zaredali su naslovi puni osude prije ikakvih dokaza navijačke krivnje za sukob. Jutarnji list na prvoj idućoj naslovnici donosi: "Htjeli su zapaliti policajce u kombiju". Večernji radije istura birani citat jednog kriminalista: "Cvrtila – SOA treba ispitati tko potiče toliku mržnju u Torcidi".
Primjetno je da su na izrazu "toliku mržnju" iskoristili dvije mogućnosti oblikovanja teksta. Em su ga ukosili, em su ga podebljali. Za slučaj naslova na samoj naslovnici novina, već to bi bio izuzetno ekstravagantan tretman. Orijentaciju potvrđuje drugi dnevnik iz iste kuće, 24sata, također citatom. "Stručnjak za sigurnost: Znali su da je malo policije i zato su napali", objavljeno je na naslovnici tih novina.
Telegram, jedan od najvećih hrvatskih portala, angažirao se kroz naslovne formulacije "Tko je poslao policajce bez štitova među agresivnu rulju?" i "Huligani koji su napali policiju upravo na ispitivanju". Pojedinačno se najviše proslavio Gojko Drljača iz Jutarnjeg, ali predaleko bi nas odvelo da se upustimo u honoriranje istaknutijih priloga ponaosob. Bilo ih je previše, i mahom su apriorno osuđujući po mrzilačku, huligansku, agresivnu, četnikoliku rulju.
U redove maksimirskog prvoligaša prekomandiran je značajan komad zagrebačko-policijskog kadra. Ističe se Krešimir Antolić, današnji član klupske uprave, Mamićev glavni pouzdanik nakon gazdina bijega pred sudskom optužnicom u Bosnu i Hercegovinu
Dok čekamo na istražne rezultate, sadržaj optužnica i presude za četrdesetak navijača zadržanih u pritvoru, svi koji vjeruju u sistem i njegove institucije svejedno već donose pravorijek. Razlog može biti samo jedan – odanost tome istom poretku po svaku cijenu. I njegovim tobože superiorno realiziranim vrijednostima pravnosti, demokracije, pluralizma. No da pogledamo malo bolje kako je upravo krovni sistem doveo do ovakve situacije.
Zadržavanje pripadnika Torcide ispred stadiona umjesto puštanja na tribinu nije bio nikakav izuzetak. Na većini gostovanja izloženi su nepotrebnom maltretiranju, i to je jednako općepoznato, ali opisat ćemo samo dva primjera. Prvi je bio također na Maksimiru, 2014. godine, kad je policija zapriječila ulaz dijelu poimence selektiranih hajdukovaca prema arbitrarnoj volji Zdravka Mamića, gazde Dinama. Ostatak je Torcide odbio ući na tribinu, a zatim je i sam Hajduk odustao od nastupa.
Ovom prilikom policija nije selektirala imena, nego je od Dinama primila nalog da osigura pregled transparenata. Gostujući navijači to nisu dopustili, pa su ostali ispred stadiona. Ne moramo posebno tumačiti da sam Dinamo nije imao zakonsko pravo ni na jedan od tih prohtjeva, a još manje da policija ne bi trebala biti serviser klupskih hirova. Sličan su odnos pretrpjeli svojedobno i Bad Blue Boysi, navijači Dinama koji se nisu slagali s politikom nametanom odozgo. Sukobili su se s uzurpiranim vodstvom kluba za koji navijaju, koji im je zapravo otet.
U to vrijeme je i Torcidi nalijepljena etiketa orjunaštva, pa nije Bartulica bio prvi koji će hajdukovce teretiti zbog velikosrpskih sklonosti. Ipak, napomenimo da je hrvatska policija sve do sukoba s ovim ili onim navijačima trenirala represiju u najvećoj mjeri na srpskim civilima u doba vladavine Franje Tuđmana. I da je očito pokazala dobru formu uoči redovnih natjecanja.
S dolaskom Zdravka Mamića na čelo Dinama i uskoro hrvatskog nogometa u cjelini početkom ovog stoljeća, uspostavlja se nova, postranzicijska paradigma odnosa. Kao što će nas podsjetiti kolega Damir Petranović u novom broju Nacionala, u redove je maksimirskog prvoligaša prekomandiran značajan komad zagrebačko-policijskog kadra. Ističe se Krešimir Antolić, današnji član klupske uprave, Mamićev glavni pouzdanik nakon gazdina bijega pred sudskom optužnicom u Bosnu i Hercegovinu.
Iz policije u GNK Dinamo – Krešimir Antolić (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Op.Ur.: Krešimir Antolić Goran Stanzl
Jest, hrvatsko je pravosuđe uzelo goniti Mamića zbog lopovluka nad klupskim financijama, ali je zasad on još više uganjao dio njegovih struktura. Institucije pravne države su podvrgnute privatnom interesu toga poduzetnika, kao i raznih drugih, od sudske do izvršne vlasti. Ne stoji bolje ni legislativna, ima li se na umu da Mamić od zakona poštuje samo rupe. Ne samo kad se radi o načinu zadržavanja njegove premoći u udruzi građana koja formalno posjeduje Dinamo. Hrvatski nogometni savez pod Mamićevim utjecajem je čitav Zakon o sportu proglasio rupom.
Naspram toga, šira Hajdukova navijačka zajednica je prije desetak godina krenula bitno drukčijim putem. Uspostavljena je kontrola upravljanja klubom odozdo, uz demokratski izbor njegova vodstva. Rugali su im se zbog toga, i još se grohotom smiju, praktično svi društveni subjekti od utjecaja, a pogotovo oni u nogometu. Pokretu je pripisan karakter ulice, ujedno i socijalistički ili samoupravljački mentalitet.
Obratimo nakratko pažnju na historijski okvir u kojem je začet i dalje se razvija taj val. Split je napose grad izrazito pogođen tranzicijskim stresom, deindustrijaliziran i konačno prepušten stihiji bespogovorno poticanog turizma. O mladima tamo vodi računa eventualno Crkva, zakucavajući čitavo lokalno društvo u stanju faktično pretpolitičkom, antimodernom. Politička elita je sve to vrijeme brinula isključivo o svojim apanažama i dobrobiti poduzetništva, bilo da je ono reprezentirano imenom Miroslava Kutle nekoć ili Tomislava Debeljaka danas. U takvom okviru rađa se inicijativa bez premca po generalno emancipatornom potencijalu. No svakako treba uzeti u obzir da pripadajući društveni kapacitet nipošto nije totalno homogen niti ispoljava jednoznačna stajališta oko svega. Ulica nije zamrznuta slika, ona je stalni proces u kojem se jedno gradi i drugo ruši, vođeno silnicama često međusobno suprotstavljenim.
Bilo kako bilo, do idile s poštivanjem drugih nacionalnosti po tribinama se neće doći kaznama ni moralističkim prozivkama. Naprotiv, jednako tako će se policiju uvažiti tek kad ne bude naočigled posvećena interesu uzurpatora sporta ili ma čega drugog. Ne smije se pritom zanemariti fakat da je priličan udio aktualne generacije policajaca odgojen na sistematičnom premlaćivanju izbjeglica po državnim granicama.
Stjepo Bartulica (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
U ovoj zemlji i ovakvom poretku, obuhvatnije gledano, nasilan je prvenstveno sam sistem, te on diktira sukob iznad svega. Tome silništvu opire se u Hrvatskoj jedan društveni segment koji je bio planiran kao udarna igla sistema, ali se izmaknuo nadzoru. Nije skrenuo dominantno u fašizam, premda je imao sjajnu perspektivu za taj smjer. Nikad ih nitko nije kaznio zbog proustaških gadosti, ako ćemo pravo. Manifestacije netrpeljivosti po osnovi nacije ili rase u svakom slučaju nisu postale češće, dok su usporedno pokrenuti neki osjetno različiti impulsi. Komfor medijskog ili ekspertnog ili stranačkog previđanja te mijene ide na ruku samo regresiji i održanju statusa quo.
Pucnjava kod Desinca tako nije bila usmjerena samo u hordu kojoj se ionako pripisuje kanibalizam, a bila je i gladna i žedna. Istinska meta je naciljana davno prije, jer ona takva kakva jest bučno dovodi u pitanje temeljne principe organiziranja društva. Uz suosjećanje prema zlosretnoj šesnaestorici policajaca isturenih u funkciji živog mamca, nemojmo stoga diskutirati o problemu kao da je nastao tek kod 18. kilometra autoceste od ulaza Lučko.
Nimalo slučajno, svaki argumentacijski postupak kojim se obara narativ o, eto, još jednom u nizu huliganskih izgreda, podsjeća danas na propitivanje nametnutih teza o invaziji Rusije na Ukrajinu. Ondje gdje je apsolutni i jedini krivac proglašen unaprijed, nema prostora za analizu ukupnih odnosa. No takva nam je medijska i politička praksa već i zbog toga što vodećim kreatorima javnog mnijenja nasušno treba alibi za njihovo ranije prešućivanje konteksta.
Jednako tome, ni puko navijačko vlasništvo nad sportskim klubom nije garantirana vrijednost samo po sebi. Ono je podloga na kojoj može niknuti bolji uzorak društvenosti, ili sve može jednostavno omanuti. Teško je reći kud bi nas mogli odvesti raznorazni pritisci na demokratizacijsku inicijativu, osim što smo upravo posvjedočili jednoj od gorih opcija. A ne znači da neće biti i gore, bude li se ustrajalo na eskalaciji represije.
Odmah se dade ustvrditi makar to da neće valjati ako država svoju reakciju svede na jednostran penalizacijski refleks ili tehničku prilagodbu krizi. Primjerice, dva dana nakon sukoba kod Desinca objavljeno je da Hrvatske autoceste započinju s instaliranjem kamera duž čitave mreže pripadajućih prometnica. Dosad su one bile postavljene samo na pojedinim mjestima. Vijesti o budućim aktivnostima SOA-e nema, pa ni DORH-a, iako bi se očekivala i njihova pojačana budnost.
Na koju će stranu oni i druga slična tijela usmjeriti svoju koncentraciju, možemo jedino pretpostaviti. Ipak, bolje bi nam svima bilo da više ne ponižavaju ni maltretiraju progresivnije navijačke zajednice. Ako se nešto dalo usvojiti iz ove epizode trajnog sukoba među njima, to je zaključak da se notornu ulicu ne smije podcjenjivati ni isključivati iz političkog života. U protivnom se dobije kudikamo širi problem, naime, blokirana autocesta.
