Naftaško istraživanje hrvatsko-jadranskog podmorja čini se već mjesecima jednom od posljednjih karata na koje se sprema zaigrati ne samo ovdašnja vlada, nego i ukupna nacija. Logika je takve ekonomske politike sljedeća: ako i ne možemo hitro pokrenuti nikakav suvisao i relativno zamašan ciklus proizvodnje ili drukčijeg stvaranja vrijednosti, posegnimo za ma kakvim mineralnim zalihama, a da nije riječ o prodaji otoka. Baš nafta i plin su idealno rješenje, izuzev činjenice da ih tek treba naći.
Pomalo se ciničnim pritom doima najnoviji sunovrat cijena naftnih derivata po diktatu Sjedinjenih Država, no svaka vrsta ekonomsko-političke alkemije podrazumijeva krupan rizik. Britanska kompanija Rockhopper Exploration tako se već javno hvali da je u Hrvatskoj jeftino dobila veoma povoljan posao. Očito je da situacije poput opisane zahtijevaju partnerstva u dostojnom rangu, što će reći kako nam je dospjelo vrijeme za suradnju s bjelosvjetskim muljatorima najvećeg formata. A jedan od takvih likova promovira se zadnjih dana intenzivno u hrvatskom tisku, dakako pod aurom uglednog investitora i dokazanog filantropa s kojim i hrvatska javnost, uostalom, već ima određeno lijepo iskustvo. Odaziva se na ime Gabriele Volpi, a inače je Talijan na privremenom radu u inozemstvu.
Štoviše, nakloni sunarodnjaci mu tepaju da je najbogatiji Talijan u Africi, dok ga oni drugi u Italiji obrađuju kroz medije već duži niz godina. Nakupilo se za to vrijeme dubioznog materijala u njegovu poslovanju, te bismo ga i u Hrvatskoj mogli nazvati u najmanju ruku kontroverznim poduzetnikom. Ali ovdje izostaje čak i to, pa se Volpi slavi kao vispren i simpatičan biznismen, naročito u Rijeci, gradu čijeg je nogometnog prvoligaša kupio i osovio na noge, okrijepio ga petrodolarima i ujedno se dodvorio lokalnom življu, nalazeći također zajednički jezik s gazdom hrvatskog nogometa Zdravkom Mamićem. Na tom valu i u riječkom dnevniku Novi list prizivaju Volpija kao sudionika u velikom poslu istraživanja i eksploatacije jadranske nafte.
Gabriele Volpi obogatio se u protekla tri i pol desetljeća kao dobavljač opreme i prevoznik za svjetske naftne kompanije u Nigeriji, zatim i Angoli, a uskoro i Mozambiku. On im u svojstvu ekskluzivnog partnera osigurava potrebnu infrastrukturu za eksploataciju na offshore lokacijama, odnosno morskim platformama. Nigerija i Angola posjeduju, uz Libiju i Alžir, najveće zalihe nafte u Africi i svrstavaju se u vrh izvoznika ugljikovodičnih goriva u SAD. Njihova proizvodnja zato jednostavno mora biti stabilna, a Volpi u tome ima jednu od presudnih operativnih uloga. S druge strane, bez obzira na rudna bogatstva Nigerije i Angole, narodi tih zemalja desetljećima se nose, otkako formalno nisu kolonije, s neimaštinom i političkim nemirima u rasponu od građanskih ratova i diktatura do režima tobože demokratskih, a upravo enormno korumpiranih.
No hrvatska uzdanica Gabriele Volpi stasao je isključivo u takvim okolnostima, sottobraccio s despotima kao što je u Nigeriji devedesetih godina 20. stoljeća bio zloglasni Sani Abacha. Pred sumnjičenjima da je i sam neminovno sudjelovao u podmićivanju naglo obogaćenih političara, Volpi se kasnije pravdao izjavama da ih je samo donirao u okviru normalnih demokratskih uzusa. Bolje od takve obrane mu nije ni trebalo, jer ga nitko nije niti tužio, kako u Africi, tako u Italiji. Ipak, jednom se i on s kompanjonima previše zaigrao, da bi po prstima dobili od same Amerike.
Ta epizoda počinje u prošlom desetljeću, kada Volpi u posao uvlači dotad anonimnog nigerijskog carinskog službenika Atikua Abubakara. Potonji je zatim vrtoglavo napredovao, obnoć postajući tajkunom, naposljetku i potpredsjednikom Nigerije. Udio u zajedničkom poduzeću Orlean Invest predao je na upravljanje – a kome drugom, nego starom ortaku Volpiju. Abubakar se kasnije pravdao izjavama, valjda po savjetu iskusnijeg talijanskog biznismena, da je njegov djelokrug nadalje spao isključivo na ubiranje profita od dionica i da veći utjecaj nije realizirao.
Svejedno, dvojac je privukao pažnju stalnog istražnog pododbora američkog Senata, jer nije prošla neopaženom svota od oko 40 milijuna dolara koju su offshore kompanije unijele u SAD prema sumnjivim fondovima. Drugim riječima, prali su novac na račun američkog poreznog sistema, čime je prevršena mjera dobrog poslovnog ukusa – bar što se tiče Washingtona. Za transakcije su Atiku i Gabriele koristili usluge Abubakarove četvrte supruge Jamile Jennifer Douglas, no sve će konačno poslužiti, rekosmo, tek kao upozorenje da prpošni multimilijarderi imaju svoje rublje prati na istočnoj strani Atlantika. Tamo gdje im Amerika osigurava spokoj u obostranom interesu, dok narodi Afrike skapavaju od gladi, boleština, onečišćenja i metaka vlasti čija je korumpiranost dobila u svjetskoj publicistici zaseban naziv – prebendarizam, po tradicionalnim katoličkim polagateljima prava na stalne i obilne nadarbine od crkvenih prihoda.
Ali, vratimo se na hrvatski kontekst u kojem Gabriele Volpi uživa status perspektivnog developera na ulazu kroz očito lukrativna sportska vrata. Ne zovu ga u domovini uzalud i talijanskim Abramovičem, no Volpi ne ulaže samo u nogometne klubove poput NK Rijeke ili drugoligaša Spezie u Italiji, već je i vlasnik slavnog talijanskog vaterpolo klupa Pro Recco, kao i nizozemske zaklade Social Sport. Efekt svega toga očitava se u spomenutom riječkom dnevniku, čiji glavni nogometni komentator Orlando Rivetti prošli tjedan u intervjuu s Volpijem, uz slavljenje njegova, doslovno, ‘osvajanja afričkog kontinenta’, navodi sve bitno: da su mu građani Rijeke zahvalni, da je za nama godina tako uspješna da bismo mogli žaliti što je tako brzo protekla, da je Volpijeva izreka kako ipak nije moguće pobjeđivati samo novcem, da je njegov osobni prijatelj čak i Lionel Messi koji rado ljetuje na Volpijevoj jahti po Mediteranu, itd.
Upravo se Rivetti i ranije angažirao na slavljenju lika i djela Gabrielea Volpija, kudeći one koji sumnjaju u njega. U posljednjem razgovoru za 'Novi list' osobno je Volpi, međutim, nakon riječi o širenju Social Sporta na Hrvatsku, pridodao informaciju da su u toku njegovi kontakti i s hrvatskim ministrom odgovornim za razvoj istraživanja i eksploataciju nafte i plina. Pa, sva je prilika da na pomolu imamo velebni proboj svjetskog napadača kroz impresioniranu domaću obranu k historijskoj pobjedi neokolonijalnog kapitala na hrvatskom terenu. Uspjeh mu jamče i sportski izvjestitelji i dodavači lopte, a nesumnjivo će se na raspolaganju ukazati već i neki sudac u obličju našega lokalnog Atikua Abubakara.
