Dvadeset deveta po redu međunarodna konferencija o klimatskim promjenama (COP 29) održat će se, kao i ona prošlogodišnja, u jednoj petrodržavi, Azerbajdžanu. Lanjski je COP bio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, jednom od najvećih svjetskih proizvođača nafte i plina, a domaćin konferencije bio je Sultan Al Džaber, ministar industrije koji je ujedno i predsjednik državne naftne kompanije Adnoc. Na konferenciji je zabilježen rekordan broj lobista industrije fosilnih goriva, koji su događaj shvatili kao izvrsnu priliku da po kuloarima sklapaju poslovne dilove s predstavnicima država.
Budući da je u pitanju autokracija dinastijskoj tipa, aktivista je, za razliku od lobista, bilo rekordno malo, a višednevna bitka oko temeljne formulacije zaključnog dokumenta završila je konsenzusom da se u njega uvrsti obaveza država da se posvete "tranziciji" umjesto jače varijante o "napuštanju" fosilnih goriva. Dogovor je predstavljen kao veliki uspjeh jer se u njemu uopće spominju fosilna goriva, inače vodeći izvor emisija stakleničkih plinova koji uzrokuju globalno zatopljenje, a Sultan Al Džaber za to je postignuće nagrađen ovacijama i zagrljajima. U međuvremenu prođe još jedna godina, s rekordno razornim vrućinama, temperaturama mora, olujama, uraganima, poplavama i sušama, i eto nas uskoro na sljedećem COP-u u Azerbajdžanu, državi čijih 90 posto prihoda od izvoza i 60 posto ukupnih prihoda dolazi upravo od eksploatacije i prodaje fosilnih goriva.
Državna kompanija Socar, navodi se u izvještaju Bankwatcha, u posljednje tri godine potrošila je 300 milijuna dolara na istraživanja novih nalazišta nafte i plina, a procjenjuje se da će novi projekti emisijama stakleničkih plinova doprinijeti s dodatnih 780 milijuna tona
S procijenjenim rezervama od oko sedam milijardi barela nafte i 2,5 bilijuna kubičnih metara plina, Azerbajdžan je otprilike 20. država svijeta po proizvodnji fosilnih goriva. Naftu crpi s kopna i iz mora, a plinsko polje Šah Deniz u južnom Kaspijskom moru jedno je od najvećih u svijetu. Proizvodi četiri puta više nego što mu je potrebno za domaću potrošnju, a državna kompanija Socar surađuje s većinom najvećih svjetskih kompanija kao što su britanski BP, francuski TotalEnergies, ruski Tatneft i spomenuti emiratski Adnoc. Nafta se do turskih i crnomorskih luka transportira putem tri naftovoda od kojih je jedan u vlasništvu BP-ja, dok je plinovodni projekt Južni plinski koridor namijenjen opskrbi Evropske unije. U cilju smanjenja ovisnosti EU-a o ruskom plinu, međunarodne financijske institucije, među kojima prednjači Evropska investicijska banka, samo u posljednje dvije godine projekt su financirale sa 6,2 milijarde eura kredita.
Kada je prošle godine odlučeno da Azerbajdžan bude domaćin COP-a 29 vlasti te zemlje su, razumljivo, događaj shvatile kao idealnu priliku da operu svoj imidž zagađivača. No relativno nepoznata centralnoazijska bivša sovjetska republika, s većinski muslimanskim stanovništvom, time je ujedno na sebe privukla pozornost, pa su i mnoge neugodne stvari isplivale u javnost. Štoviše, britanska nevladina organizacija Global Witness nedavno je objavila analizu o golemom porastu broja lažnih računa na društvenim mrežama povezanih s azerbajdžanskom vladom i pokrenutih u cilju kontrole PR štete.
Međunarodna agencija za energiju još je prije tri godine konstatirala da – ako se želi postići cilj Pariškog sporazuma o dovođenju emisija stakleničkih plinova do 2050. godine na nulu, a time i zaustavljanja globalnog zatopljenja na 1,5 Celzijevih stupnjeva iznad predindustrijske razine – ne smije biti pokrenut nijedan novi projekt fosilne industrije. Azerbajdžan, međutim, u idućem desetljeću svoju proizvodnju plina namjerava povećati za trećinu, sa 37 na 49 milijardi kubičnih metara, a nova ulaganja iznosit će 37 milijardi eura.
Von der Leyen i Ilham Alijev u Bakuu 2022. (Foto: Presidential Administration of Azerbaijan/Xinua/PIXSELL)
Državna kompanija Socar, navodi se u izvještaju organizacije Bankwatch, u posljednje tri godine potrošila je 300 milijuna dolara na istraživanja novih nalazišta nafte i plina, a procjenjuje se da će novi plinski projekti emisijama stakleničkih plinova doprinijeti s dodatnih 780 milijuna tona, što je usporedivo s dvostrukim godišnjim emisijama Ujedinjenog Kraljevstva. Socar je prošle godine gotovo 100 posto svojih kapitalnih investicija usmjerio upravo na nove fosilne projekte, a ostatak od nekoliko postotaka u projekte obnovljive energije, čime je, očigledno, zadovoljio formu potrebnu da postane domaćin klimatske konferencije.
Predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev, inače, bio je potpredsjednik Socara sve do 2003. godine, kada je naslijedio svoga oca na mjestu predsjednika države, a s obzirom na to da je Socar državna kompanija on imenuje članove njezinog upravnog odbora. Ministar ekologije, koji će biti domaćin COP-a, također je većinu svog radnog vijeka proveo u toj kompaniji, a sadašnji predsjednik Socara član je organizacijskog odbora COP-a. Ne bi, međutim, bilo fer svu kritiku svaljivati na jednu zemlju u razvoju kojoj su, kako je to nedavno rekao predsjednik Alijev, zalihe fosilnih goriva "dar od Boga". Reagirajući na upite novinara o planiranom povećanju proizvodnje plina glasnogovornik COP-a rekao je, naime, da je to povećanje nužan "odgovor na zahtjev Evropske unije", koja se Azerbajdžanu obratila nakon što se odlučila osloboditi svoje ovisnosti o plinu iz Rusije.
Von der Leyen je Azerbajdžanu obećala potencijalna ulaganja od dvije milijarde eura, unatoč upozorenjima da ta država nema kapaciteta da realizira sporazum o udvostručenju opskrbe EU-a plinom te da možda već sada Uniji prodaje "prepakirani" ruskih plin
Iako je, naravno, dobro upoznata s aksiomom prema kojemu za postizanje ciljeva Pariškog sporazuma više ne smije biti novih fosilnih projekata, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen sredinom 2022. godine otišla je u Baku i s predsjednikom Alijevim potpisala memorandum o razumijevanju, kojim se predviđa udvostručenje opskrbe EU-a plinom iz Azerbajdžana. U pismu koje je napisala uoči posjeta, Von der Leyen Azerbajdžan naziva "jednim od pouzdanih evropskih partnera", najavljuje širenje Južnog plinskog koridora i izražava namjeru da se sadašnjih osam milijardi kubičnih metara plina u idućih nekoliko godina poveća na 20 milijardi.
Predsjednica EK-a Azerbajdžanu je obećala i potencijalna ulaganja od dvije milijarde eura, sve to unatoč upozorenjima da Azerbajdžan zapravo nema kapaciteta da realizira taj sporazum te da možda već sada Evropskoj uniji prodaje "prepakirani" ruskih plin. Tu je tezu detaljno elaborirao azerbajdžanski ekonomist i istraživač energetskih tržišta na Londonskom ekonomskog fakultetu (LSE) Gubad Ibadoglu u časopisu Foreign Policy Review. On tamo konstatira da Azerbajdžan, uz očekivani porast domaće potrošnje i planiranu dinamiku novih projekata, neće biti u stanju "realizirati svoje obaveze prema EU-u do 2027. godine a da ne kupuje dodatni plin od Rusije i Turkmenistana".
Odgovarajući na upite novinara o tom kuriozitetu, evropska povjerenica za energetiku Kadri Simson odgovorila je međutim da, za razliku od ruskih pojedinaca, "ruski plin nije pod evropskim sankcijama". Gubad Ibadoglu je, inače, zbog svojih kritika režima u srpnju prošle godine uhapšen i optužen za "financiranje vjerskog ekstremizma", a zatim zbog zdravstvenih razloga prebačen u kućni pritvor. On je jedan od oko 300 političkih zatvorenika u Azerbajdžanu, državi redovito nisko rangiranoj na ljestvicama neovisnosti medija i ljudskih prava, a visoko na ljestvici korupcije. Evropski sud za ljudska prava od 2001. godine zabilježio je 263 slučaja kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Gubad Ibadoglu (Foto: VOA/Wikimedia Commons)
Usto, Alijev je pet mjeseci prije posljednjih izbora u veljači, na kojima je dobio 92 posto glasova, pokrenuo vojnu akciju za preuzimanje kontrole nad odmetnutom Republikom Gorski Karabah, čije se stanovništvo htjelo pripojiti susjednoj Armeniji. Područje je u siječnju nakon 30 godina vraćeno u međunarodno priznate granice Azerbajdžana. U procesu je izbjeglo gotovo cjelokupno armensko stanovništvo, više od 100 tisuća ljudi, što bi se moglo okvalificirati kao etničko čišćenje. Unatoč tome, Baku se u sklopu skorašnjeg COP-a sprema organizirati i takozvano "COP primirje", dan tijekom kojega bi se, kako predlažu organizatori, svi ratni sukobi koji se trenutno vode u svijetu privremeno obustavili.
Kada je riječ o korupciji, ni u vezi toga ne bi bilo fer kritizirati samo Azerbajdžan. Jednako kao i u slučaju opisanog klimatskog licemjerja, ni korupcije ne bi bilo bez prijemčivih uljuđenih dužnosnika zapadnih zemalja, naročito onih iz EU-a. Naime u svibnju ove godine, pet mjeseci nakon što je odlučeno da će Azerbajdžan biti domaćin COP-a 29, u SAD-u je podignuta optužnica protiv demokratskog kongresmena iz Texasa Henryja Cuellara zbog primanja mita od Azerbajdžana u zamjenu za lobiranje u korist Socara. Cuellar je optužen u sklopu istrage kompleksne korupcijske mreže nazvane Azerbajdžanska praonica novca, koju je još 2017. otkrila novinarska organizacija Projekt izvještavanja o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP). To je istraživanje pokazalo da je vlada Azerbajdžana u periodu između 2012. i 2014. godine potrošila skoro tri milijarde dolara na podmićivanje zapadnih političara koji su zauzvrat glasali i obavljali druge poslove u koristi Azerbajdžana.
U siječnju ove godine podignuta je optužnica i protiv dvojice njemačkih političara, Axela Fischera i Eduarda Lintnera, bivših članova konzervativnog parlamentarnog bloka CDU/SCU. Osim što su desetljećima bili članovi Bundestaga, Fischer i Lintner godinama su bili i članovi Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (PACE), tijela koje se između ostalog bavi izborom sudaca Evropskog suda za ljudska prava. Fischer je 2016. bio i izvjestitelj PACE-a za Armeniju, a optužnica obojicu tereti da su u zamjenu za utjecanje na odluke PACE-a u korist Azerbajdžana primili milijune eura mita, što direktno, što putem fiktivnih kompanija. Nakon što je protiv te dvojice u siječnju podignuta optužnica, PACE je odbio dodijeliti vjerodajnice delegaciji Azerbajdžana zbog, kako su rekli, nepoštivanja obaveza koje se tiču demokracije i ljudskih prava. Na to je predsjednik Alijev uzvratio demonstrativnom suspenzijom svoje zemlje iz članstva te organizacije, nakon čega se režimska represija protiv opozicije, medija, civilnog društva i sindikata dodatno pogoršala.
