Na sastanku Vijeća Evropske unije održanom 22. studenog članice su se trebale dogovoriti o zajedničkoj poziciji prema inicijativi o reformiranju kontroverznog Ugovora o energetskoj povelji (ECT), jednog od najmanje poznatih, ali i najviše korištenih međunarodnih mehanizama kojima se štite multinacionalne korporacije.
Članice nisu uspjele postići konsenzus pa je odlučeno da se cijela stvar odgodi za neko drugo vrijeme. Ovaj događaj stoga je u ekološkim krugovima dočekan kao gotovo pa revolucionaran jer upućuje na to da je dobar dio članica spreman izaći iz sporazuma koji je kompanijama za proizvodnju fosilnih goriva priskrbio desetke milijardi eura novca poreznih obveznika. Spomenutom sastanku prethodio je val unilateralnih izlazaka iz sporazuma niza članica, među kojima su Španjolska, Francuska, Nizozemska, Poljska, Slovenija, Luxembourg i Njemačka.
Dva dana kasnije o istoj temi glasalo se i u Evropskom parlamentu, gdje je inicijativa o "reformi" sporazuma pobijena s gotovo dvostruko više glasova protiv. Iako, naime, deklarativni cilj reformiranja implicira pozitivne promjene, ideja o reformi sporazuma smatra se svojevrsnom podvalom, odnosno pokušajem da se pod tom egidom ništa suštinski ne promijeni. Štoviše, u procesu pregovora o reformi, koji traju od 2018. godine, uopće nije predviđeno postupno ukidanje protekcija za investicije u fosilna goriva. Zbog toga je većina evropskih parlamentaraca time poručila da se zalaže za potpuni izlazak iz ECT-a s obzirom na to da je on u suprotnosti s Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama.
Sistemski sukob interesa prisutan je i u Sekretarijatu ECT-a jer više od 70 posto savjetnika industrije u tom tijelu ujedno radi i za kompanije koje proizvode fosilna goriva pa su u tom savjetodavnom panelu zastupljeni Shell, BP, Enel, Unión Fenosa i Uniper
Na konferenciji za novinare koju su održale uoči glasanja u Evropskom parlamentu, saborske zastupnice platforme Možemo! Sandra Benčić i Jelena Miloš pozvale su Vladu Republike Hrvatske da i ona istupi iz sporazuma jer onemogućava provođenje samostalne energetske i klimatske politike. No ako je suditi po tome kako su glasali zastupnici HDZ-a u Evropskom parlamentu, hrvatska Vlada nema namjeru napustiti sporazum; svi HDZ-ovi zastupnici glasali su za "reformu" sporazuma, dok su SDP-ovci bili protiv, a navodno suverenistički nastrojeni konzervativci suzdržani.
Ugovor o energetskoj povelji međunarodni je instrument osnovan 1994. godine, bez prethodne javne rasprave, kako bi se njime energetske kompanije koje imaju operacije u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza zaštitile od eksproprijacije, odnosno "pretjerane" regulative. Ugovor su potpisale 53 zemlje Evrope i centralne Azije, a u njemu se otad ništa nije mijenjalo iako se Rusija, zemlja zbog koje je ugovor primarno stvoren, 2009. godine iz njega povukla.
Investitori su ECT-om dobili pravo da traže kompenzaciju za zakonodavne ili političke akcije koje smatraju neprijateljskima, odnosno onima koje im ugrožavaju tekući ili budući profit. Sporovi između investitora i država odvijaju se pred arbitražnim tijelima umjesto pred nacionalnim sudovima, a ti su tribunali sastavljeni od tri pravnika od kojih jednog imenuje vlada tužene države, jednog investitor, dok treći obavlja funkciju arbitra. Parnice se odvijaju iza zatvorenih vrata, a u njima se koristi sustav Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova Svjetske banke (ICSID). U pitanju je paralelni pravni sustav koji je dostupan samo najmoćnijima i najbogatijima, u ovom slučaju investitorima, i koji je netransparentan, premrežen sukobom interesa i ne podrazumijeva da je prethodno potrebno iscrpiti sve mogućnosti na domaćim sudovima.
Nevladine organizacije Corporate Europe Observatory, Transnational Institute i Powershift provele su 2020. istraživanje o ECT-u, pa tamo navele da je među odvjetnicima u sporovima ECT-a izrazito rasprostranjena pojava da se oni u različitim slučajevima pojavljuju u različitim ulogama. Od ukupno 191 odvjetnika, koji su do kraja 2020. sudjelovali u arbitražama ECT-a, samo je pet elitnih odvjetničkih tvrtki bilo prisutno u polovici svih slučajeva. Neke od njih svoje ljude imaju i u Radnoj skupini za pravno savjetovanje ECT-a, a dvije trećine članova te radne skupine vlasnici su financijskih udjela u kompanijama koje su vodile parnice protiv država.
Do kraja 2020. godine ukupne investicije u fosilna goriva koje su bile pod zaštitom ECT-a bile su vrijedne 523 milijarde eura, a do 2050. vrijednost ECT-om zaštićenih ugovora između investitora i država mogla bi dosegnuti 1,3 bilijuna eura
Odvjetnici kompanija u pravilu ostvaruju višestruko veće zarade od onih koji zastupaju države, pa se u istraživanju navodi slučaj moldavske naftne kompanije Ascom Group koja je 2010. godine tužila Kazahstan zbog "maltretiranja". Investitor je tvrdio da je to "maltretiranje", odnosno pokušaj državne regulacije, dovelo do otkazivanja ugovora o istraživanjima ugljikovodika u toj zemlji i na arbitraži dobio 497 milijuna dolara odštete (tražio je 2,6 milijardi). Troje odvjetnika koji su zastupali Kazahstan zaradili su ukupno 800 tisuća dolara. No u drugom slučaju, odvjetnici kompanije Khan Resources u tužbi protiv Mongolije dobili su sedam milijuna dolara, pri čemu je taj trošak morala namiriti država.
Sistemski sukob interesa prisutan je i u Sekretarijatu ECT-a, s obzirom na to da više od 70 posto savjetnika industrije u tom tijelu ujedno radi i za kompanije koje se bave proizvodnjom fosilnih goriva. U tom su savjetodavnom panelu zastupljene kompanije kao što su Shell, BP, Enel, Unión Fenosa i Uniper, a sam Sekretarijat u sjedištu u Bruxellesu zapošljava 25 ljudi i ima budžet od četiri milijuna eura, koji se financira iz proračuna Unije.
Za razliku od sve većeg broja stručnjaka, sindikata i nevladinih organizacija, Sekretarijat ECT-a zalaže se za proširenje ugovora na zemlje Afrike, Latinske Amerike i Azije, kao i za reformu sporazuma. No u prijedlogu reforme koju je predložio sam Sekretarijat ne samo da se ne predviđa smanjenje protekcija koje korporacije njime uživaju, već se predlaže da se te protekcije prošire i na "predinvesticijsku fazu" projekata.
U istraživanju se navodi još niz zanimljivih podataka, primjerice onaj da nijedan drugi trgovinski ili investicijski sporazum nije doveo do tolikog broja parnica kao ECT, pri čemu je broj slučajeva u drugoj dekadi njegovog postojanja eksplodirao sa 19 na 102 slučaja (povećanje od 437 posto).
ECT je nominalno namijenjen zaštiti investitora od akcija vlada zemalja bivšeg SSSR-a, odnosno zaštiti investitora u zemljama s "lošom vladavinom prava". No većina sporova ustvari se vodi protiv država koje ne spadaju u tu kategoriju, dapače, dvije trećine sporova vodi se protiv država članica EU-a. Štoviše, od ukupno 88 slučajeva koji se trenutno vode protiv članica EU-a njih čak 83 zapravo su međusobni sporovi EU članica, a mahom se odnose na tužbe protiv državnih subvencija za projekte obnovljivih izvora energije.
Aktivisti pred Uniperovom termoelektranom Datteln 4 (Foto: Guido Kirchner/DPA)
Također, do kraja 2020. godine ukupne investicije u fosilna goriva koje su bile pod zaštitom ECT-a bile su vrijedne 523 milijarde eura, a do 2050. vrijednost ECT-om zaštićenih ugovora između investitora i država mogla bi dosegnuti 1,3 bilijuna eura. Od toga bi nešto manje od polovice, u slučaju da do tužbi dođe, trebali podmiriti evropski porezni obveznici. To je ujedno iznos na koji se procjenjuje vrijednost provođenja Evropskog zelenog dogovora u narednih deset godina.
Zbog eksplozije tužbi i visine njihovih (potencijalnih) iznosa Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC) upozorio je na opasnost od "regulatornog hlađenja", odnosno odustajanja država od donošenja regulativa za zaštitu okoliša. Istraživanje nevladinih organizacija pokazuje da je ponekad dovoljno samo priprijetiti vladama pa da one odustanu od planiranih politika ili regulativa. Tako se, primjerice, dogodilo kada je 2017. kanadska kompanija Vermilion zaprijetila Francuskoj nakon što je tamo predložen zakon kojim bi se na francuskom teritoriju do 2040. u potpunosti obustavilo crpljenje fosilnih goriva, pa je zakon na koncu značajno razvodnjen. Švedska energetska kompanija Vattenfall 2009. tužila je Njemačku tražeći kompenzaciju vrijednu 1,4 milijarde eura zbog ograničavanja razine zagađenja koje je proizvodila jedna od njezinih elektrana na ugljen. Spor je završio nagodbom kojom je vlada Njemačke olabavila restrikcije.
Evropska članica protiv koje je podignut najveći broj tužbi u okviru ECT-a je Španjolska, a u gotovo 90 posto slučajeva te su tužbe završile u korist investitora. Do kraja 2020. godine protiv Španjolske je podignuto čak 47 tužbi, no za razliku od prethodnih primjera, u ovom slučaju one su bile potaknute odlukom španjolske vlade da smanji, a ne poveća, subvencije za projekte obnovljivih izvora energije. Prethodna vlada bila je, naime, pokrenula opsežan program subvencija za obnovljive izvore, da bi nakon početka globalne financijske krize zbog štednje subvencije bile ukinute ili drastično smanjene. Većina investitora koji su tužili državu bili su veliki međunarodni investicijski fondovi koji su prethodno uložili u kompanije za obnovljive izvore, a španjolska vlada im je ukupno morala isplatiti preko milijardu eura.
Španjolska je stoga, zajedno s nizom drugih država, najavila svoj izlazak iz ECT-a, unatoč tome što sporazum sadrži klauzulu prema kojoj neka članica sporazuma može biti tužena i 20 godina nakon što iz njega izađe. Ipak, već i takav aranžman manje je štetan od ostanka u sporazumu, s obzirom na to da predložene "reforme" ne podrazumijevaju ni ukidanje privilegiranog statusa investitora, ni povećanje manevarskog prostora država da provode autonomne politike za zaštitu okoliša i energetsku neovisnost.
Inicijativa RF-a
Saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović uputila je 23. studenog prijedlog zaključka kojim se od Vlade RH traži da pokrene raskid svih trgovinskih i investicijskih sporazuma koji sadrže klauzulu o rješavanju sporova na međunarodnim arbitražnim sudovima. U obrazloženju se navodi da su Evropska komisija i Evropski sud pravde ukazali da su bilateralni investicijski sporazumi s klauzulom o rješavanju sporova na međunarodnim korporativnim sudovima nepotrebni jer su domaći sudovi dostatni i omogućavaju zaštitu investitora, a Evropska je komisija još 2009. uputila članicama zahtjev da raskinu međusobne sporazume.
"Hrvatska ima snažan interes da raskine spomenute ugovore i povelje jer joj prijeti niz novih i već pokrenutih arbitraža", među kojima su tužba mađarskog MOL-a, tužba Ivice Todorića i ona izraelskih investitora u golf projekt na dubrovačkom Srđu te prijetnje tužbama investitora u projekte Lungomare u Puli u Supetru na Braču. "Protiv RH je u tijeku desetak međunarodnih arbitraža koje će državu i državni proračun potencijalno oštetiti za goleme iznose. Međunarodni korporativni sudovi će od RH izgledno naplatiti još milijarde, ako ne i desetke milijardi kuna", navodi se u zaključku Katarine Peović upućenom Hrvatskom Saboru.
