Povodom jučer održane vojne parade i međuetničkih sukoba koji su zabilježeni nakon nogometne utakmice između Srbije i Albanije, razgovarali smo sa Stašom Zajović, koordinatoricom udruge Žene u crnom i dobitnicom nagrade Charlotte Bunch za ženska ljudska prava.
Kako komentirate jučerašnju vojnu paradu u kontekstu militarističke povijesti Srbije, ali i zemalja iz okruženja?
Ne samo kao feministkinja i antimilitaristkinja, već i kao odgovorna građanka, smatram da je održavanje parade bio neodgovoran i ciničan potez vlasti koja bi sve račune trebala polagati poreznim obveznicima. Krajnje je nerazumno da se u zemlji koja je na rubu bijede, koja ima milijun i pol nepismenih osoba i koja se po indeksu ljudske sigurnosti nalazi gotovo na posljednjem mjestu u Europi, novac troši na takvu vrstu manifestacije. Političke elite su, umjesto vlastitim građanima, sve resurse odlučile podrediti svjetskom moćniku.
Umjesto da afirmira vrijednosti mira, nenasilja i socijalne jednakosti, vlast se odlučila na manifestaciju patrijarhalne nadmoći, pri čemu je iskazala i prijezir prema civilnim potrebama i beščašće vojske koja je nasljednica vojnih jedinica odgovornih za ogroman broj zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Osim što takva demonstracija moći može izaziva strah među građanima susjednih zemalja, posebice nakon međuetničkih sukoba tokom i nakon utakmice Srbije i Albanije, izazvana je i reakcija gnušanja među odgovornim građankama i građanima Srbije.
Parada je održana povodom 70. godišnjice oslobođenja Beograda. Je li takav događaj uopće primjeren antifašističkom duhu obljetnice?
Riječ je zapravo o izrugivanju antifašizma. Ne smijemo zaboraviti da je Srbija 2006. godine na institucionalnom planu rehabilitirala četništvo. Uz donošenje Zakona o pravima boraca, kojim se izjednačavaju prava pripadnika četničkog i partizanskog pokreta, više od tri godine vodi se i proces za rehabilitaciju Draže Mihajlovića, a i vojska ove zemlje je godinama skrivala Ratka Mladića. Uostalom, na čelu Srbije se nalazi čovjek koji nosi titulu četničkog vojvode koju mu je 1993. godine na Romaniji dodijelio Vojislav Šešelj. Žene u crnom su sa srodnim organizacijama tražile od Tomislava Nikolića da se javno odrekne te titule, no on to još uvijek nije učinio. Također je cinično da se slavna internacionalistička borba koja se vodila za vrijeme Drugog svjetskog rata svela na lik Vladimira Putina koji, osim u formalnom smislu, s antifašizmom također nema nikakve veze.
Spomenuli ste međuetničke sukobe na utakmici Srbije i Albanije. Smatrate li da postoji realna opasnost da oni još više eskaliraju, posebno u odnosu na činjenicu da su u Vojvodi kamenovane trgovine albanskih vlasnika?
Sve ovisi o političkoj odluci središnjih vlasti, odnosno žele li međuetničke sukobe iskoristiti kako bi skrenule pažnju s nekih važnijih socijalnih i ekonomskih problema. Nacionalno motivirani sukobi se obično koriste kao dimna zavjesa za manevre onih koji su ratno profiterstvo transformirali u svakodnevno poslovanje. Zadnja beogradska Povorka ponosa LGBT osoba dokazala je da vlast ima mogućnost kontrole profašističkih snaga koje je sama proizvela, a budući da je Srbija u pregovore s Evropskom unijom ušla iz pragmatičnih razloga, situacija je neizvjesna. Uostalom, sporazum iz Bruxellesa je daleko od stvarnosti običnih ljudi.
Na udaru nacionalističkih tenzija nedavno se ponovno našla i vaša organizacija.
U dvadeset i tri godine postojanja konstantno smo svjedočile napadima koji su dolazili iz društva, ali i državnih redova. Dolaskom aktualne garnitura na vlast, strah u Srbiji je porastao na svim nivoima. Riječ je o režimu koji ukida medijske slobode, prostore građanskog samoorganiziranja i koji potvrđuje da su neistomišljenici njihovi najveći neprijatelji. Prostor za branitelje ljudskih prava i aktivistkinje stoga je bio i ostao prostor nekažnjenog nasilja.
